Recenzija: Zbirka poezije “Zidovi laju” Roberta Vodanovića Čopora

Prije nego li sam počeo čitati zbirku poezije koju danas recenziram, imao sam već unaprijed stvorena očekivanja o tome kakve ću pjesme u njoj naći. Ta ishitrena očekivanja proizašla su iz mojeg iskustva slušanja par Čoporovih čitanja uživo, na kojima sam ga upoznao prvenstveno kao socijalno angažiranog, ironičnog i našim društvom ogorčenog slam pjesnika čiji bi stil ugrubo odgovarao nekoj vrsti urbane “stvarnosne poezije”. No, materijal na koji sam naišao u zbirci pjesama “Zidovi laju” znatno je premašio moja očekivanja, prvenstveno stoga što je premašio vrlo uske okvire stvarnosnog pjesničkoga stila.

Kao prvo, konstatiram da u Čoporovoj zbirci ima znatnih utjecaja stvarnosne poezije, no oni možda čak nisu ni prevladavajući, već je jednako zastupljen i originalan refleksivni poetski stil koji bi se mogao smatrati i čistom suprotnošću stvarnosne matrice.

Prije nego li se bacim na seciranje svakog pojedinog dijela zbirke, recimo za uvod nešto i o samom autoru. Roberto Vodanović Čopor živi i djeluje u Zadru. Možda ga ne bi bilo najpravednije okititi pridjevom “samo” pisca, jer radi se o jednom poprilično svestranom stvaratelju. Tako se Čopor uz pisanje poezije i proze izražava i kroz performanse, glazbu i vizualnu umjetnosti. Zidovi laju do sad mu je treća izdana knjiga stihova, a uz njih je izdao i dvije zbirke kratkih priča.

Roberto Vodanović Čopor također je proglašen pobjednikom trećeg hrvatskog državnog natjecanja u slam poeziji. 

Čopor 2
Foto: Facebook

1. dio – Tekstura sjećanja

Prvi dio zbirke zove se “Tekstura sjećanja”, i za mene je predstavljala najveće iznenađenje u pogledu prezentiranog autorovog stila. Ovdje se, naime, radi o skupu pjesama u kojima je autor većinski odbacio bilo kakvu očekivanu slam estetiku, pa čak i socijalne i urbane motive. Radi se o skupu prekrasno izražajnih, promišljenih i jezično ekonomičnih refleksivnih pjesama.

Sad, da se mene pita, ja bih ciklus “Tekstura sjećanja” prepolovio u dva zasebna ciklusa, jer u ovoj cjelini jasno su uočljive pjesme s dvije srodne a opet značajno različite poetike.

Prvi “tip” pjesama koji se nalazi u “Teksturi sjećanja” zauzima prvu polovicu ciklusa. U njemu je izraženo neko blago čuđenje nad svijetom koji nas okružuje, što rezultira time da autor pojedine pjesme tretira gotovo kao “misaone fotografije” – uhvati se nekog vizualnog ili osjećajnog poticaja, a zatim ga ocrtava upotrebljavajući sažete a neobično slikovite izraze koji doprinose čitateljevom iskustvu misaonog i iskustvenog poistovjećivanja s izrečenim.

Čopor 3
Foto: Facebook

Ovim se pjesmama proteže neka ugodna sjeta koja služi kao pogon za pokretanje promatračko-kontemplacijskih nastojanja. Pjesnik na tematskoj razini često spominje protok vremena, godišnja doba i mediteranske motive, što sve doprinosi stvaranju blago melankoličnog ambijenta kakav osjećamo na kraju dugog, omamljujućeg ljeta ili pak u ranu jesen.

Ova vrsta pjesama, prema mome mišljenju, predstavlja jedan od definitivnih vrhunaca cijele pjesničke zbirke. U radovima iz prve polovice “Teksture sjećanja” prevladava neka univerzalnost, izražajna jasnoća i originalan ton izraza koji se doimaju poput prozračnoga i ukusnoga koktela s blagom notom egzotike koji se slijeva u žedna čitateljska grla. Proučite primjerice, sljedeće izražajno pročišćene i jednostavne a opet neobično efektne stihove:

na rubovima tišine
dani se mrve u
prašinu
i pojam o vremenu
ne dopire
do svijesti

u pijanom sladostrašću
putovanja
u naramak skupljamo
skice krajolika

balzamirani glasovi
pjevaju o zabludi

naći ću te
kada jato lastavica
utone u horizont

Čopor 4
Foto: Facebook

Druga vrsta stihova koje nalazimo u ciklusu “Tekstura sjećanja” pjesme su sastavljene o više minijaturnih i brojkama numeriranih pjevanja (koja su toliko sažeta da se ponekad sastoje od svega par riječi). Ekonomičnost riječi u ovim je pjesmama još izraženija, gotovo postajući vrstom “izražajne škrtosti”. Ipak, zbog vrlo uspješnog odabira izraza i sintagmi prilikom prakticiranja ove jezične štedljivosti, čitatelj se zapravo nikad ne osjeća zakinutim. Time hoću reći da ove pjesme, iako su po svojoj naravi znatno apstraktnije, ne prelaze u hermetičnu neprobojnost jezika, što je u mojoj bilježnici uvijek dodatni plus.

Nadalje, ove numerirane pjesme vrlo su fragmentarne, kao da su pisane u svojevrsnom stanju slobodnog toka svijesti, što pridonosi dojmu govorenja “iz srca”. Pogledajte:

1.
oploditi
izmaglicu
u
oku

2.
pokošena polja lavande
katapultiraju
božju česticu
na razmeđe civilizacija

3.
katarzični stampedo

4.
blještava nepatvorenost
prozire se
u fosilnim ostacima
stabala Arktike

5.
između tebe i mene,
mi.

[…]

Čopor 5
Foto: Facebook

2. dio – Kompromitirani kamen

Što je “kompromitirani kamen”? Jednostavno – grad. U ovom dijelu zbirke s refleksivnih stihova o pejzažu i ljudskoj nutrini prelazimo na urbanu tematiku, no obrađenu ponovno na jedan kontemplativni način.

Problem s većinom “stvarnosnog” i “urbanog” pjesništva jest taj što su autori koji pišu ovim stilom previše opsjednuti idejom o izricanju vlastite stihovane biografije koja bi nam svima trebala pokazati koliko “zanimljivo” i “boemski” naši pjesnici žive. Tako su neki od praktički neizostavnih motiva stvarnosnog pjesništva barovi, alkohol, ludi provodi u gradu, seks, tragedija individualnih ljudskih egzistencija, društveno neprilagođene individue i slično.

U Čoporovom ciklusu “Kompromitirani kamen”, međutim, nema ništa od toga, iako se nedvojbeno radi o urbanim stihovima. Pjesnik gotovo uopće ne piše iz prvog lica, već nam nastoji predočiti jednu univerzalnu sliku grada kao krletke, grada kao odsutnosti prirode, i grada kao prostora neslobode i iskrivljenja istine. Umjesto bavljenja sobom, on riječima slika prikaz grada koji u svome sivilu, labirintskom ustroju, dezorijentiranosti i betonskoj uzaludnosti može predstavljati bilo koju urbanu sredinu na svijetu. 

Čopor 6
Foto: Facebook

I u ovom ciklusu, kao i u prvom, prisutna je izuzetna odmjerenost i ekonomičnost pri uporabi riječi. Pjesnik koristi što manje riječi kako bi čitatelju predočio sliku što oštrijih tj. što jasnijih rubova i kontura. I u tome nesvakidašnje dobro i uspijeva. Osim toga, urbana tematika dodatno je oplemenjena ponovnim uplivom istančane izražajne slikovitosti i atmosferične reflektivnosti.

Dodatna zanimljivost koju se može spomenuti jest da je posljednji stih u svakoj od ovih pjesama izdvojen i obavezno uključuje riječ “grad”. Tako su završeci ovih pjesama zapravo herbarij raznih asocijacija i raspoloženja koje pjesnik povezuje sa svojom urbanom sredinom, što me podsjeća na postupak protezanja varijacije na jedan motiv ili sintagmu kroza cijeli ciklus pjesama kakav su koristili i Ljubo Pauzin u zbirci “Meteor je pao na zemlju” te Franjo Nagulov u zbirci “Tanja”.

S obzirom na sve izrečeno, “Kompromitirani kamen” drugi je vrhunac izražajne izvrsnosti u ovoj zbirci. Bacite samo pogled na iduće stihove:

grad uzvikne kiša
i ti zaploviš celuloidnom rijekom

oči na odrubljenoj glavi još uvijek trepću

nemirna voda
nešto zlurado nosi
grijehe otaca

do bijele bjeline proklinjem grad

Čopor 7
Foto: Facebook

3. dio – Pukotine

S obzirom na to koliko sam do sad nahvalio prva dva ciklusa zbirke Zidovi laju, žalosti me što moram konstatirati da me se zaključni dio knjige nije uspio dojmiti kao prethodni. To je tako prvenstveno iz jednog lako objašnjivog razloga.

Na tematskoj razini, ciklus “Pukotine” kao da kombinira motive iz dosadašnjih ciklusa zbirke. Tako ovdje ima i refleksivnosti, urbane tematike, pa čak i po prvi put nekih elemenata autobiografskog izraza. No, za razliku od prethodnih ciklusa u kojima se pjesnički izraz do savršenstva izbrusio oduzimanjem nepotrebnog, ovaj se ciklus temelji na jezičnom “dodavanju”. Stihovi su u ovom ciklusu zapravo “metastazirali” u cijele rečenice, pa bismo ove uratke mogli okrstiti nazivom pjesama u prozi.

Na žalost, zbog jezične elaboriranosti imam dojam da se u trećem ciklusu izgubilo mnogo od one udarnosti, izravnosti, kristalne jasnoće i britkosti koja je krasila prve dvije trećine zbirke.

Čopor 8
Foto: Facebook

Daleko od toga da ovdje imamo neke neuspješne radove. Oni su i dalje vrlo slikoviti i dopadljivi, no kad ih usporedimo s tečnošću, prozračnošću i jasnoćom prijašnjih stihova zbirke, ne mogu se oteti dojmu da se radi o stagnaciji u tečnosti jezika. Možda je najsretnije rješenje bilo staviti ciklus “Pukotine” kao prvi dio zbirke, te od njega putovati prema sve izravnijim, kraćim i efektnijim izražajnim formama preostala dva ciklusa.

Kao posebnu zanimljivost može se izdvojiti činjenica da svaka pjesma završava jednom izdvojenom riječju koja služi kao komentar ili pojašnjenje ostatka pjesme. Time gotovo kao da svaka od pjesama iz “Pukotina” ima naslov na kraju, a ne na početku pjesme. (Inače, sve pjesme u zbirci službeno su nenaslovljene.)

Trepere boje i pogled pružen u negdje i ništa razdvaja horizont
na dvoje, stvarajući iluziju paralelnih stvarnosti.
San je ostao rastrgan negdje između mirisa svježe opranih
plahti i patetičnog hoda po oštrici žileta.
Nestvaran i nedefiniran kao silueta stajao je na ulici naslonjen
na zid. Dim cigarete utapao se u maglu. U pogledu mu se caklila
iskonska modrina nikad oplovljenih mora.
Opčinjenost.

Čopor 9
Foto: Facebook

Zaključak

Usprkos spomenutim nesavršenostima u strukturi same zbirke i razmještaja njezinih ciklusa, rekao bih ipak da se radi o neobično uspješnom izdanju. Ova poezija, prije svega, vrlo efektno uspostavlja komunikaciju s čitateljem, tjerajući ga da zaroni u sebe i prepozna se u tuđem misaonom iskustvu, čime dolazi do najveće magije koju je moguće ostvariti služeći se pjesništvom – dolazi do trenutnog iskustvenog poistovjećivanja dvaju potpuno različitih individua, pisca i čitatelja.

Stoga bih rekao da je ova zbirka definitivno jedna od najboljih (da ne iskoristim blago perverzan pridjev “najzadovoljavajućijih”) knjiga poezije koje sam pročitao u posljednjih dvije godine. Moja bezrezervna preporuka!

***

Preporučeni tekst: Recenzija: Zbirka poezije “Uzbrdo” Ane Brnardić

Boemski kutak, Književnost, Recenzije

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.