Umjetnost za kišne dane ( 1 pjesnička proza i 5 slikarskih djela s temom gradske kiše)

Ne znam kako vi, no meni kišni dani poput ovog uvijek nekako teško padaju. Nema se ništa za raditi i već od samog jutra kao da se sprema pasti mrak. Zato u ovakve dane obično ne izlazim iz svoje male sobice te se zadubljujem u knjige i umjetnost, hraneći kišnu melankoliju. Pod pretpostavkom da i vi na sličan način volite provoditi kišne dane, danas vam na Kurzivu donosim jednu vlastitu pjesničku prozu inspiriranu kišom i umjetnošću, a tekst ću ilustrirati nekim doista prekrasnim i na Facebooku dostupnim slikarskim djelima s motivima gradske kiše. Uživajte.

JE LI STVARNOST DOVOLJNA?

Svaki put kad se iznad grada raspoluti prezrela šljiva kišnog oblaka, i kad se na ulice s neba slije gust i aromatičan nektar voća boje stare masnice, ne mogu si pomoći a da ceste, kišobrane i fasade ne vidim kao na kakvom uzdrhtalom platnu starih majstora impresionizma. Zbog toga osjećam neodređen sram i neko pritajeno razočaranje.

Svaka ulica i svaka mala gradska cesta vode me u samo središte nečijega platna. Svaku od njih kao da je naslikala nečija tuđa ruka. Kiša gradu daje stotine različitih naličja.

A opet, kada padne, sve na neki način staje. Grad suspreže dah sve do kraja oluje.  Tako zamrznut u prostor-vremenu, nalikuje na dovršeno i zauvijek zamrlo remek-djelo.

Čak i gradski promet koji sporo mili raskrižjima čini se tek poput vješte igre sjena, obrisa i boja s nečije neznane palete.

Zašto stvarnost nije dovoljna? Zašto umjetnost iz naših života preotima ono malo preostale izvorne čarolije? Ne može li kišna ulica jednostavno biti ulicom, a ne slikom? Bi li bila manje vrijedna da je vidim kao ono što ona doista jest? O ovim pitanjima možda ovisi moja pjesnička egzistencija.

Prozirna niska ledenih bisera kišnih kapi visi na nevidljivim nitima od neba sve do tla. Nazirući se kroz nju, grad se doima poput igračke umotane u obmanjujući mliječno blijedi industrijski celofan.

Hoću li odmotati svoj grad i primiti ga u radoznale ruke poput poklonjene makete, ili ću ga nastaviti tek promatrati kroz koprenu proljetnoga pljuska, nikad siguran u njegov pravi, nezasjenjeni oblik?

Još danas ću ga sačuvati u celofanu umjetnosti. Ne osjećam se hrabrim, a ionako mi ni nije rođendan. Što ako ga odmotam, po prvi put ga pogledam jasno i bez zadrške, pa se nepovratno razočaram jedinim poklonom koji sam primio na dar?

***

Preporučeni tekst: Tri poetska uratka za tri dana odmora

Boemski kutak, Književnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *