Roman “Trbuh Pariza” Emila Zole (prikaz)

Shvatio sam da sam vam do sad na Kurzivu donosio recenzije i prikaze gotovo isključivo novijih književnih ostvarenja. Zato sam pomislio da bismo danas, za promjenu, mogli zajedno baciti oko na djelo jednog od klasika književnosti, tim više zato što je roman Trbuh Pariza francuskog naturalista Emila Zole itekako aktualan i u današnje vrijeme. U nastavku ću vam nastojati ukratko iznijeti neka svoja zapažanja o Zolinoj svevremenskoj socijalnoj kritici sadržanoj u ovom djelu.

Emile Zola je inače, kako i sami znate, možda najpoznatiji pisac naturalističkog književnog pravca, te jedan od najpopularnijih francuskih autora općenito. Većina ljudi zna ga po dva njegova romana koja su već mnogo godina uvrštena u popise lektira. To su romani Germinal i Therese Raquin. Pa ipak, roman kojim ćemo se danas baviti, iako nije razvikan poput spomenutih djela, svejedno je jedno od Zolinih ostvarenja u kojem do izražaja dolaze sve njegove najznačajnije i najhvaljenije spisateljske karakteristike.

Počnimo s kratkim iznošenjem zapleta. Naslov romana, Trbuh Pariza, odnosi se na veliku parišku gradsku tržnicu Les Halles, otvorenu u drugoj polovici 19. stoljeća. Svi likovi ove knjige konstantno orbitiraju oko gradske tržnice kao centra gradskih zbivanja i društvenih interakcija radničke klase.

Emile Zola 1
Foto: Wikimedia Commons
Sažetak zapleta

Radnja se odvija nekoliko godina nakon pariškog državnog udara 1951. godine. Glavni lik je stanoviti Florent koji je bio osuđen na progon i robiju zbog lažne optužbe za ubojstvo prilikom spomenutog građanskog puča. Roman počinje njegovim povratkom u Pariz nakon što uspije pobjeći s robije te se izmučen i upropašten vratiti u rodni kraj.

Florentov brat Quenu i njegova supruga Lisa pružaju bivšem robijašu stan i hranu u svojoj kobasičarnici pokraj gradske tržnice, istovremeno se osjećajući dužni pomoći članu obitelji, no i strepeći od skandala ako se na tržnici dozna tko je Florent zapravo. Stoga Florent preuzima lažni identitet i nastoji se uklopiti u svoju novu životnu sredinu, preuzevši i posao nadzornika na tržnici.

Les Halles
Foto: Wikimedia Commons

Međutim, debele i samozadovoljne prodavačice Les Hallesa ne prihvaćaju Florenta koji ih, onako ispijen i mršav, podsjeća na strašilo. Stalno mu se smiju iza leđa i na sve mu načine nastoje zagorčati život. Također, neka lica s tržnice koja su u izravnoj zavadi s kobasičarkom Lisom Quenu, poput ribarice s nadimkom Lijepa Normanđanka i lokalne tračerice gospođe Saget, svim silama nastoje iskopati prljavi veš o mršavome pridošlici i na taj način naštetiti ugledu Quenuovih. Lisa istovremeno shvaća da bi joj štićenje bivšeg robijaša moglo ozbiljno narušiti posao i društveni ugled i počinje planirati kako da se bezbolno i elegantno otarasi muževog brata. Tako, malo po malo, mršavi Florent postaje idealno žrtveno janje za cijelu tržnicu koja puca po šavovima od sitosti i egoizma.

Da stvari budu gore, Florent je po naravi naivni sanjar i nije u potpunosti svjestan u koliko se neprijateljskom okruženju nalazi. Uljuljkan u osjećaj lažne sigurnosti koji mu njegov novi identitet pruža, on se počinje sastajati s lokalnim komunistima koji se zabavljaju naklapanjima o novom državnom udaru, te tako njegov društveni položaj postaje još kompromitiraniji.

Emile Zola 2
Foto: Wikipedia
Trbuh Pariza kao istinsko djelo naturalizma

Zola je djelo Trbuh Pariza objavio 1873. godine, što znači da ga je napisao u prvom desetljeću svoje bogate spisateljske karijere. No, mladi Zola ovdje je već profiliran kao iskusan pisac i istaknuti naturalist s vrlo razrađenom spisateljskom filozofijom i osobnim stilom.

Ovaj zapravo vrlo pesimističan i zajedljiv roman dobrim dijelom zrcali i piščeva neugodna životna iskustva, poput mladenaštva provedenog u velikoj bijedi, maltretiranja kojima je kao mladić bio izložen, te konstantnih podmetanja i ogovaranja javnosti i medija koji su na taj način nastojali obezvrijediti njegov rad. (Usput, ako želite doznati nešto više o Zolinom životu, o toj temi pisao sam na OVOM LINKU – KLIK).

U Trbuhu Pariza, međutim, Zola pokazuje sve najprepoznatljivije osobine svoga naturalističkog stila pisanja. Opisivanju pariškoga radničkog sloja i same tržnice pristupa vrlo studiozno i iscrpno, zapravo gotovo novinarski, opsesivno pobrajajući i najmanje sitnice zapažene u gradskoj okolini i u samim međuljudskim odnosima.

Les Halles
Foto: Wikipedia
Pisanje ili “fotografiranje”?

U ovom je romanu posebno iscrpan s pobrajanjem i opisivanjem inventara same tržnice, što bi neke čitatelje isprva moglo odbiti od djela. Jer, imam dojam da je bar petina romana utrošena na opisivanje gradskih ulica, trgovina i tezgi s hranom.

No, ovakvo opisivačko “sitničarenje” ima ovdje svrhu. Ono doprinosi maksimalno realističnom ozračju romana. Ovakvi iscrpni opisi mogu vas poput živopisne razglednice (ili, budimo moderniji – poput vloga), u mašti prenijeti na parišku tržnicu iz 19. stoljeća. Tako bi se moglo reći da Zola ovakvim pedantnim realizmom više “fotografira” nego li opisuje tržnicu.

Trznica povrce
Foto: Public Domain Pictures
Zolina objektivna društvena kritika

Druga izrazita osobina ovog romana je, uz njegovu “dokumentarističnost”, i izrazito neutralan pristup izloženoj građi. Primjerice, pri opisima tržnice, Zola će se maksimalno potruditi da opisima gomila hrane čitatelju izazove zazubice i kruljenje u želucu. No, pritom će jednako detaljno dokumentirati i svu prljavštinu same tržnice, kao i užasan nehumani odnos kojim se tretiraju životinje predviđene za hranu, ne skanjujući se od izravnog izazivanja gađenja u čitatelju.

Ipak, Zolina objektivnost u Trbuhu Pariza ide mnogo dalje od toga, što ovo djelo čini također i vrlo aktualnim. Iako u ovom romanu Zola opisuje isključivo radničku klasu, likovi u djelu vrlo su jasno podijeljeni prema svojim svjetonazorima. Tako se u priči stvaraju dva radnička tabora – s jedne strane su revolucionari koji žele krvavim ustankom srušiti državni poredak i uspostaviti radničku diktaturu, a s druge strane su građani koji ne žele nikakve promjene jer bi ih to dekomodiralo, proizvelo im poslovne gubitke ili ih natjeralo da “zaprljaju ruke”.

No, način na koji Zola opisuje ova dva protivna politička tabora vrlo je zanimljiv. Jer, pisac nas zapravo kroz cijelo djelo uvjerava da su i revolucionari i reakcionari u suštini pokretani istim sebičnim motivima, te da niti jednu od strana nije doista briga za društveni boljitak.

Reakcionari, među koje spadaju Quenu i Lisa, Lijepa Normanđanka i većina prodavačica s tržnice, tako ne mare za društvene nepravde koje čini viša klasa. Njihova je filozofija da je nepoželjno išta riskirati ili se kompromitirati društvenom promjenom sve dok oni osobno imaju dovoljno novaca, hrane i društvenog ugleda u svom skučenom krugu tržničkih intriga. Oni su prikazani kao uskogrudni i sebični likovi koji ne vide dalje od svog nosa i mare jedino za vlastiti lagodan život.

Emile Zola
Foto: Wikimedia Commons

S druge strane, Zola tabor revolucionara također opisuje vrlo slično. Neki likovi sudjeluju u tajnim revolucionarnim sastancima jer time zadovoljavaju vlastiti ego, gradeći se da rade nešto odvažno i nekomformistično, no u biti se samo igraju revolucije. Drugi su motivirani isključivo željom za moći i brzim bogaćenjem, a treći društvenim prestižem koji im njihov radikalni status u određenim krugovima donosi. Svi oni, međutim, kada treba poduzeti nešto konkretno za ostvarivanje vlastitih planova, pokazuju ili izrazitu nesposobnost ili izrazitu nezainteresiranost za išta drugo osim za ostvarivanje osobnog probitka.

Na kraju, kako radnja romana odmiče, i obični građani kao i neki od samih revolucionara bivaju jednako spremni izdati revoluciju.

Jedini sebičnošću neiskvareni lik je sami Florent koji iskreno priželjkuje revolucionarne promjene. No, istovremeno, on je prikazan kao naivko i sanjar koji je potpuno izgubljen i nesposoban za život, te zapravo nije u stanju ni na koji način aktivno djelovati.

Očigledno ćemo, ako povučemo paralelu između ovog prikaza građanskoga društva u Francuskoj 19. stoljeća i današnjih prilika kod nas i u svijetu, doći do zaključka kako je Zolina kritika revolucionara i reakcionara jednako primjenjiva na današnje građansko društvo u kojem se svi samo prave da im je stalo do nekih viših načela, a postaje sve očiglednije da su ove suprotstavljene strane jednako sebične, egoistične te željne prestiža i moći. Jedno je sigurno, zaključujemo i Zola i ja: revolucija ne može doći, i to zbog samih ljudi. Jedini doista neutralan lik u cijelom romanu, slikar Claude, tako Zolinu poruku sažima riječima: “Kakvi su nitkovi ti čestiti ljudi!”, što se očigledno odnosi na građanstvo s obje strane političkoga spektra.

Meso
Foto: Pixabay
Vrhunski profilirani likovi

Osim vrlo britkom društvenom kritikom, ovaj se roman izdvaja i vrlo živopisnim portretiranjem likova. Oni su detaljno opisani fizički, društveno, ali i psihološki, te je čitatelju u svakom trenu jasno koji ih unutarnji motivi pokreću. Pri tom se može primijetiti i kako su likovi oblikovani dosta arhetipski, pa tako među živopisnim stanovnicima tržnice imamo tipične lude, zavodnice, sanjare, zlonamjernike, probisvijete, umjetnike i trgovce, što dodatno pridonosi univerzalističkoj poruci ovog djela.

Biografija i motivi svakog od likova vrlo su detaljno izloženi, a meni osobno najuspjeliji lik djeluje onaj starice Saget. Ona je upravo majstorski izvedena jer doista uspijeva pobuditi prave emocije u čitatelju. U njezinom slučaju to su emocije antipatije i odbojnosti jer ona je, kao beskrajno zlonamjerna lokalna tračerica, jedan od onih likova koje je pravo zadovoljstvo strastveno mrziti.

No, prava poruka djela upravo je u tome da gotovo svaki iz parade prikazanih likova također ima u sebi značajan komad Sagetičinog sebičnog i zlonamjernog karaktera, bez obzira kako se politički deklarirao. A baš svi likovi, pa tako i gospođa Saget, misle da su upravo oni najčestitiji i najpravičniji.

***

Preporučeni tekst: Emile Zola i Afera Dreyfus: Kako si je svjetski poznati pisac upropastio život u ime istine

Boemski kutak, Književnost, Recenzije

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *