Znate, volim kad me knjige meni nepoznatih autora iznenade, kad naruše moja unaprijed stvorena očekivanja. A roman Poljskom šakom u rusku bulju učinio je upravo to – uhvatio me na prepad.

Iznevjerivanje čitateljskih očekivanja – u ovom slučaju veliki plus

Radi se o književnom prvijencu mlade poljske književnice Dorote Masłowske koji je u njezinoj domovini izdan još davne 2002. godine i od tad je postao svojevrsnom europskom književnom senzacijom. Međutim, mi Hrvati dobili smo svoj prijevod ovog djela tek 2015. godine, pa nemam dojam da recenziram neko pretpotopno izdanje koje je pročitao apsolutno svatko koga je ono potencijalno zanimalo.

Dorota je od izdavanja ovog svog neočekivano uspješnog romana izdala još dva romana i dvije drame. No, valja kao posebnu zanimljivost napomenuti da je u vrijeme pisanja Poljske šake imala tek 19 godina! A prema materijalu serviranom u toj knjizi definitivno se ne bi moglo pogoditi da ga je pisala devetnaestogodišnjakinja.

Kad sam tek započeo s čitanjem romana, moram reći da isprva nisam bio nimalo impresioniran. Na prvih par desetaka stranica stekao sam dojam da se radi o jednom vrlo predvidljivom, klišeiziranom i dosadnom romanu ulice, o već milijardu puta prožvakanoj urbanoj prozi u trapericama. Očekivao sam da se roman, prema već prokušanom receptu ovakve vrste proze zasigurno neće na svih svojih 240 stranica odmaknuti dalje od ozračja derutnih lokalnih birtija, uličnih bandi, narkomana, pijanaca i luzera te od tema neobavezujućeg seksa i tinejdžerske pobune, kao i da autorica sigurno neće smatrati nužnim ili čak u granicama njezinih spisateljskih mogućnosti naknadno produbiti predstavljene likove.

Jebote, kako sam bio u krivu!

O čemu je zapravo ovaj roman?

Većina ovog čudnog romana vrti se oko poljskog tinejdžera s nadimkom Silny. On provodi svoje vrijeme po birtijama i pokušava preboljeti raskid s bivšom djevojkom Magdom tražeći utjehu u nalokavanju, drogi i seksu s lokalnim disfunkcionalnim djevojkama. Međutim, uskoro roman počinje prerastati u nešto više.

Kako stranice romana lagano odmiču, možemo primijetiti da napreduju i narkomanske navike glavnog lika. Rezultat toga je sve bizarniji uron u nestvarno ozračje. Nakon prvih 50-ak stranica tako dijalozi između protagonista i njegovih prijatelja postaju sve nadrealniji i sve besmisleniji, motivacija svih likova u najmanju je ruku upitna, čudni događaji počinju se redati jedni za drugim, i mi kao čitatelji sve smo manje sigurni što se od toga uistinu događa, a što je samo produkt duševnog rastrojstva i halucinacija glavnog lika.

Posebno je upečatljiva epizoda s opisom buđenja Silnog nakon opake narkomanske seanse, samo da bi na svoj užas otkrio da je cijeli grad postao prebojan u bijelo-crvenu boju. No, kad je čitatelj već uvjeren u to da Silny ima halove, otkrivamo da je cijeli grad doista prefarban u poljske nacionalne boje zbog raspirenog sukoba, nadmetanja i netrpeljivosti između Poljske i Rusije. Tako se autorica povremeno majstorski poigrava našom percepcijom i korištenjem tehnike nepouzdanog pripovjedača na uspješan način kritizira onodobnu poljsku stvarnost, pokazujući kako je ona ponekad bizarnija od narkomanskog bunila.

Na sreću, politike u ovoj knjizi nema previše. Zašto na sreću? Pa, zato što mi ovdje dolje, na Mediteranu, nemamo baš blage veze o politici i socijalnom životu u Poljskoj na prijelazu stoljeća, pa bi stoga veća količina politike dosta naštetila ovoj knjizi, u smislu da bi dobrano ograničila broj njezine inozemne publike, što bi bilo šteta.

Živopisna galerija disfunkcionalnih i grotesknih likova

Nakon što Silny počne tonuti sve dublje u neurotične epizode, flashbackove i neobuzdano korištenje bilo kojih raspoloživih narkotika, prilikom svojih teturanja kroz grad upoznaje i druge jednako disfunkcionalne i nerijetko groteskno-zabavne likove.

Tako je tu i anoreksična gotičarka Anđela koja je, usprkos svojoj tmurnoj vanjštini zapravo poprilično naivna i dobrodušna osoba, no ima ružnu naviku povraćanja kamenja (naravno, nije jasno guta li ona doista kamenje zbog svoje anoreksije, ili se pak radi o još jednom od protagonistovih tripova).

Uz nju, tu je i nasilna narkomanka Nataša koja nastoji od Silnog užicati novac i besplatnu drogu, te konstantno smišlja bizarne planove za brzu zaradu. Jedan od njezinih planova tako uključuje prostituiranje Anđele lokalnom biznismenu koji je u biznisu s građevinskim šljunkom.

Naknadno se u knjizi pojavljuje Ala, djevojka iz više srednje klase, klasično školovana, neiskvarena i snob od glave do pete. Iako se baš ni na koji način ne uklapa među ostale posrnule likove, ona i Silny neko vrijeme se druže, samo da bi sve na kraju završilo potpunim rusvajem i drogeraškim ludilom u njezinom stanu, kada Silny, van svake kontrole i smisla, za vrijeme njezinog odsustva pljuje na glavu njezinim papigama, a zatim urinira u njezinu vazu s cvijećem.

Kako radnja odmiče sve dalje, tako i intenzitet događanja i nadrealni element pripovijedanja nezadrživo raste. Jedna od glavnih scena prije kraja tako je posjet Silnog i njegovog prijatelja Lijevog lokalnom McDonald’su. Obojica su potpuno obeznanjeni od droge, ne znaju što govore i više nisu u stanju pravilno protumačiti pojave oko sebe, kao niti normalno komunicirati s drugim ljudima. Tako na kraju opljačkaju djelatnicu McDonald’sa ne bi li prisvojili tek čašu Coca Cole i dva walkie-talkieja, da bi se na kraju međusobno potukli nekoliko metara od restorana i bili uhapšeni.

Međutim, upravo u posljednjem dijelu romana autorica nam je priredila najveće iznenađenje. Zato vas sada upozoravam da će idući odlomci pisani kurzivnim slovima sadržavati SPOILERE! Ako niste pročitali knjigu i ne želite si pokvariti iznenađenje pri budućem čitanju, iduće koso pisane odlomke najbolje je da preskočite!

Neočekivani kraj

Nakon što Sinly završi u policijskoj stanici susreće se s daktilografkinjom koja nije nitko drugi nego sama autorica romana, Dorota Maslowska! Tako se u inače realistično ispripovijedanu priču počinju prikradati neobjašnjivi metaknjiževni elementi, a ovaj roman iznenadno od proze u trapericama postaje postmodernistička proza. 

Naravno, daktilografkinja Dorota zna sve o Silnom, a njemu nije jasno kako je to moguće te misli da i dalje halucinira. Nakon što Dorotinom zaslugom bude neobjašnjivo pušten iz policijske stanice, Silny pokušava samoubojstvo, no budi se u bolnici u jako lošem stanju, gdje ga posjećuju prijatelji, a na kraju i sama Dorota. Silny u ovom trenutku jedva da više zna gdje se nalazi, konstantno bunca i halucinira, što je autorica knjige predočila upravo majstorski, pomalo na tragu američkog beat autora Williama Burrougha, nizom isprekidanih, suludih i nepovezanih asocijacija kojima se protagonist izražava.

Nije posve jasno što se točno događa na samom kraju knjige, pri posjetu Dorote Silnom u bolnici. Jasno je samo da Silny umire od posljedica trovanja, a naznačeno je možda i da mu je Dorota, njegova kreatorica, pomogla pri eutanaziji ne bi li mu skratila muke, čime autorica prikladno ubija svoga lika kako bi mogla završiti knjigu. Pritom umiruće halucinacije Silnog postaju upravo pakleno kaotične, da bi se u nekom nedefiniranom trenutku pretopile u pripovjedni glas same Dorote, jer naracija se odjednom, bez ikakve najave počinje odvijati u ženskom rodu. U nizu košmarnih i vrlo poetski uspjelih slobodnih asocijacija i buncanja, Silny tone u smrt, i na neki način istovremeno se izjednačuje s autoricom knjige.

Nakon ovako bizarnog, maglovitog i posve neočekivanog obrata u načinu i tonu pripovijedanja, čitatelj može samo nastaviti začuđeno zijevati ustima poput ribe na suhom nakon što isklizne sa zadnje stranice i vrati se u stvarni svijet.

Zaključak

Ovaj roman poigrava se s čitateljem te njegovom percepcijom i očekivanjima poput mačke koja se poigrava s mišom. I ta je igra vrlo uspješno izvedena, dajući romanu jednu dimenziju svježine i relativne originalnosti.

Uz to, ako ignoriramo prvih pedesetak stranica vrlo dosadnih likova i njihovih interakcija (pri tom prvenstveno mislim na interakciju između Silnog i Magde) te dopustimo ostalim intrigantnim likovima da se ušuljaju u priču i Silnom da potone u halucinatorno ludilo, ova će nam se knjiga tada početi uvlačiti duboko pod kožu.

Već sam spomenuo da su neki od najbolje napisanih dijelova ovog romana one stranice na kojima se predočava već potpuno nesuvisla, iščašena i nadrealna misaona logika glavnog lika. No, uz to treba svakako spomenuti i veliku vještinu kojom je mlada autorica zaista realistično opisala psihu i ponašanje urbanih propalih mladića ogrezlih u sve vrste poroka.

Neću tvrditi da je ova knjiga savršena, daleko od toga. No, svakako je jedna od zanimljivijih koje sam ove godine imao u rukama, te mi je predstavljala odličan uvod u modernu poljsku prozu. Kao takvu, doista vam ju preporučujem, prvenstveno ako volite knjige koje imaju namjeru iznenaditi, izazvati i šokirati čitatelje.

***

Preporučeni tekst: Recenzija: Mitologizacija propasti Slavonije u romanu “Drenje” Luke Bekavca