Nedavno sam u jednom razgovoru čuo zgodnu tvrdnju: „Nije neobično biti odrastao i još uvijek čitati knjige za djecu. To samo znači da si normalan.“
Pa, slažem se. I sam još uvijek znam „zalutati“ među stranice kakve dobre knjige za djecu. No, koji su kriteriji prema kojima bi se ova vrsta književnosti ocijenila „dobrom“?
Što je dobra književnost za djecu?
Osobno, smatram da su najvažnije karakteristike kvalitetne dječje književnosti: a) jasna i pristupačna (no ne i trivijalna) motivika i stil; b) slikovitost, no ne na štetu aktivnog korištenja imaginacije; c) poučnost u smislu relevantnosti, no ne i u smislu eksplicitne didaktike, kako bi čitatelj stekao dojam samostalnog otkrivanja zanimljivih ideja.
U vezi s time – nedavno sam dobio priliku pročitati roman Nahoče iz Wammerswalda belgijskog pisca knjiga za djecu Stefana Boonena. I rekao bih da ovaj roman ispunjava svaki od ovdje nabrojanih preduvjeta da bi ga se proglasilo „dobrim“ romanom za djecu.
O čemu se u knjizi radi?
U središtu Boonenove maštovite i pristupačno ispripovijedane fabule je bezimena djevojčica s nadimkom Lutalica. Ona se, nakon što je poplava odnese iz dvorišta njezine zlostavljački nastrojene tete, budi na obali malog riječnog seoceta po imenu Wammerswald. Ovo selo nastanjuju živopisni i uglavnom dobronamjerni stanovnici. Međutim, mještani sela navikli su na red i kolotečinu te isprva nisu sigurni kako bi se postavili prema svojoj novoj i ekscentričnoj mladoj susjedi. Lutalica odlučuje živjeti na rubu sela u nastambi sklepanoj od naplavina te pretjerano ne mari za ustaljene društvene norme, već pušta da je kroz život vode vlastita radoznalost i dobronamjernost.
No, kad se uslijed već narušene kolotečine na mještane Wammerswalda obruše i pitanja poput opasnosti od medvjeda iz obližnje šume te izgradnje velikog zabavnog parka na šumskom području, Lutalica će dobiti priliku svima dokazati koliko vrijedi perspektiva jednog djeteta.
I književnost za djecu može biti relevantna
Kao i svaka zanimljiva knjiga za djecu, i Nahoče govori o nekim vrlo stvarnim ovosvjetskim temama. Kao neki od glavnih „ozbiljnih“ motiva izdvajaju se: 1) odnos društva prema izraženo individualnim ličnostima; 2) zapostavljanje i verbalno zlostavljanje djece; 3) financijska isplativost modernizacije pod cijenu narušavanja prirodne i društvene harmonije.
Ipak, o ozbiljnijim se temama progovara implicitno, a veći dio priče usredotočen je na dječje istraživačke avanture, prve ljubavi te zanimljive navade stanovnika Wammerswalda. Roman tako niti podcjenjuje dječji kapacitet za shvaćanje stvarnog svijeta, ali im niti ne dosađuje pretjeranom ozbiljnošću naracije.
Dojmovi
Glavna junakinja svojom odvažnošću, ekscentričnošću te neobuzdanom znatiželjom podsjeća na Pipi Dugu Čarapu. No, fabula je dovoljno univerzalna i zabavna da bi se mogla svidjeti i odraslijem čitateljstvu. Meni u svakom slučaju jest.
Što se tiče Boonenovog pripovjednog stila, rekao bih da je ovaj roman proračunato pristupačan. Rečenice su jasne i sažete no istovremeno i slikovite, radnja teče ritmički i bez praznog hoda, a o ozbiljnijim temama pripovijeda se bez zamorno eksplicitne didaktike te bez neprimjerene morbidnosti.
Knjiga je oslikana ilustracijama autora Toma Schoonooghea, a njegovi crteži dobro se uklapaju u Boonenov pripovjedni stil. Jer, ove ilustracije istovremeno su živopisne i bogatih boja, no ostavljaju i mnogo toga na tumačenje promatraču, potičući ga da priču prati aktivnom imaginacijom, a ne tek poput pasivnog promatrača TV programa.
Ovaj roman, u slučaju da se za njega pročuje, ima potencijala postati novim dječjim klasikom, poput Kušanovog romana Koko i duhovi ili Mažuranićkinog Šegrta Hlapića.
