Stilski nemar i njegove olovke: Recenzija nove Prtenjačine zbirke poezije

Ivica Prtenjača postao je jedna od konstanti naše književne scene. Svatko zna za njega, osvojio je i značajne nagrade, a za njegovo se mišljenje o suvremenoj književnoj produkciji već unaprijed, i prije izricanja, pretpostavlja da posjeduje određenu težinu.

Tim mi je fascinantnije s vremena na vrijeme u ruke uzeti neku njegovu novu poeziju ili prozu i iznova ostati zapanjen idejnom pustoši i stilskim nemarom koji upravo strši s njegovih stranica.

Isti sam dojam stekao i po čitanju Prtenjačine nove poetske zbirke Tišina i njezine olovke, objavljene 2020. godine. Ipak, želeći i drugo mišljenje, dobacio sam knjigu svojoj mami, inače poklonici Prtenjačinih TV priloga na emisiji Nedjeljom u 2. „Je li to onaj Prtenjača?“, pitala me, bacivši pogled na naslovnicu. „Je“, odgovorio sam. „I, kakav ti je?“, upitala me. „Bezvezarija“, odvratio sam. Nije mi vjerovala, nazvavši me vječnim negativcem. Neko je vrijeme samo zurila u stranice. Nakon par pročitanih pjesama, zaklopila je knjigu i namrštila se. „Što je ovo?“, upitala je. Slegnuo sam ramenima. „Ovo je kao da se netko baš mortus napio i onda išao, onako, pisati prvo što mu padne napamet, tek toliko da zamrči stranicu“, sažela je.

I doista, stil ove zbirke zbrzan je, šizofren, neusklađen i nemaran do te mjere da se na prvi pogled čini kako je uredništvo, bez ikakvog odabira, odlučio ukoričiti skup nasumičnih autorovih materijala napisanih u jednom dahu. To dakako, govori i o potpuno nekritičkom pristupu urednika knjige Marka Pogačara, koji je ili polagao sve nade na “brand” Prtenjačinog imena, ili pak nije imao dovoljno kičme da se suprotstavi utjecajnom a bezidejnom pjesniku pri nabacivanju neodgovarajućih materijala na jednu hrpu.

A gdje je cjelina?

Tišina i njezine olovke kombinira pomodni poetski hermetizam sa suhim, bezličnim i posve prozaičnim opservacijama o svakodnevici, što već na prvu loptu stvara uočljiv i groteskan stilski nesklad unutar zbirke. Uz to, zbirku krasi i velika motivska jednoobraznost (more, ljetovanje) što samo intenzivira dojam o nekritičkome pisanju u jednome dahu.

Zbirka je podijeljena na dvije glavne cjeline: „Tišina i njezine olovke“ i „Kisik u hrđi“. Glavna razlika među ovim dvama ciklusima jest ta što je jedan vizualno oblikovan u stihove, a drugi u prozne blokove teksta. Te cikluse poput suvišnoga mosta povezuje posebno izdvojena pjesma „Nauti“. No, prva se i druga cjelina zbirke esencijalno ne razlikuju ni stilski, a bogme ni tematski. Više nepodudarnosti i nesklada ponekad nalazimo među susjednim pjesmama unutar ovih ciklusa (koje nasumično variraju između beskrvne stvarnosne poezije i postmodernog intelektualiziranja) nego li što istinske razlike ima među ciklusima samima. Sve to navodi na zaključak da je strukturni koncept ove zbirke nastao proizvoljno te ni na koji način idejno ne doprinosi formiranju dojma o ovoj knjizi kao o promišljenoj i organskoj cjelini.

Trivijalno, mlako, neusklađeno

Memoarskim i dnevničkim elementima ove zbirke također ne ide u prilog ni dojam kako je Prtenjača uvjeren da njegova osoba i njegov život, čak i u svojim najtrivijalnijim pojedinostima, široj publici svakako moraju biti iznimno zanimljivi. Stoga pjesnikovo prekapanje po svakodnevnim trivijalnim impresijama i mlakim te usputnim osjećanjima na mahove djeluje upravo nevjerojatno patetično u svojoj samodostatnosti.

Kao primjer postmodernističkih tendencija u 1. ciklusu zbirke, naveo bih stihove poput: „Dugo sam pospremao mogućnosti među čiste / košulje / koje sam nadjačao. / Treperenje bila je ladica za mladu žudnju.“ i „Pisanje ima svoje tijelo / […] / U tom tijelu nema ničega osim tijela. / Osim igre s prozorima. / Ako ih širom otvorimo / nema nikoga. / Ako ih samo gledamo zatvorene / uvijek netko prolazi […]“.

S druge strane, prozaična i suha memoarska zapažanja izlomljena u stihove zastupljena su, primjerice, u recima: „Sav zrak iz uvale / pojeo je turist koji je / napuhavao kolut u obliku / kriške lubenice, izbočene crne sjemenke izgledale / su na njegovim usnama poput / tumora“; „Visoka žena prolazi. / Visok je njezin mir. / Njezin je nemir / u ramenima i on je / visok. / Cijelo njezino hodanje je / visoko i iznad / prašine i automobila koji čekaju / na semaforu, tramvaja koji kližu kroz zavoje […]“.

Kisik u hrđi

Drugi ciklus, „Kisik u hrđi“, nudi nam otprilike isti neusklađeni stilski bućkuriš kao „Tišina i njezine olovke“, iako ovoga puta oblikovan poput poezije u prozi. Međutim, ovaj drugi ciklus zapravo je, povrh svega, i idejno iznimno repetitivan. Primjerice, bar se deset pjesama iz ovog ciklusa zapravo temelji na identičnom stilskom postupku: pisac u prvom dijelu teksta nabacuje nasumični motiv iz svakodnevice, a zatim u drugom dijelu teksta taj svakodnevni motiv analoški poistovjećuje sa svojom osobom ili svojim pisanjem. Ovaj je postupak, jasno, čest u pjesništvu, no njegovo je korištenje u ovoj zbirci upravo neukusno neumjereno, kao da je pjesnik pokušavao pronaći šablonu prema kojoj bi maksimalno brzo završio rukopis kojim mu se više nije dalo baviti.

Primjerice, pjesnik u jednom uratku svoje pisanje dovodi u vezu sa spontanim navlačenjem ženske narukvice u tramvaju: „U tramvaju promatram ženu kako se igra svojom srebrnom narukvicom. […] Nekad mi se čini da ja od sveg tog obilja posjedujem tek onaj zglob, koji ne da da srebro sklizne“. Zatim, u drugom uratku, pjesnik na isti način analoški dovodi u vezu pisanje i okopavanje krumpira: „ […] on iz stola čupa svoje misli ne bi li s njih uzletjela kakva zlatica“. Malo zatim, pjesnik dovodi svoje pisanje u vezu s hranjenjem ovaca lubenicom, pritom možda implicitno natuknuvši i kakav stav ima o vlastitoj publici: „Bacio sam pola lubenice u zrak, na stijenje, podivljalim ovcama. […] Koliko sam bogat, pomislio sam […]. Ja bih, ja bih opet nešto bacio! Je li let ono što mi nedostaje? Ili da se sve raspukne i nekoga tako izgubljenog i divljeg napokon nahrani?“ Da ovaj motiv nije ovako formuliran slučajno postaje jasno kad se nakon par pjesama javi gotovo identična slika bacanja poetskog bulgura s isteklim rokom trajanja „pticama koje šepaju, mačkama koje ne mogu uzletjeti“.

Nadalje, pjesnik u drugom ciklusu poistovjećuje svoj unutrašnji život i svoju poeziju s jedno desetak različitih vrsta hrane u nizu konceptualno te stilski vrlo sličnih pjesama („Bulgur“, „Kvinoja“, „Kurkuma“, „Crvena leća“, „Riba“, „Brašno“, „Ulje“, itd.). Dakako, jedno je napraviti motivski konceptualnu zbirku te se držati teme (što ovdje nije slučaj, pošto se ove „kulinarske“ maštarije stalno presjecaju drugim nepovezanim motivima iz svakodnevice ili ljetovanja), a druga je stvar inertno se držati jedne te iste formule, svakim novim tekstom donoseći vrlo, vrlo malo novog sadržaja i ideja.

Par svijetlih točaka

Da budem savršeno iskren, u Tišini i njezinim olovkama ipak sam pronašao nešto pjesama koje su mi se dopale (no ne me i oduševile). Radi se o točno sedam pjesama u sklopu prvog ciklusa: „Snimanje filma“, „Nikad“, „Nitko“, „Priprema za tamno lice“, „Strah“, „Boks“ i „Ruka“. Međutim, stvar je u tome da cijela zbirka sadrži čak pedeset i šest pjesama, što će reći da sam tek pri čitanju jedne osmine ove zbirke imao dojam kako mi netko ne trati vrijeme uzalud, što je svakako vrlo poražavajuć ukupan dojam. Pri tom je indikativno da su sve pjesme koje su mi se učinile prihvatljivima pisane u metatekstualnom i autoreferencijalnom postmodernističkom fahu, što je stil koji inače ne preferiram. Ipak, vjerojatno su mi se ove pjesme među ponuđenima učinile najkoherentnijima što se tiče dosljednosti nekome stilu.

Zaključak

Ukratko – da sam ja urednik, bilo bi mi nezamislivo tiskati ovako neuređen, idejno manjkav i motivski redundantan poetski rukopis. No, jasno je da je naša scena trenutno u onoj nazadnoj fazi u kojoj prevagu nosi brendiranje i PR, a ne sama poezija. Ipak, to ne znači da bi publika trebala pristajati na ovakvo postupanje te poslušno jesti nečiji „pokvareni bulgur“ i „dobačenu lubenicu“. Mislim da je došlo vrijeme kad nam je svima zajedno zdravije postalo ponekad i gladovati umjesto jesti svaki napoj koji nam se servira.

***
Preporučeni tekst: Sukob suvremenih pjesničkih stilova u zbirci poezije “Skok preko kože” autora Filipa Žganjara

Biblioteka, Boemski kutak, Književnost, Recenzije

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *