Ovo umjetničko djelo je proglašeno dovršenim tek kad se slučajno razbilo

U školi smo svi čuli ponešto o dadaizmu, no većinom ne znamo o njemu ništa konkretno. Osim Duchampovog “pisoara” gotovo da i ne poznajemo niti jedan uradak ovog najekstremnijeg umjetničkog pravca. Danas ćemo to ispraviti i istražiti priču o nastanku jednog od najluđih djela u cijeloj umjetnosti, koje je proglašeno završenim tek kad se razbilo u transportu.

Mlada skinuta do gola od strane njezinih neženja, jednako

Veliko staklo, kompletno
Foto: YouTube/Smarthistory. art, history, conversation.

Radi se o apstraktnom likovnom djelu po imenu La mariée mise à nu par ses célibataires, même (“Mlada skinuta do gola od strane njezinih neženja, jednako”), koje je ponekad poznato i pod imenom Veliko staklo. Načinio ga je Marcel Duchamp, jedan od najvažnijih vizualnih umjetnika dadaizma, kubizma i konceptualne umjetnosti. U široj javnosti Duchamp je najpoznatiji po proglašavanju tvornički proizvedenog pisoara izloženog u umjetničkoj galeriji njegovom umjetničkom kreacijom. Pa ipak, Duchamp je učinio mnogo više od toga. Veliko staklo, djelo o kojem danas govorimo, stručnjaci pak smatraju jednim od njegovih najznačajnijih, najkompleksnijih i najzanimljivijih djela.

Ovo bizarno i zagonetno likovno djelo plod je dvaju ekstrema. Duchamp se pri nastanku Velikoga stakla u jednom dijelu izrade koristio pukom slučajnošću, a u drugom pažljivim tehničkim proračunima i nacrtima. Obje tehnike izrade su, ako razmislite o tome, u svojoj biti srodne po tome što nisu “umjetničke” – plod slučajnosti malo tko će proglasiti umjetnošću, jednako kao i plod “tvornički” tehničkih nacrta i izračuna.

Opis djela

Duchampovo Veliko staklo
Foto: YouTube/Smarthistory. art, history, conversation.

O čemu se zapravo radi? Veliko staklo načinjeno je uz pomoć ulja, laka, žice, folije, i još nekih čudnih i “slučajnih” elemenata. Djelo izgleda kao velika staklena površina vizualno podijeljena u dva dijela. Na gornjem dijelu dominantan je apstraktni oblik koji bi trebao predstavljati “mladu”, a na donjem skup oblika koji predstavljaju “neženje”, što god to značilo. Tu su još neki vizualni elementi, ništa konkretniji od “mlade” i “neženje”.

Pravog objašnjenje onoga što bi ovi vizualni elementi trebali predstavljati zapravo nema. Djelo je podložno raznim interpretacijama, što je sami umjetnik dodatno naglasio izlažući uz njega malu zelenu kutijicu s listovima papira koji su sadržavali njegove pedantne tehničke nacrte i apstraktna, suluda objašnjenja, no stranice nisu bile raspoređene prema ikakvome redosljedu, već su se mogle miješati prema volji. Time se i potencijalno objašnjenje značenja djela stalno mijenjalo.

No, najzanimljivije od svega u vezi s ovim “biserom” dadaizma jest način na koje je djelo realizirano.

Duchampova "zelena kutija" uz Veliko staklo Smarthistory art history conversation
Foto: YouTube/Smarthistory. art, history, conversation.

“Napustio” je svoje djelo na 1,5 godinu kako bi postigao… što?

U jednoj fazi izrade svoga stakla, Duchamp ga je jednostavno ostavio na cijelih godinu i pol pokraj otvorenog prozora u svome ateljeu na prometnom Broadwayu u New Yorku. Time je postigao da se na staklu nataloži velika količina prašine koja je po njemu padala s otvorenog prozora koji se nalazio kraj prometne ulice. Duchamp je zatim skinuo nataloženu prašinu s većine staklene površine, ostavljajući je samo na nekim ciljanim djelovima gdje je taloge prljavštine trajno fiksirao lakom. Neki u ovom umjetnikovom postupku vide postupak koji ističe prolaznost vremena, a drugi pak u tome iščitavaju i ekološku poantu.

Međutim, treba reći da je prepuštanje nastanka vlastite kreacije pukoj slučajnosti bio jedan od omiljenih izradbenih postupaka mnogih dadaista koji su na taj način proizvodili ono što su nazivali “anti-umjetnošću”. Njihova anti-umjetnost bio je čin negacije umjetničke tradicije i napad na idoliziranu “instituciju” same autorove ličnosti. Dadaisti su, puštajući da mnoga njihova djela nastaju bez njihove aktivne intervencije, u prvi plan stavljali kontekst umjetničkih djela, koji je bio važniji od izvedbe ili autorove zamisli. Tako i Duchampov poznati pisoar od otpatka postaje umjetnost samo zato jer je premješten u “kontekst” umjetničke galerije. Tako slučajnost i “kontekst” igraju ključnu ulogu i u njegovom Velikom staklu.

Veliko staklo, Duchamp, gornji dio
Foto: YouTube/Smarthistory. art, history, conversation.

Kontrast slučajnosti i tehničke proračunatosti

Ne samo da je Duchamp pustio da njegovo Veliko staklo godinu i pol “nastaje samo od sebe”, taloženjem prašine, već ga je proglasio u potpunosti završenim tek nakon što se djelo slučajno oštetilo. Pri kamionskom transportu u umjetničku galeriju, nakon što je već više puta bilo javno izloženo, njegovo je Staklo, naime, napuklo – na njemu se pojavila mreža pukotina.

Duchamp je ovu slučajnu nezgodu proglasio konačnim “detaljem” kojim je djelo bilo u potpunosti dovršeno. Tim je činom proglašavanja slučajne nezgode umjetničkim postupkom zapravo u prvi plan ovoga djela stavio veliki kontrast između slučajno nastalih oštećenja i tehnički pomno osmišljenih i zamršenih nacrta i proračuna koje je izradio ne bi li oformio apstraktne geometrijske likove na staklu.

Veliko staklo, Duchamp, donji dio
Foto: YouTube/Smarthistory. art, history, conversation.

Kad se sve zbroji, ovo je djelo “nastajalo” punih pet godina – od 1918. do 1923. godine.

Tijekom godina, mnogi su umjetnički kritičari i stručnjaci pokušavali naći pravo tumačenje ovog bizarnog i kompleksnog Duchampovog konceptualnog djela. Pa ipak, osobno mi se čini da se pravoj poanti najviše približila jedna kritičarka koja je zaključila da se ovim i sličnim svojim djelima Duchamp jednostavno ruga samim kritičarima i njihovim pokušajima fiksnih tumačenja umjetnosti.

***

Preporučeni tekst: Razgledajte s nama izložbu nevjerojatnih podvodnih skulptura

Boemski kutak, Svijet umjetnosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *