Marduk u Zagrebu: dojmovi s nastupa ikoničkog švedskog black metal benda

Još prošlog četvrtka, 25. 4. 2019. u zagrebačkom Vintage Industrial Baru nastupile su legende švedske black metal scene, bend Marduk. S obzirom da ovaj kratki zbir dojmova zapisujem tek danas u nedjelju, kad su kostobolja, vratobolja i glavobolja konačno malo popustile, onda možete misliti kako je bilo na samom koncertu. 😀

Ukratko u notornom Marduku

Tko za Marduk nije čuo, taj treba znati nekoliko osnovnih informacija. Bend se pojavio na švedskoj underground metal sceni još daleke 1990. godine. Zajedno s drugim skandinavskim black metal bendovima iz devedesetih, poput Mayhema, Burzuma, Satyricona, Emperora, Darkthronea i nekih drugih, Marduk se smatra jednim od začetnika takozvanog “drugog vala” black metal glazbe.

Marduk je od svojih početaka pa do danas objavio čak četrnaest studijskih albuma, četiri koncertna albuma, pet EP-ova i tako dalje. Tijekom svoje dvadeset i devetogodišnje karijere nekoliko su puta promijenili svoj zvuk. Tako su u prvoj fazi svoje karijere njegovali (relativno) usporeniji no atmosferičniji zvuk, da bi na kasnijim albumima postali apsurdno brze i destruktivne glazbne mašine koje melju sve pred sobom, a na najnovijim albumima primjećuju se neki tragovi novih eksperimenata s nešto raznolikijim zvukom. No, uslijed ovih promjena, Marduk je uvijek njegovao zvuk čija se esencija ne može smatrati ičim drugim nego li reprezentativnim primjerom black metala.

Sami bend osnovan je s namjerom stvaranja “najblasfemičnije glazbene grupe na svijetu”, što je vrlo očito u svim aspektima njihovog kreativnog izričaja. Zato je bend tijekom godina imao mnogo problema s raznim cenzorima i građanskim udrugama koje su se našle užasnute njihovom glazbom, tekstovima i ikonografijom.

Marduk u Vintageu 1
Foto: Kurziv.net
Rant: Ekipa na metal koncertima vs. ekipa na pop-dernecima

Na nastupu u Zagrebu Marduku su se pridružili njemački heavy metal bend Attic i švedski blekeri Valkyrja. Dosta mi je žao što sam uspio propustiti Atticov nastup jer sam čuo da je njihov zvuk izravno nadahnut legendom heavy metal horora, King Diamondom. No, zato Valkyrja na mene nije ostavila nikakav poseban dojam.

Kad je počeo glavni nastup večeri, Vintageova dvorana bila je udobno popunjena, i to uglavnom ljudima u dvadesetim i tridesetim godinama. Zanimljivo je napomenuti da je, iako smo se svi bili okupili čuti i vidjeti jedan od “najzloćudnijih” bendova na svijetu, atmosfera među publikom u samoj dvorani bila vrlo prijateljska. Taj kontrast između notornosti i poremećenosti koja se pripisuje ekstremnoj metal glazbi te samog ozračja na ovakvoj vrsti svirke doista je nešto što bi trebao uživo iskusiti svatko, pogotovo ljudi s predrasudama prema ovom profilu glazbene publike.

Barem dvadeset puta je vjerojatnije da će vam netko razbiti flašu na glavi ako odete na kakav prosječan domaći dernek, koncert lokalnih pop izbljuvaka ili (ne daj bože) na cajke. Zašto je to tako? Pa, moja osobna teorija jest da su komercijalni glazbeni događaji kod nas toliko bijedni što se tiče same glazbene i umjetničke vrijednosti da je postalo normalno da publika koja se na takvim nastupima i okuplja zapravo ni ne dolazi zbog glazbe. Zato manje komercijalna i nekomercijalna glazbena događanja prvenstveno okupljaju ljude koji su zaista došli slušati glazbu, a ne lokati i šmrkati spid do iznemoglosti, međusobno se mlatiti i općenito raditi sranja.

Naravno, to ne znači da se na Marduku nije pilo. Popilo se, i to vjerojatno poprilično. Samo, rekao bih, pijanstvo gotovo nikome u publici nije bilo glavni motiv za dolazak, već je to ipak bila sama svirka.

Marduk u Vintageu 3
Foto: Kurziv.net
Ponešto o atmosferi

Kad je Marduk otpočeo sa svojim nastupom, bilo je to kao da je netko u dvorani počeo strojnicom pucati po publici. Naprosto je nevjerojatno koliko je njihova glazba brza i agresivna, a kad ovakvo iživljavanje na instrumentima slušate uživo, doista se počinjete pitati o granicama ljudskog tijela i njegove izdržljivosti.

Nastup benda bio je popraćen debelom zavjesom umjetno proizvedene magle na pozornici, što je doprinijelo nadrealnom ozračju u dvorani. Iako je nastup trajao nešto duže od sat vremena, gotovo u ni jednom trenu nisam bio u stanju kroz izmaglicu jasno vidjeti lice članova benda (a zato su i fotke koje sam pokušao uslikati mobitelom, dakako, upravo bijedne kvalitete). Tako sam imao dojam kao da okupljeni ljudi na pozornici promatraju neku vrstu prikaza ili holograma, što je istovremeno i vrlo otuđujuće iskustvo, ali je i pomoglo da se ljudi usredotoče na samu svirku a ne na članove benda.

Nastup u maniri rafala iz automatskog oružja

Ozvučenje na ovom nastupu bilo je jedno od najboljih koje sam do sad imao prilike iskusiti u Vintageu, što je poprilično ironično kad se prisjetite da je cijeli black metal žanr poznat po svojoj namjerno katastrofalnoj studijskoj produkciji. Čist zvuk i dobro pogođena glasnoća svih instrumenata i vokala na ovom su nastupu postigli da Marduk zvuči još mnogo agresivnije uživo. Bilo je i vrijeme da se Vintage uozbilji, jer na većini prošlih metal koncerata koje sam kod njih slušao zvuk je bio za plakati.

Sama publika bila je vidno ponesena svirkom benda, no posebno je zabavno zateći se na nastupu grupe koja doseže ovako ekstremne brzine izvedbe. Sami ljudi u publici nisu u stanju pratiti neljudski ritam glazbe koji nalikuje na rafale iz strojnice, no svejedno se to svojski trude to postići. Nitko nije u stanju mahati glavom i tijelom u makar i približnom ritmu u kojem bubnjar Marduka praši po opnama svojih bubnjeva, no zabavno je pokušati.

Marduk u Vintageu 4
Foto: Kurziv.net
O izvedbi i cjelokupnom iskustvu

Što se tiče nastupa, posebno je pohvalno što se bend nije odlučio peglati samo po stvarima s najnovijih albuma, koje većina publike uvijek najslabije poznaje. Tako su izveli i mnoge stvari iz središnjeg dijela svoje karijere. Meni osobno falilo je više stvari iz prve faze djelovanja benda koja mi je ujedno i najdraža, no nekako je logično da su izveli najmanje pjesama upravo iz tog razdoblja pošto su u bend u to vrijeme bili upleteni neki drugi ljudi.

Sam nastup Marduka trajao je relativno kratko. Nisam gledao na sat, no prema osobnoj procjeni bih rekao da su svirali tek malo duže od sat vremena. No, i opet, to je bilo i za očekivati, jer je teško i zamisliti koliko su ovako eksplozivni nastupi fizički iscrpljujući za sami bend.

Vjerujem da su se okupljeni dobro zabavila na ovom nastupu, te da je većina od koncerta dobila upravo ono po što je i došla. Ja svakako jesam. A svakome tko ima možebitne predrasude prema ovakvim vrstama glazbenih okupljanja preporučio bih da jednom iz zajebancije na njih i zaviri te ih doživi osobno, jer će vjerojatno biti iznenađen opuštenom i prijateljskom atmosferom koju su obožavatelji ekstremne glazbe među sobom sposobni kultivirati.

***

Preporučeni tekst: Recenzija filma Lords of Chaos, uratka koji obrađuje zločine norveške black metal scene 90-ih

Boemski kutak, Glazba

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *