Lords of Chaos, film kojim ćemo se pozabaviti u današnjoj recenziji, izbačen je na tržište 2018. godine, a režirao ga je Jonas Åkerlund, švedski filmaš i glazbenik najpoznatiji po produkciji glazbenih spotova za zvijezde kao što su Madonna, Prodigy, Smashing Pumpkins, Lady Gaga, Beyonce, Rammstein i Metallica, kao i po kratkom angažmanu u black metal bandu Bathory u 80-ima.
No, upravo ovaj kratak redateljev angažman u vodama ekstremne muzike očito mu je utuvio u glavu uvjerenje da je on kao filmaš kompetentan ispričati “pravu” istinu iza zvjerskih zločina na norveškoj black metal sceni početkom 90-ih. Ipak, ovim je filmom pokazao sve, samo ne kompetenciju, profesionalnost i nepristranost u obradi ove kontroverzne i osjetljive teme.
Stvarna i fabricirana povijest bandova Mayhem i Burzum
Film Lords of Chaos jeodmah po svom izlasku na tržište bio predmetom brojnih oštrih kritika i kontroverzi. Za očekivati bi bilo da je ovakva reakcija javnosti izazvana provokativnim sadržajem filma, no to ovdje nije slučaj. Određene je ljude ovaj film zapravo isprovocirao fabricirajući činjenice oko jednog stvarnog ubojstva.
Radnja ove neobične trilerske drame vrti se oko grupice norveških tinejdžera koji krajem 80-ih i početkom 90-ih razvijaju nekomercijalnu glazbenu scenu u svome gradu, pri tom želeći izmislili najekstremniji glazbeni žanr koji je ikad postojao. Tako se radnja vrti oko nekoliko tzv. “black metal” glazbenika koji, u želji da izgrade što zlokobniji i beskompromisniji osobni imidž, počnu činiti razne brutalne zločine.
Inače, pozadina ovog filma je, ako niste upućeni, temeljena na istinitoj priči, a cijeli film predstavlja sam sebe kao “konačnu istinu” iza zločina koji su se početkom 90-ih odigrali na norveškoj black metal sceni.
Samoranjavanje, mrtve životinje i samoubojstvo
U središtu filmske radnje su glazbenici iz bendova Mayhem i Burzum, pa je stoga, prije analize samog filma, potrebno iznijeti prave povijesne činjenice zbog kojih su ovi bandovi do danas ostali zapamćeni kao najekstremnije glazbene grupe na svijetu.
Kao prvo, Mayhemov bivši vokalist Per Yingve Ohlin (poznatiji pod umjetničkim pseudonimom Dead (“Mrtav”)) bio je poznat kao mladić koji se na javnim nastupima benda rezao nožem, a prije nastupa je pokapao svoju odjeću u zemlju ne bi li se na pozornici činio kao da je ustao iz groba. Također, prije izlaska na pozornicu je “za nadahnuće” znao udisati smrad mrtvih životinja koje bi sa sobom nosio uokolo u vreći. Skončao je tako što si je prerezao žile i vrat te si prosuo mozak puškom 1991. godine.
Njegovo mrtvo tijelo pronašao je gitarist Mayhema Øystein Aarseth (poznatiji pod umjetničkim pseudonimom Euronymous) koji je, umjesto da odmah obavijesti policiju o događaju, reagirao na način da je u prvom dućanu kupio fotoaparat kojim je slikao prijateljevo mrtvo tijelo za naslovnicu budućeg albuma benda. Također, Euronymous je i raširio nikad dokazanu glasinu da je od nekoliko komadića prijateljeve raznesene lubanje napravio ogrlice za članove benda, a od dijelova njegovog mozga skuhao gulaš.
Crni krug, rivalstvo suradnika, palež crkava i ubojstvo
Nakon ove tragedije, Euronymous je s ostalim lokalnim black metal glazbenicima osnovao tzv. “Black Circle”, neformalnu organizaciju s obilježjima sotonističkog kulta i militantne terorističke organizacije. Sve ovo odvija se prema Euronymousovoj namjeri da postane “vođa” elitne bande glazbenika i izgradi si imidž najopasnijeg glazbenika u norveškoj. Ovom tajnom “Krugu” pridružuje se i Varg Vikernes, danas najpoznatiji po solističkom glazbenom projektu Burzum.
Ubrzo su između Vikernesa i Euronymousa izbile nesuglasice oko smjera djelovanja Crnog kruga, a među njima se razvilo i rivalstvo, jer su obojica željela biti u centru pažnje. Rezultat te suradnje/rivalstva bilo je spaljivanje nekoliko kršćanskih crkvi, iza kojih je uglavnom stajao Varg (koji, usput budi rečeno, nikad nije pretjerano skrivao svoja nacionalistička i nacistička uvjerenja), no činio je to uz Euronymousov poticaj iz sjene.
Otprilike u to vrijeme događa se još jedan zločin u kojem bubnjar Faust iz lokalnog black metal benda Emperor, ne bi li si izgradio ime kao “zli glazbenik” dostojan Euronymousove pažnje, nožem ubija homoseksualca.
Ubojstvo Euronymousa
Vikernesova i Euronymousova suradnja dodatno je bila poljuljana trzavicama oko novca od prodanih albuma. Iako je Euronymous pozvao Vikernesa da se pridruži Mayhemu kao novi basist, ubrzo je, prema svemu sudeći, počeo kovati plan da potajno ubije svog suradnika koji ga je počeo zasjenjivati te mu svojim terorističkim aktivnostima stvarati previše negativnog publiciteta. No, Vikernes je, igrom slučaja, doznao za ove planove i pretekao Euronymousa tako što je usred noći, navodno u samoobrani, probo Euronymousa 23 puta nožem i usmrtio ga na stubištu ispred njegovoga stana u kolovozu 1993. godine.
Rezultat ovog brutalnog ubojstva s jedne je strane bilo radikalno osipanje black metal scene u norveškoj zbog policijskih progona, ali i probuđena pozornost za kontroverzni black metal u cijelome svijetu. Varg Vikernes bio je osuđen na 21 godinu godinu zatvora zbog ubojstva i paleža crkava, a pušten je na slobodu 2009. godine, nakon što je u zatvoru proveo 16 godina. Danas je slobodan čovjek te živi podalje od društva u Francuskoj, gdje je zasnovao i obitelj.
Filmska verzija priče radikalno iskrivljuje istinu
Napominjem da ću se u svojoj kritici filmskog uratka Lords of Chaos uglavnom koncentrirati na dokazivanje kako su filmaši namjerno željeli iskriviti istinu oko gore opisanih zločina na norveškoj black metal sceni. Inače pri ocjenjivanju kvalitete nekog filma snimanog prema istinitom događaju ne bih toliko pozornosti pridavao njegovoj autentičnosti, no Lords of Chaos je pomalo slučaj za sebe i zaslužuje da ga se svojski “stavi pod povećalo”, prvenstveno zbog toga što je sami film besramno reklamiran kao “konačna istina” iza ovih zločina, a ispao je sve samo ne to.
Čak i naziv samog filma intencionalno osnažuje iluziju da se radi o filmu čvrsto utemeljenom na dokumentarističkim podacima, jer je ime Lords of Chaos preuzeto od popularne istoimene dokumentarne knjige izdane 1998. godine koja poprilično objektivno i iscrpno obrađuje ovu tematiku. No, film se ne trudi slijediti dokaze okupljene u ovoj knjizi već izmišlja vlastitu verziju istine oko zločina, očito iz nekih posve neprofesionalnih i neetičnih pobuda. Stoga smatram važnim jasno navesti u kolikoj se mjeri u filmu istina fabricira, što je, nadam se da ćete se složiti – neoprostivo.
Film tako uporno i dosljedno inzistira na prikazivanju Euronymousa kao lika s kojim treba suosjećati jer njegov su najveći “zločin” tek puka zaluđenost slavom i morbidna narcisoidnost. Varga Vikernesa se, s druge strane, prikazuje kao luzera koji se promiče u pravog sociopata i koji, zapravo, jedini pravi negativac ove priče.
Ovakva postavka filma ekstremno je licemjerna i moralno upitna jer se u filmskoj priči sustavno ignoriraju Euronymousova sociopatija, poticanje na terorizam i planiranje umorstva. On je prikazan kao lik kojeg su previše ponijeli vlastiti ego i laži, i koji pred kraj očajnički traži izlaz iz “lošeg društva”. No, u stvarnosti nema sumnje da su i Vikernes i Euronymous obojica bili beskrupulozni zločinci i pravi sociopati, te jednako spremni na apsolutno sve ne bi li iz ovog rivalstva izašli kao pobjednici. Prikazati u tome svjetlu samo jednog od njih a od drugog praviti “žrtveno janje” neopisivo je pokvareno.
Euronymousove psihopatološke i zločinačke tendencije
O tome kakva je osoba Euronymous doista bio najrječitije govori njegov postupak slikanja prijateljevog mrtvog tijela u ime samopromocije, kao i dokumentirana svjedočanstva poznanika koja govore o njegovom izopačenom karakteru, poticanju paleža crkava i upućivanju prijetnji ubojstvom članovima black metal zajednice koje nije volio, kao i konkretna namjera da ubije svog rivala Vikernesa.
S druge strane, film nam Euronymousa dočarava kao mladića kojeg prijateljevo samoubojstvo nevjerojatno potresa, samo što se on, u ime imidža, pred ostalim poznanicima tek pretvara zlim i bezosjećajnim. Za ovu postavku ne postoji baš nikakva osnova, jer Euronymous nikad nije ni svojim postupcima ni riječima pokazao da imalo žali zbog samoubojstva Yingvea Ohlina, već je taj događaj, poput pravog psihopata, hladnokrvno eksploatirao.
U zabilježenom intervjuu Euronymous o slikanju prijateljevog tijela i o optužbama za izrađivanje ogrlica od njegovih kostiju progovara na sljedeći način: “Odbijamo komenirati detalje, no recimo samo da mi baš i nismo normalni ljudi. Mi štujemo smrt i nije nas strah trupla. Ne događa se svaki dan da čovjek ima pristup lešu, pa takvu priliku treba maksimalno iskoristiti.”
Osim ove filmske laži, film također insinuira da Euronimous nije bio ozbiljan prilikom izjavljivanja da želi oteti, mučiti i usmrtiti Vikernesa, za što i opet ne postoji nikakva osnova u stvarnosti. Filmski Euronymous ove prijetnje izgovara u afektu, a međusobni poznanici ih onda pokvarenim telefonom prenose Vikernesu, što njemu daje poticaj za napad i “ubojstvo iz predstrožnosti”. No, mnogi se Euronymousuovi poznanici zapravo kunu kako je on itekako bio spreman na ubojstvo, a vijest o ovim planovima do Varga nije došla “pokvarenim” telefonom nego na način da je Vikernes prisluškivao telefonski razgovor između Euronymousa i zajedničkog prijatelja te je izravno čuo kako mu ovaj radi o glavi.
Također, pri kraju filma Euronymousa vidimo kao lika spremnog napustiti cijelu scenu, izgladiti miroljubivo stvari s Vikernesom i početi voditi normalniji život, na što ga Vikernes brutalno napada u njegovom stanu i ubija ga bez ikakvog povoda dok ovaj preklinje za milost. U stvarnosti, postoje indicije prema kojima je do fatalnog okršaja došlo jer je Euronymous shvatio da je njegov plan za umorstvo postao poznat Vikernesu, te je stoga on u panici prvi napao Vikernesa, nakon čega ga je Varg ubio nožem.
Varg tvrdi da se cijeli incident dogodio iz samoobrane, no u prilog tome ne govori broj od čak 21 probodne rane na Euronymousovom tijelu. Istina je tako vjerojatno negdje između ove dvije pristrane verzije priče. Niti jedna strana nije bila tek nevina žrtva već su obojica glazbenika bili spremni presuditi onome drugome. No, film ignorira ove indicije i od potencijalnog ubojice radi “mučenika”. Zašto, pobogu?
Degutantno fabriciranje istine
Redatelj i scenaristi filma svjesno su i proračunato fabricirali psihopatski Euronymousov karakter ne bi li ga prikazali tek kao žrtvu nesretnih okolnosti, vlastitoga ega i društvenoga pritiska, te tako od njega načinili relativno nedužan lik vrijedan sažaljenja. Razlog za ovaj nečuveni potez, prema mojem mišljenju, leži prvenstveno u tome što je Varg Vikernes svojedobno od scenarista bio zamoljen da sudjeluje u izradi filma ustupanjem svoje glazbe, što je ovaj posprdno odbio. Stoga ovakvo skandalozno i štetno redateljevo fabriciranje istine o ubojstvu smrdi na osobnu osvetu protiv Varga zbog povrijeđenog ega.
Također, ne treba zaboraviti niti da je medijska kuća Vice, koja je djelomično sudjelovala u produkciji ovog filma, poznata kao medij s otvorenim radikalno lijevim uvjerenjima. Stoga je vrlo izgledno i to da je Vice iskoristio priliku da Vikernesa, poznatog po svojim nacističkim uvjerenjima, prikažu kao jedinog zločinca u cijeloj priči. No, to ne odgovara istini, već se radi o čistoj ideološkoj manipulaciji istinom od strane ekstremno lijevog medija. Prava istina je ta da su i Euronymous i Varg obojica bili izrazito loše, opasne i zločinački nastrojene osobe – i niti jedan od njih nije bio “bolji” od drugoga, a kamo li nevin.
Euronymous je u nekim sačuvanim intervjuima, primjerice, izjavljivao kako je “širenje boli i očajanja” među ljudima “pozitivna stvar”, odobravao je palež crkava u ime samopromocije, izjavljivao kako je većina ljudi tek “gamad” koje se treba riješiti, te se pozitivno izražavao o svim vrstama širenja terora, straha i patnje među ljudima. Neki od njegovih poznanika danas tvrde kako vjerojatno nije ozbiljno vjerovao u takve svoje izjave, već je samo “radio šou”. No, potpuno pomanjkanje suosjećanja i poštovanja za mrtvog prijatelja Yigvea Ohlina crta drugačiju sliku o Euronymousu. Vjerojatnije je da on, vjerujući kako je najvažniji u cijeloj skupini poznanika, samo nije želio riskirati vlastiti odlazak u zatvor te je stoga “više pričao a manje radio”, no to ga nije sprečavalo da iz pozadine ohrabruje prijatelje na najgore zločine. Neki njegovi poznanici vjeruju i da je Euronymous osobno nagovorio prijatelja na samoubojstvo kako bi se o njihovom bendu počelo pričati.
Završni dojmovi o filmu
Šteta je što se ovaj film toliko bolesno posvetio fabriciranju podataka o ovoj pionirskoj skupini black metal glazbenika, jer sam uradak nije bez svojih čari. Primjerice, Lords of Chaos se odlikuje i zdravom količinom morbidnog humora koji nam približava filmske protagoniste, podsjećajući nas da si i oni bili tek zaluđeni klinci, kao i ljudska bića. Općenito, film dosta dobro objašnjava rast black metal pokreta u Norveškoj kao produkt uma blesavih i slavom zaluđenih tinejdžera koji su bili spremni na sve ne bi li se u očima skupine činili “opasnima” i “kul”.
Također, lik koji glumi Euronymousa (Rory Culkin, mlađi brat Macaulaya Culkina iz filma Sam u kući) predstavlja glumački vrhunac filma i od karaktera lidera banda Mayhem doista je uspio učiniti zanimljivu ličnost te prikazati njegovu karakternu ambivalentnost između egoističkog kukavičluka i tiranijske osobnosti. Stoga je još veća šteta što filmski Euronymous motivski ni najmanje ne odgovara stvarnoj osobi kakva je on bio.
Loše osobine filma uključuju potpunu trivijalizaciju i jednodimenzionalnost nekih likova (prvenstveno Varga Vikernesa), zatim glupavu izmišljotinu o ljubavnom trokutu koji je raspirio rivalstvo između Vikernesa i Euronymousa, kao i neke kadrove koji su doista nepotrebno isprekidani, po čemu se vidi redateljeva nemogućnost shvaćanja kako radi na filmu a ne na još jednom glazbenom spotu. Loše je i to što se film fokusirao isključivo na likove Euronymousa, Varga i Deada, više manje ignorirajući ostale članove benda, kao i prisustvo ostalih izvođača na ondašnjoj black metal sceni. Tako Lords of Chaos gradi i lažni dojam da se u stvarnosti cijela scena vrtjela isključivo i samo oko ovih nekoliko ličnosti, što je daleko od istine.
U konačnici, ovdje se radi o filmu s vrlo sumnjivim opravdanjem za postojanje. Ljudima neupućenim u opskurnu povijest norveške black metal scene tako neće biti jasno što su to upravo odgledali (jer u mnogim scenama fali kontekst), dok će oni upućeni u ova događanja nesumnjivo biti sablažnjeni namjernim i beskrupuloznim prekrajanjem povijesnih činjenica.
Tako se zapravo postavlja pitanje – za koga je ovaj film uopće rađen? Mislim da je najtočniji odgovor ovaj: za manipulativni Vice, kao i za povrijeđeni ego neprofesionalnog redatelja.
***
Preporučeni tekst (LINK): 5 najekstremnijih glazbenih žanrova na svijetu
Uprkos zivim svedocima i masi dostupnih informacija lik je snimio film koji deluje kao da je krpio pricu od ovog i onog,zaista je lose uradjeno.Euronimus je bio poremecena osoba a Varg je daleko od neukog klinca kome treba vodja.
Fantastican clanak,bilo bi lepo da ga reziser filma procita.