“Revolucionar” Stjepana Bajića – najoriginalnija recentna zbirka poezije u Hrvatskoj?

Kad ste posljednji put pročitali neku domaću zbirku poezije i zaključili kako ste u rukama upravo imali pjesme koje su doista i istinski nešto novo, nešto što još nigdje niste imali prilike pročitati? Ovakva poezija doista nastaje “na kapaljku”, pogotovo kod nas, gdje se posljednjih godina razvilo jedno vrlo toksično pomodarstvo pisanja na način na koji pišu već ionako neoriginalni pjesnici koji fungiraju u raznim žirijima za dodjele pjesničkih nagrada.

Revolucionar Stjepana Bajića

Recentna se domaća poezija gotovo u potpunosti može podijeliti prema pjesničkim utjecajima koji se u njoj osjećaju. Najgrublja podjela ovog tipa bila bi na poeziju koja se povodi za nemodernim i klasičnim (domaćim i/li stranim) autorima, te na poeziju koja se povodi za trenutno aktualnom (domaćom i/li stranom poezijom). No, sama činjenica da je ovakva podjela moguća te da obuhvaća gotovo sve što smo posljednjih godina imali prilike čitati govori o tome koliko je teško nabasati na nečiji pjesnički izraz koji bi nas se dojmio kao doista unikatan.

Međutim, ovih sam dana imao prilike pročitati pjesnički prvijenac koji bih nazvao upravo takvim – unikatnim. Osobno doista ne znam s čime bih uopće mogao usporediti ovu neobičnu knjigu. Radi se o zbirci pjesama koja nosi naslov Revolucionar. Njezin je autor mladi pjesnik Stjepan Bajić, a u nastavku ću vam pokušati objasniti po čemu me se ovo djelo dojmilo kao nešto “posebno” i “originalno”.

Poeziju predstavljenu u zbirci Revolucionar krasi nekoliko glavnih odlika. To su: a) intertekstualnost; b) mješavina pomodarskog, urbanog i šatrovačkog izričaja s visoko afektiranim književnim diskurzom; c) sveprožimajuća ironija; d) pjesme temeljene na ludističkim dosjetkama; e) miješanje visoko intelektualnih motiva s humorom na razini “klozetskog humora”.

Klaun Pxfuel
Foto: Pxfuel
Definitivno ne Slamnig

Što se tiče sveprisutnog ludizma, čim se ovaj pojam spomene vezan uz kakvu domaću poeziju, ljudi iz nekog razloga odmah vuku paralele s Ivanom Slamnigom. No, iako je dobar dio Revolucionara iznimno ludistički nastrojen, on sa Slamnigovim akademskim ludizmom nema (hvala bogu) gotovo ništa zajedničkog. Slamnig je svoj ludizam temeljio na jezičnoj igri, dok Stjepan Bajić primjenjuje nešto što bih nazvao idejnim ludizmom. Tako on velik broj svojih pjesama (nerijetko ironično pisanih uzvišenim patosom) na kraju svodi tek na neku vrstu dosjetke ili ironične pošalice, često naglašene vulgarizmima. Evo nekoliko primjera:

  • “Nalemat ću te pjesmo, rano moja ljuta! / Grčim se, kurčim, izlijećem iz svog kuta. / […] / Napokon ja krenem pimpekom zalamatat – / Kad sijevne mi u bradu pjesmin aperkat! / Teturam, skoro padam, hvatam se za uže… // Čujem Ujevića iz publike: Mladi druže, / Ubit će te pobogu, ne igraj se s njom! / Stipe… Ne zajebaji se s poezijom!!!”(iz: “Boksački rat s poezijom za prvaka u teškoj”)
  • ” “Doviđenja, doviđenja do oslobođenja!” / Bora Đorđević, dok nije popizdio // ZAKLJUČAK 1: / Boli me kara i za druga i za cara // ZAKLJUČAK 2: / Boli me kita i za antu i za tita” (pjesma “Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću”)
  • “Ja živim u guzima koji se šire / i u njima se sve više zgrnuti žudim. / Ja možda neću i pojesti zadnje, / konačno govno, no ja se trudim.” (iz: “Ja živim u guzima koji se šire (a la Rilke)”)

Međutim, stekli biste potpuno pogrešan dojam kada biste za temelju ovih nekoliko stihova zaključili da se ovdje radi o poeziji “u trapericama” utemeljenoj na prostotama i šalama o govnu. Naprotiv, Stipe u svoj miks, samo da bi nam predočio koliko mu je svejedno kakav će konačan dojam ostaviti, često ubacuje i upravo gnomski, poslovični izraz u kojem iznjedruje svojevrsni istočnjački duhovni svjetonazor:

  • “Zapetljavam slušalice / da imam što raspetljati.” (iz: “Svakodnevni distisi”)
  • “EPITAF 7: / Nisam pokopan / posađen sam… (iz: “Za sada samo šest morbidnih epitafa i sedmi ohrabrujući”)
Molotov
Foto: Pexels/Juliana Stein
Igra na granici ekscesa

No, vratimo se još malo na Bajićev ludizam. Poneke pjesme isprepliću pjesničku zaigranost s metatekstualnošću. Tako je dosjetka jedne od pjesama ta da pored jedne od kitica u njoj piše: “pročitati sto puta *”, a na kraju pjesme, predviđajući čitateljev postupak ignoriranja prve didaskalije, pjesnik umeće drugu didaskaliju: “Rekao sam: sto puta pročitati” 🙂 ”

Uz to, metatekstualni ludizam ovdje se manifestira i izmišljanjem lažnih ili trivijalnih citata i nepostojećih autorskih pseudonima. Bajić tako na početku pojedinih pjesama navodi mudrolije tzv. Swamija Lalalalalalalalalande, u drugoj citira: ” “Stjepane, ti si rođen za radijskog voditelja, predivan ti je glas!” (mnogi od prijatelja)”. Međutim, ovi su kvazi-citati pomiješani s mnoštvom pravih citata široke lepeze ozbiljnih autora, čime vas autor ostavlja da propitujete svaku izrečenu riječ, nikad sigurni kada se on šali, a kad je ozbiljan.

Jednu cijelu pjesmu autor je zamislio kao dadaističko nabrajanje svojih apsurdnih pjesničkih pseudonima: ” […] Stjepan Legendić Avangardić / Stjepan Zamlata / Stjepan Štoos / Stjepan Sperman / Stjepan Prc Travanjski /Stjepan pl. Diplomatsky / Stjepan Pačić / Stjepan Siročić […] (iz: “Nima do pseudonima!”)

Jester
Foto: Needipx
Ozbiljno neozbiljan

Međutim, baš kad vas autor uvjeri da je nezdravo opsjednut sobom, u miks ubaci i neke devastirajuće brutalne kritike i šale na vlastiti račun, te u tom trenu zapravo shvatite da je poanta ovakvih stranica u svojevrsnom stvaranju napetosti između pjesnikove neambicioznosti i samoljublja, što čitatelja ostavlja uvelike zbunjenim, ali i zabavljenim.

Povremeno, Bajić u Revolucionaru uplovljava i u ironijsku autobiografsku poeziju, tako pišući ode svome mobitelu, prisjećajući se trivijalnih razgovora i šetnji, ali (već po običaju) miješajući ove neozbiljne stihove s ozbiljnijim temama iz djetinjstva i odrastanja. Štoviše, iz njegovih se neambicioznih i sprdalačkih stihova povremeno probija vrlo konkretna socijalna kritika. No, ozbiljnost nikad ne traje predugo, te se autor konstantno vraća ludiranju i “niskom” kolokvijalizmu, kao da nam pokušava poručiti da je u strahu da ga čitatelji ne počnu doživljavati kao “pravog pjesnika”, jer “pravi” su i “ozbiljni” pjesnici danas pravi klaunovi. O ironičnom Bajićevom stavu prema pjesnicima koji sami sebe shvaćaju vrlo ozbiljno govore i idući stihovi: “Znaš kako nastaju moje pjesme, Stjepane? / Moraš biti čvrste ruke, sjeti se Kamova! / Ja ti dovodim u red taj jebeni kaos oko sebe! / Prevodim te nejasne grafite što ih stvarnost / škraba po zidovima među nama ljudima. / I to ti je sva mudrost… // Dovodiš ti mene na rub očaja! Prevodi ti / nekog drugog žednog preko vode – ne kažem mu. (iz: “Dosadni pjesnik”)

No fucks given
Foto: Pixabay/Sollerman
No fucks given

Kao što je do sad već i očito, veliki dio Bajićevog diskursa temelji se na dijalogičnosti, što se dobro slaže s njegovom sklonošću za razgovornim miješanjem visokog i niskog jezičnog izričaja. Pjesnik vrlo često polemizira i sam sa sobom (u tu svrhu se u knjizi nalazi i jedna cijela pjesma u formi lažnog stihovanog intervjua s Bajićem), i upravo je fascinantno promatrati s kolikom besramnošću i neopterećenošću ovaj autor, naoko bez ikakve brige na svijetu (“No fucks given”, reklo bi se) ogoljuje vlastito biće i intimu pred imaginarnim čitateljstvom. No, teško se oteti dojmu da se Bajić upravo urnebesno zabavljao pišući ovu kaotičnu, ironičnu i ambivalentnu zbirku, gotovo kao da nastoji ispitati do koje je granice moguće rastegnuti pojam “poezija” prije nego li ga književni establišment odluči odbaciti kao luđaka ili kao otpadak.

Sve ovo Stjepan Bajić, međutim, radi s velikom dozom samosvijesti. Zato će, čak i kad u stihovima namjerno ispada najneozbiljniji, najprostiji i najdebilniji što može, njegov izraz i dalje zadržati dojam programatičnosti i smisla, ako u ničemu drugom, a onda u ambivalenciji između intelektualizma i iskrenosti, poezije i svakodnevice, te ozbiljnosti i vica.

Wtf
Foto: Piqsels
Zaključak

O ovoj doista neobičnoj zbirci moglo bi se reći još mnogo toga, jer, iako pjesme u knjizi načelno dijele neke od češćih gore nabrojanih karakteristika, svaka pjesma u njoj je zapravo jedan svojevrsni mali “eksces za sebe”. Zapravo, ovo je jedna zbirka-eksces, koja pleše na samoj granici neozbiljnosti i genijalnosti, a ovaj dojam postiže pomoću stilskih i jezičnih sredstava koje je pjesnik vrlo očito iznašao sam za sebe, ne kopirajući tuđe poetike (barem koliko to ja, uza svoju trenutnu načitanost, mogu ocijeniti).

Time je Revolucionar, iako svojim sadržajem poprilično anti-revolucionaran, zapravo konceptualni revolucionar. Kao što se spominje i u pogovoru, potrebna je poprilična količina hrabrosti za pisanje i javno plasiranje ovako nekonvencionalne, zajebantske i neobične poezije. Bajić je definitivno autor koji pronalazi vlastiti pjesnički stil, ne obazirući se na trenutne književne trendove. No i mimo toga, Revolucionar je nagrađen književnom nagradom “Zdravko Pucak”, što uvelike daje nadu budućim autorima u to da na našoj sceni još uvijek ima mjesta za originalnost, nekonvencionalnost, neformulaičnost i neopterećen pristup stvaranju.

Toplo preporučujem ovu suludu zbirku svakome tko misli da ga u domaćoj poeziji više ništa ili nitko ne može iznenaditi. Bajić zasigurno neće svakog od svojih čitatelja iznenaditi ugodno (predirektan je i preopušten za to). No, svakako će ih sve bar na neki način iznenaditi.

***

Preporučeni tekst: Predstavljanje: Zbirka poezije “Izgubljena” Vedrane Pavlak

Biblioteka, Boemski kutak, Književnost, Recenzije

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *