Dobiti neku opću sliku o trendovima, kretanjima i relevantnim imenima u suvremenoj književnosti Hrvatske i susjednih zemalja nije nimalo jednostavno. Čak i profesori i studenti domaćih književnosti jedva da imaju pojma što se u zadnje vrijeme u našoj književnosti događa. Razlog za to je jednostavan: o književnosti nakon 2000. godine kod nas se vrlo rijetko piše, i vrlo ju se rijetko spominje u književnim pregledima.
Kronična potreba za sustavnim pregledom najnovije regionalne književnosti
Razlog za ovo previđanje najnovijih imena i trendova u domaćim književnostima je zapravo razumljiv sam po sebi – najnovije razdoblje našeg pismenog stvaralaštva još nije kanonizirano, što znači da ni fakultetski profesori još uvijek nisu sigurni koji su novi autori vrijedni njihove pažnje i spominjanja na satovima.
Upravo su zato malobrojni pregledi najnovije domaće književnosti tim značajniji – oni unose barem neku vrstu reda, selekcije i sustavnosti u šumu imena i djela balkanske književne scene 21. stoljeća. A među takva izdanja spada i knjiga o kojoj ćemo danas popričati. To je zbirka književnih ogleda i kritika Postjugoslavenska književnost? autora Borisa Postnikova.
Ovo je izdanje tim značajnije i korisnije svim proučavateljima najnovije književnosti zato jer se ne ograničava samo na pregled novih hrvatskih romana, već i na prikaz najzanimljivijih i/li najrazvikanijih naslova u svim državama bivše Jugoslavije. Knjiga je izašla 2012. godine te predstavlja pregled romanesknih naslova iz spomenutih zemalja u razdoblju od 2008. do 2012. godine.
Postjugoslavenska književnost?
Autor se odlučio za sastavljanje knjige koja će uključivati prikaze proznog stvaralaštva iz svih zemalja bivše Jugoslavije jer je mišljenja da su naše književnosti i nakon raspada bivše države ostale donekle homogena smjesa, te da stoga prostor bivše Jugoslavije ima i dalje smisla promatrati kao kulturnu cjelinu, zbog preklapanja književnih trendova, kao i naše zajedničke književne prošlosti.
Na stranu to što bi se moglo poprilično lako ukazati na to da je ovakav stav dijelom neutemeljen. Primjerice, iako je istina da su naše književnosti nakon rata ponovno opet donekle izgubile oštro ocrtane međusobne granice, jer mnogi autori objavljuju svoje knjige i primaju književne nagrade u susjednim zemljama, trenutna situacija između postmodernistički orijentirane Hrvatske i, primjerice, angažirano-socijalne Srpske književnosti ukazuje na neke značajne razlike u trendovima.
No, moram reći da mi je ipak drago što je, iako iz krivih pobuda, ova knjiga strukturirana tako kako jest – jer pruža jedan opći pregled značajnijih imena književnosti naše regije koje se nakon 2000. godine kriminalno malo obrađivalo u stručnoj literaturi.
Pozitivne karakteristike
Osobno, ova mi je knjiga bila od velike koristi u usustavljivanju mojega znanja o trendovima na novoj domaćoj književnoj sceni. Naslovi o kojima autor piše obrađeni su sustavno, informativno i prihvatljivo razumljivo, a njihov je izbor očito produkt načitanoga i upućenoga uma. Ova mi je knjiga tako skrenula pozornost i na neka od novih imena domaćih romanopisaca koja bih u drugim okolnostima vjerojatno previdio, recimo autora poput Luke Bekavca, Andreja Nikolaidisa, Ivane Bodrožić, Ivice Đikića, Nenada Stipanića i nekih drugih.
Ovo je izdanje zanimljivo i po tome što se u brojnim svojim kritikama i esejima autor Boris Postnikov ne suzdržava od prozivanja prljavštine iz izdavačkoga svijeta. Tako nesmiljeno optužuje razne odbore književnih nagrada i dase u izdavaštvu za provođenje politike jeftine i isprazne spektakularizacije književne scene, nauštrb ozbiljne i kvalitetom vođene književne kritike i izdavaštva.
Zamjerke
Pa ipak, ova knjiga, značajna kakva već je, ima jednu za mene poprilično veliku i iritantnu manu. Naime, u značajnom broju ovdje okupljenih kritika osjeća se manjak autorske objektivnosti. Autor je vrlo očito interesno orijentiran na prozu koja je politična, socijalno angažirana i, u nedostatku bolje riječi, “subverzivna”. Zato se zna dogoditi da neke od obrađenih naslova već “po defaultu” opiše kao manje zanimljive i vrijedne ako se oni ne uklapaju u tu njegovu unaprijed zadanu šablonu očekivanja o čemu bi roman trebao pisati i kakvu bi poruku trebao odašiljati.
Osobno, beskrajno mi se gadi kada netko svoje politične stavove ne zna držati podalje od svoga pisanja, pogotovo ako piše o tuđoj beletristici. Književnost bi trebala biti promatrana kao vrijednost sama za sebe, bez obzira na to možemo li je ili ne možemo upregnuti u zadatak propagiranja naših osobnih političkih stavova. Zbog ovoga u mojim očima Postnikova knjiga značajno gubi na profesionalnosti i relevantnosti.
Ipak, takva kakva već jest, ova je knjiga ipak nezaobilazno štivo za sve proučavatelje regionalnih književnosti u 21. stoljeću. Barem do vremena dok naša sadašnjost ne postane prošlost i dok se o 21. stoljeću ne počne obilnije pisati. Tada će se nesumnjivo pojaviti bolje, sveobuhvatnije i objektivnije knjige regionalnih književnih kritika od ove. Do tad, poslužit će i Postnik, koji vam može biti vrlo dobrim uvodom u regionalni roman 21. stoljeća.
***
Preporučeni tekst: Recenzija: roman “Hotel Zagorje” Ivane Bodrožić