Kao i milijuni drugih, stvarno volim fantasy seriju Igra prijestolja. Također, jedan sam od horde ljudi kojima je osobni favorit u cijeloj toj seriji bila glumica Maisie Williams, koja je tumačila ulogu Arye Stark. Međutim, još u vrijeme trajanja serije, Maisie je mudro zaključila kako će je ljudi, ako nešto ne poduzme, zauvijek pamtiti isključivo po ulozi Arye. Stoga je ova mlada zvijezda još od 2012., paralelno s radom na Igri prijestolja, glumila u više “ozbiljnih” i artističnih filmova i serija.

U današnjoj filmskoj recenziji tako vam donosim prikaz zanimljivog britanskog filma The Falling (“Padanje”). Film je izašao 2014. godine, a za scenarističku i režisersku stranu projekta pobrinula se filmašica Carol Morley, koja je u vrijeme snimanja The Fallinga iza sebe imala tek nekoliko manjih dokumentaraca i kratkih filmova. Stoga je posebno zanimljivo da je ova još poprilično anonimna filmašica za svoj projekt uspjela pridobiti tada već planetarno popularnu Maisie Williams što, pretpostavljam, ukazuje na to da je Maisie od samog početka imala vjeru u ovaj projekt te ga je željela pošto-poto podržati.

O čemu se u filmu radi?

Ovaj ozračjem izraženo “britanski” film počinje slijedeći dvije prijateljice, Abbie i Lydiju (koju glumi Maisie), tinejdžerice koje pohađaju tradicionalnu i uštogljenu žensku školu smještenu negdje u ruralnim područjima Velike Britanije. Lydia i Abbie nalaze se u godinama kad im je sve teže bespogovorno se pokoravati pravilima tradicionalističkog obrazovanja, tim više što po prvi put u životu počinju eksperimentirati s vlastitom seksualnošću i okultizmom. Uz to, Lydija ima vrlo turbulentnu vezu sa svojom naoko potpuno letargičnom majkom, koju raznim tinejdžerskim ispadima pokušava prisiliti da na nju obrati pažnju, no ona se pretvara kao da Lydija uopće ni ne postoji.

Lydijina prijateljica Abbie, međutim, prednjači u svojem slobodnjaštvu i u provokaciji školskih autoriteta, istovremeno se upuštajući u prva nepromišljena seksualna iskustva s lokalnim dječacima. Zbog takvog joj se ponašanja ostale još neiskusne djevojke u školi dive. Međutim, stvari se kompliciraju kad Abbie otkrije da je zatrudnjela s Lydijinim bratom. Osim što je Lydia ljubomorna na svoju iskusniju prijateljicu, istovremeno joj i zavidi na “otuđivanju” vlastitoga brata, te to počinje produbljivati razdor između dvije inače nerazdvojne djevojke.

Radnja kreće u neočekivanom smjeru u trenu kada trudna Abbie jednog dana, bez ikakvog racionalnog objašnjenja jednostavno “padne” na školskom hodniku, te nedugo nakon toga i umre, gotovo kao pogođena kakvom nadnaravnom kletvom.

Misterija na razmeđu između nadnaravnog i psihologije

Ova iznenadna i neobjašnjiva smrt, dakako, ostavlja silan utisak na cjelokupnu školu, te posebice na neutješnu Lydiju. No, stvari postaju još bizarnije kad uprava škole shvati da se među učenicama u narednim danima događaju brojni napadaji “padanja”, koji podsjećaju na Abbiein slučaj. Profesori zaključuju da se radi o slučajevima oponašanja kojima učenice na neki način priznaju razuzdanu Abbie kao svoj uzor, te odlučuju ignorirati ove incidente, a za širenje vala “imitatorica” krive Lydiju. Ipak, čak i uprava škole prisiljena je priznati da se u njihovoj ustanovi događa nešto krajnje neobično kad slučajevi postanu toliko brojni da situacija počinje poprimati ozračje masovne histerije, a napadajima padanja podliježu čak i neke mlađe profesorice.

Vizualni identitet filma kao sredstvo kreiranja nadrealnog ozračja

Prva stvar, koja mi je praktički od samog početka The Fallinga, privukla pažnju, jest vizualni identitet filma čija atmosferična kinematografija izgleda naprosto predivno. Film inzistira na mnogim kadrovima ruralnih britanskih krajolika, a filmske boje obrađene su tako da svaka scena odiše upravo organskim, bogatim i dubokim jesenjim tonovima. Čak i scene interijera zbog ovakvog filmskog vizualnog identiteta poprimaju neku blagu snovitu notu koja značajno doprinosi nadrealnom i mističnom ozračju filmske radnje. Zapravo, išao bih tako daleko te se usudio ustvrditi da je vizualni element najjači adut ovog filma. No, daleko od toga da je i jedini adut kojim The Falling raspolaže.

Mogućnost višeslojnog tumačenja narativa

Ono što ovaj uradak također izvodi vrlo umješno jest držanje gledatelja u konstantnoj dilemi o naravi događaja koji se odvijaju unutar filmskog narativa. Što zapravo stoji iza misterioznih djevojačkih napadaja koji istovremeno podsjećaju na epileptične epizode, ali također gotovo da podsjećaju i na kakve stilizirani moderni plesne figure? Ako mislite da će vam ovaj film ponuditi ikakve konkretne odgovore na “srebrnom pladnju”, varate se. Umjesto toga, The Falling će vas obdariti obiljem simboličkih elemenata delikatno uguranih u filmski narativ, te vas poslati na avanturu stvaranja vlastitih tumačenja.

Jesu li “padovi” u ovom uratku simboličke, mističke ili pak psihološke naravi zapravo je mnogo manje bitno od toga što oni očito insinuiraju. “Padovi” se u pravilu događaju onim djevojkama i profesorima koji se na neki način odluče iskusiti život van okvira tradicije i školskih pravila. Stoga ovi padovi kao da simbolički predstavljaju istovremeno a)“propadanje” na društvenoj ljestvici te “moralno” propadanje; i b) “slobodu i ples” onih individua koje se odluče na život van spona komoditeta svoje male zajednice.

Kada se ovome doda koketiranje filmskog narativa s motivima poput mističkih pojava, incesta i masovne histerije, jasno je da je ovo jedan višeslojan i vrlo zanimljiv uradak.

A kako se Maisie snalazi u “ozbiljnim” ulogama?

Što se tiče same glume, moram priznati da sam u početku gledanja imao ponešto problema s mentalnim razdvajanjem pojave Maisie Williams od njezine uloge Arye Stark. No, krivica za ovakvo “doživotno poistovjećivanje” glumaca s njihovim najpoznatijim ulogama obično ne leži na glumcima već na “zatvorenosti” samog gledateljstva. Tako je i ovdje.

Do kraja filma ipak sam se uspio “otvoriti” ideji gledanja gospodične Williams kako utjelovljuje neki drugi lik, te je u tom pogledu sve prirodno leglo na svoje mjesto, tim više što prema kraju The Fallinga emocije i tenzije između likova drastično rastu, pa nam Maisie u finalu daje jednu izrazito drugačiju i mnogo osjećajniju glumačku izvedbu od one na koju smo od nje naviknuli vidjeti. Stoga bih konstatirao da je s ovim i sličnim projektima Maisie “prerasla” uske okvire mainstreama te se uspješno upustila u art vode.

Preporuka? Svakako, preporučujem ovaj film, pogotovo ako ste ljubitelj filmova kojima je atmosfera mnogo važna od “akcije”, te ako volite filmove koje kasnije možete beskrajno analizirati u društvu prijatelja.

***

Preporučeni tekst: WTF kino: “Valerie i njezin tjedan čudesa”, bizarna čehoslovačka psihoanalitička bajka