Evo zašto radijska glazba potiskuje zvuk instrumenata u pozadinu! (rant)

Danas popodne sam, pokušavajući se kao i obično othrvati sveopćoj depresiji i malaksalosti koje su moje sad već normalno raspoloženje, na petnaestak minuta sjeo u kvartovski kafić i malo tratio vrijeme buljeći u bijeli zid. Iz radija negdje iznad moje glave dopirali su grozomorni, zaglupljujući, primitivni zvuci nove komercijalne pop glazbe. I tada sam ponovno uočio ono što sam prethodno zamijetio već mnogo puta u životu – u modernoj radijskoj glazbi sama glazba izvođena na instrumentima “gurnuta” je u pozadinu, gotovo kao nekakav nepotreban i pomalo sramotan višak.

Zašto je to tako? Što komercijalna glazba koja se svakodnevno servira lopatom u lice bezbrojnim masama ima protiv svirke na instrumentima? U današnjem rantu predstavit ću vam vlastiti odgovor na ovo pitanje.

Gdje su, jebo te, nestali instrumenti?

Kao prvo, potrebno je da se složimo kako moderna glazba doista gura instrumentalne zvukove u pozadinu, na samu granicu čujnosti. Ne tvrdim da je tako u 100 % slučajeva, ali taj je trend u ovoj vrsti glazbene produkcije definitivno dominantan. Obratite pažnju, primjerice, na neke od ovih dobro poznatih domaćih komercijalnih pjesama:

Naravno, mogao sam staviti još mnogo aktualnih primjera, ali čemu zagušivati tečnost teksta – i tako većina ovakvog na pokretnoj traci skladanog smeća zvuči isto. Ono što ste iz datih primjera, kao i iz većine glazbe ove vrste mogli primijetiti, jest to da instrumentalni dijelovi u njima igraju tek sporednu ulogu. Eventualno ih je moguće razgovijetno čuti u nekoliko uvodnih taktova, ili pak u nekoliko sekundi zvučne “popune” između pjevanja dvaju stihova. No, čim se u pjesmu ubaci vokal glavnog pjevača ili pjevačice, svirka na instrumentima bude toliko zagušena i bačena u pozadinu da se svodi isključivo na neodređeno šuškanje u kojem jedva da je moguće raspoznati ikakvu instrumentalnu melodiju, već od nje prepoznatljiv ostaje eventualno dominantni ritam i to je sve.

Party u klubu
Foto: Wikimedia Commons

Ovo je namjerno potiskivanje instrumentalnih zvukova najčešće kada se radi o vodećim instrumentima poput gitare, ili pak o klavijaturama. Bubnjevi su, znakovito, uvijek barem koliko-toliko čujni, čak i prilikom kreštanja refrena, kako bi se sačuvao osnovni primitivni ritam na koji je moguće u disku mrdati guzicom.

Nasuprot ovome, što je još zanimljivije, možemo primijetiti da je instrumentalna melodija u završnom miksu pjesme značajno izraženija i čujnija u svim vrstama kompozicija u kojima je ona skladana elektronski, a ne svirana na pravim instrumentima. Uzmimo za primjer svježi singl Colonije, u kojem je kroz većinu pjesme relativno čujan zvuk španjolske gitare, no ona, dakako, nije svirana “uživo” već se njezin zvuk tek pušta s DJ pulta:

Trend eliminacije žive instrumentalizacije iz glazbe?

Što sve ovo zapravo znači? Zašto moderni glazbeni producenti, pogotovo u našim krajevima, misle da je živa instrumentalna glazba zapravo nekakav višak u modernoj glazbi, a ne esencijalni dio kompozicije? Mnogo sam se puta pitao ovo pitanje slušajući lake note po okolnim krčmama i čudeći se kako ljudi ne zamjećuju da u pjesmama koje kao masa toliko vole gotovo nije moguće ni čuti ništa osim vokala i osnovnog ritma.

Pretpostavimo da je ovaj uočljivi glazbeni trend eliminiranja instrumenata iz glazbe ciljan i namjeran a ne slučajan. Naposljetku, kad se radi o skupim produkcijama koje se obračunavaju u desecima i stotinama tisuća eura, vjerovati u slučajnost vrlo je naivno.

No, ako je ovakva vrsta zvuka “namjerna”, tada se možemo i zapitati koji je njezin cilj, što ona propagira?

Party u klubu 2
Foto: Pexels

Što je zajedničko modernoj glazbi i reality showovima?

Moje je mišljenje da glazba iz koje je prognan instrument zapravo propagira istu stvar koju propagiraju i reality showovi te slični medijski otpad – a to je usađivanje u glavu svakoga građana ideje da je postati megauspješan, megapopularan i megatalentiran iznimno lagano. Zapravo – govori ovakva vrsta medijskog uvjeravanja – svi bismo prije ili kasnije vrlo lako mogli postati nove pop zvijezde, novi celebrityji, tj. netko oko koga se vrte TV kamere.

Ovu ideju reality showovi propagiraju na način da u nekoliko kratkih tjedana medijskog eksponiranja potpune anonimce, koji su vrlo netalentirani, lijeni, moralno iskvareni i degenerični u svakom smislu te riječi, pretvaraju u nove superzvijezde! Na taj način milijunima se ljudi širom svijeta u glave usađuje ideja o tome kako za postizanje velikih stvari u životu nije potrebno naporno raditi ili biti iznimno vješt i talentiran u onom čime se bavimo, već je sasvim dovoljno biti glasan, nasrtljiv i gladan slave da biste postali novi idol mladih. A kada nešto dovoljno puta ponovite velikom broju ljudi putem medija, oni neizbježno počinju vjerovati da je to istina. Takva je psihologija masa.

Fancy glamur
Foto: Pexels

Ista ovakva poruka se, prema meni, propagira i progonstvom instrumentalne glazbe iz komercijalnih radijskih hitova. Da biste postali profi i doista ovladali bilo kojim glazbenim instrumentom potrebno je uložiti nevjerojatno mnogo truda u vježbu i upoznavanje svoga instrumenta – godine predanog rada i vježbe! To, s druge strane, ne znači da u treniranje pjevanja nije potrebno uložiti jednako mnogo truda, a vokal je (uz perkusiju) praktički jedina stvar koju čujemo u komercijalnoj glazbi. Kako to? Ne ruši li to moju teoriju?

Ljudi ne znaju kada ne znaju pjevati, ali uglavnom znaju kada ne znaju svirati!

Ne, zapravo ne. Jer, u vezi s pjevanjem moguće je uočiti jedan vrlo zanimljiv psihološki fenomen. Iako je u vježbanje zaista profesionalnog i impresivnog pjevanja potrebno uložiti barem jednakom mnogo truda kao i u ovladavanje instrumentom, većina ljudi toga jednostavno nije svjesna. Najbolji primjer za to su mnogobrojne TV emisije u kojima određena država traži novi veliki talent.

Nicki Minaj
Foto: Wikipedia

Među natjecateljima se u takvim emisijama nađe ljudi iz svih mogućih izvedbenih i zabavljačkih djelatnosti, a neminovno uvijek ima i mnogo glazbenika, i neminovno je uvijek velik broj njih zapravo katastrofalan! No, ako malo duže analizirate takve emisije, shvatit ćete da se oni doista nemuzikalni natjecatelji gotovo uvijek okušavaju u pjevanju, a vrlo, vrlo rijetko u sviranju nekog instrumenta. I ti katastrofalni pjevači vrlo su često potpuno uvjereni da zvuče zapravo vrhunski, čak i kada im se svi u studiju smiju jer njaču poput magaraca. Štoviše, takve je natjecatelje obično ekstremno teško uvjeriti da su bili užasni, te umjesto da se dostojanstveno pokupe, oni započinju prepirke o tome kako sto posto znaju da su odlični pjevači. Bacite recimo pogled na ovaj izbor iz showa America’s Got Talent:

Rekao bih da se radi o nekoj vrsti fenomena iz oblasti psihologije. Kada smo užasni u sviranju nekog instrumenta, to čuju svi oko nas, ali i mi sami. A kada užasno pjevamo, tada to čuju svi oko nas, no mi smo često uvjereni da nismo “uopće loši”. Možda to ima neke veze s tim što naš glas rezonira kroz naše kosti prilikom pjevanja, pa zvuk svoga glasa doživljavamo subjektivnije od izvanjskih zvukova? Nisam siguran. No očito je da je ljude mnogo teže uvjeriti da ne znaju pjevati nego da ne znaju svirati.

I tu se vraćamo na našu početnu tezu: moderna komercijalna glazba promovira kulturu instant-slave potiskujući u radijskim hitovima instrumentalne dionice, sve dok ne možemo čuti samo vokal i osnovni ritam. Na taj način gomila netalentiranih ljudi može na pijanom izlasku kričati trivijalne stihove i grozomorne rime svojih omiljenih pjesmuljaka, pritom gotovo uvjereni da bi jednog dana i oni mogli ostvariti sličnu karijeru. Zato jer su instrumenti potisnuti na samu granicu čujnosti (ili pak jednostavno pušteni s DJ ploče, bez zamaranja sa samim sviranjem), mase imaju dojam da je baviti se komercijalnom glazbom zapravo tek malo teže od pijanog vikanja i geganja u omiljenom disku. I tako im se u glavu i opet usađuje ideja o instant-celebrityjima.

Lil Wayne
Foto: Flickr

Čemu sve ovo? Kakva je ovo “urota”?

No, zašto je sve ovo potrebno? Zašto bi netko izdvajao mnogo vremena i truda da široke mase uvjeri u to kako bilo tko uz nikakav talenat, obrazovanje ili ne daj bože trud može postati nova zvijezda? Zašto bi to ikome bilo u interesu?

Kao prvo, ljudi koji su uvjereni da im za uspjeh nije potrebno obrazovanje, vještina ni talent nužno su ljudi koji će odbaciti samoedukaciju i samousavršavanje kao nepotrebne i besmislene navike. Tako se dobivaju nacije idiota koje nisu u stanju postavljati pitanja i kritički promišljati o bilo čemu. To, naravno, odgovara bilo kome tko vas želi iskoristiti, jer najlakše je iskoristiti budalu koja ne može misliti za sebe. To mogu iskoristiti svi – od vašeg lokalnog prodavača cipela, pa do korumpiranih političara, jer nećete biti u stanju propitivati ništa što vam oni kažu, jer više nećete posjedovati mogućnost kritičkog promišljanja!

Katy Perry
Foto: Wikipedia

No drugi i, rekao bih prizemniji i realniji razlog za sve ovo satiranje talenta i intelektualnih kapaciteta jest stvaranje “vojske” konzumenata medijskih sadržaja bez ikakvih kriterija ili smisla za nešto vrijedno, impresivno i lijepo. Na taj način cijeloj legiji šarlatana (producenata, pop zvijezda, menadžera, medijskih gurua, PR-stručnjaka i sličnih) je moguće nastaviti se bezobzirno bogatiti na vaš račun, jer vi ćete tada, opljačkani od bilo kakvog osobnog ukusa ili kriterija, jednostavno prigrliti i pojesti bilo kakvo sranje koje vam se servira, pa tako i pjesme u čije komponiranje nije uloženo više od 30 minuta truda, a koje će svojim autorima, na temelju opće gluposti i neukusa, zaraditi milijune.

Promislite o tome. I počnite razvijati nekakav jebeni talent, makar to bilo i štrikanje!

***

Preporučeni tekst: Top lista: Najretardiraniji stihovi u domaćoj radijskoj glazbi

Bizarno, Boemski kutak, Glazba

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *