Nije pretjerano reći kako je posljednja dva desetljeća svoga života notorni pjesnik i pisac Charles Bukowski postao jedan od popularnijih književnika u Americi, a njegova popularnost je danas, 25 godina nakon njegove smrti, i dalje ogromna diljem cijelog svijeta. Uspjeh ovog pisca-probisvijeta tim je zanimljiviji zbog toga što je Bukowski prvih pedesetak godina svoga života proveo potpuno anoniman, na samom društvenom dnu. Dio njegove kasnije nevjerojatne popularnosti može se, međutim, pripisati upravo tome što je on gotovo cijelu svoju književnu karijeru posvetio besramnom i beskompromisnom autobiografskom razotkrivanju svoga života, pritom od samog sebe načinivši lik ciničnog pijanca i mizantropa kojeg je istovremeno lako i voljeti i mrziti.

O filmu Barfly, rađenom prema scenariju Charlesa Bukowskog

Film koji bih vam danas želio predstaviti (i to iz pozicije popriličnog poznavatelja književne ostavštine Charlesa Bukowskog) (kvazi)autobiografski je film za koji je Bukowski osobno napisao scenarij. Uradak nosi ime Barska mušica (tj. Barfly), a u nastavku ćemo zajedno ispitati koliko je ovaj autorov izlet u filmski svijet uspješan i zanimljiv.

Film Barfly došao je u kina 1987. godine, a samo je čudo da je ikad ugledao svjetlo dana. Naime, izradu ovog filma pratila je ogromna količina poteškoća svake vrste – od financijskih poteškoća i nedostatka interesa i podrške filmskih studija, pa do luđačkih životnih zavrzlama režisera Barbeta Schroedera. No, film je ipak bio snimljen prema scenariju koji je za Schroedera napisao Bukowski osobno, a u glavnim ulogama našli su se se današnja filmska superzvijezda Mickey Rourke i popularna glumica Faye Dunaway.

Radnja Barske mušice

Filmska radnja prati život Henryja Chinaskog (Bukowskovljevog književnog alter-ega), dok ovaj odustali, zapušteni i potpuno besperspektivni mladić trati svoje vrijeme i uništava se beskrajnim pijanstvima i besmislenim barskim tučnjavama, pritom proseći i kradući za koji novčić ili besplatno piće.

Međutim, ovaj naoko posve propali i odustali čovjek, iako ga ostali ljudi smatraju mentalno poremećenim alkoholičarom, ima jednu tajnu. U tišini svoje prljavštinom i žoharima prekrivene sobice, ogrubjeli Chinaski, kojem naoko baš ništa u životu nije važno niti ga išta pod milim bogom interesira, zapravo provodi vrijeme slušajući klasičnu glazbu i pišući poeziju te kratke priče.

Život Henryja Chinaskog jednog dana ispadne iz svoje dobro uhodane alkoholne kolotečine nakon što ovaj pijani cinik u baru upozna sumnjivu ženu po imenu Wanda. Ona je, poput njega, također teška alkoholičarka, a i povremeno je psihički neuravnotežena, zbog čega se Henry, dakako, odmah u nju zagleda. Daljnju radnju dodatno komplicira i bogata književna urednica koja želi upoznati “velikog” pisca Chinaskoga te s njim započeti neku vrstu ljubavne afere, no grdno se razočara shvativši da Chinaski nema nikakve ambicije osim i dalje ostati pijana propalica bez i jednog novčića u džepu.

Groteskna Rourkeova izvedba

Sad, teško je zamisliti kako bi ikome na svijetu pošlo za rukom napraviti zanimljivi devedesetminutni film u kojem se većinu vremena samo sjedi i pije, a ne događa se praktički ništa. Međutim, ovaj film gotovo u potpunosti uzdiže vrlo zanimljiva gluma Mickeya Rourkea u ulozi Bukowskog/Chinaskog. Iako glavni lik povremeno djeluje poput kakve groteskne, nestvarne karikature, Rourke je time zapravo vrhunski obavio svoj posao. Jer, Bukowski je za svoga života doista ostavljao upravo takav dojam.

Rourkeov bizarno otežuće izgovaranje dijaloga, njegovo klaćenje i šepanje poput kakvog grbavca, zajedno s gotovo majmunskim izrazima lica na kojem se ocrtava beskrajan umor, nezainteresiranost i samoironija savršeno prikazuju esenciju onoga što je Bukowski doista bio, kao i srž autobiografskog lika kojeg je pisac konstruirao u svojim djelima. Svaki kadar u kojem se Rourke pojavi tako je vrlo bizaran, dinamičan i zabavan, iako se na samom ekranu gotovo ništa ne događa, već Rourke postiže ovaj efekt svojim tjelesnim pozama, glasom i izrazima lica, povremeno upravo sablasno i nalikujući na samog Bukowskog.

Ponešto promašena glavna ženska uloga

S druge strane, mišljenja sam da glavna glumica, koja u filmu tumači ulogu Chinaskijeve neurotične ljubavnice Wande, nije obavila ni približno uvjerljiv posao kao Mickey Rourke. Kada vidite brutalan portret ostalih glavnih i sporednih likova u filmu, a pogotovo ako ste i čitali neke od Bukowskovljevih opisa stvarne žene prema kojima je Wandin lik i nastao, tada shvaćate da se Faye Dunaway u Barflyju većinu vremena doima kao da je zalutala u neki pogrešan film.

Wandin lik ovdje je definitivno prikazan previše “holivudski”, u smislu da Wanda nije niti približno neurotična, prosta i eksplozivna kako bi trebala biti. Faye još donekle za rukom polazi prikazati Wandinu mrzovolju ili  dosadu, no njezini prikazi ludila i pijanstva dani su previše damski i u rukavicama.

Bukowski se u nekoliko navrata nakon prikazivanja filma i sam osvrnuo na glavne glumce, ustvrdivši kako nije zadovoljan uštogljenim načinom na koji je Wanda prikazana, dok je Rourkea u nekim prilikama uzdizao do nebesa zbog vjernog prikaza njega samoga, a u drugim ga prilikama kritizirao jer je od njega napravio “čistu karikaturu” (nesumnjivo, kad je ugledao “samog sebe” na ekranu, Bukowski se isprva morao lecnuti od nelaskavosti tog prizora, a istina ga je možda prvotno i prejako zapekla).

Autobiografski film? Ne u potpunosti

Zanimljivo je da su filmaši za potrebe snimanja Barflyja u nekim scenama kao statiste doslovce angažirali prave losanđeleske barske pijance, a u jednoj takvoj sceni (prilikom upoznavanja Chinaskija i Wande) jednog od pijanaca-statista glumi i Bukowski osobno. Sve je ovo nesumnjivo bilo dodano kako bi film zadobio “šmek” autentičnosti i proživljenosti.

No, Bukowski kao Bukowski, koliko god sve što je napisao temeljio na vlastitome životu, oduvijek je volio iskrivljavati i uljepšavati stvarnost, pogotovo u vezi sa samim sobom. Tako u ovom filmu dobivamo potpuno nepotrebnu i nerealnu sporednu narativnu liniju u kojoj bogata književna izdavačica unajmljuje privatnog detektiva ne bi li on za nju pronašao Chinaskog da ga ona može upoznati i ponuditi mu se na pladnju. To je, dakako, sa stanovišta autentičnosti, čista izmišljotina jer književna karijera ovog pisca nije počela nikakvim “otkrivanjem” od strane kakve izdavačice koja mu je istog trena bila spremna na pladnju ponuditi slavu, luksuz i svoje tijelo. Umjesto toga, u stvarnosti se Bukowski godinama mukotrpno probijao, kao četrdesetogodišnjak i pedesetogodišnjak objavljujući radove za nekoliko malih underground izdavača.

No, naravno, ovaj film, kao ni knjige Charlesa Bukowskog, ne treba shvatiti kao sto posto autobiografske i autentične, pošto je on iz stvarnosti uglavnom uzimao ljudske karaktere i događaje, a zatim ih preuređivao i karikirao prema svojoj volji ne bi li istaknuo neku svoju poantu.

Tako su u ovaj film zalutale i neke druge scene koje su najvjerojatnije izmišljene za potrebe samog filma, primjerice scena u kojoj Chinaski nožem ubode u trbuh svoga susjeda psihopata. No, zato su neke druge scene, poput birtijaških tuča i raznih drugih ekscesa, poprilično vjerni prikaz njegove autobiografije, za što potvrdu nalazimo u više njegovih novela u kojima se obrađuje ovaj dio njegova života.

Bukowski kao filmski scenarist?

S druge strane, mora se reći i da, iako je film zapravo poprilično gledljiv i zabavan, Bukowski kao njegov scenarist definitivno ovdje nije napisao neke od svojih najinspiriranijih redaka.

Njegove knjige obično vrve raznim dojmljivim i/ili urnebesnim citatima, no ovdje takvih “dragulja” ima na kapaljku. Možda najpamtljivije rečenice u filmu jesu ove:

• Neki ljudi nikad ne polude. Kakve li užasne živote oni zasigurno vode.
• Wanda: – Samo da kažem jednu stvar. Ne želim ikad više nekoga voljeti. Ne želim ponovno kroz to prolaziti. Chinaski: – Hej, bez brige. Nitko me još nikad nije volio.

Romantiziranje pijanstva

Osim što se Bukowski očito nije baš “pretrgao” pišući sami scenarij, već je to shvatio kao zgodan usputni poslić, imam s ovim filmom još jedan problem. Gledajući ga, imam dojam kako ovaj uradak ponekad pretjerano glorificira i romantizira problem ovisnosti o alkoholu, kao i životni stil protuhe koja samo inertno čeka da mu novac i uspjeh padnu u ruke iz vedra neba.

Kad bi netko poruku ovog filma shvatio doslovno, to bi mu doista moglo uništiti život, a ljudi su u današnje vrijeme možda već i preglupi da kritički i samostalno promišljaju o sadržaju ovakvih filmova. Iako Barfly prikazuje grozote autodestruktivnog života na samom društvenom dnu, scene često ostavljaju dojam da je glavni lik upravo zbog inertnog prepuštanja takvim grozotama baš fora i poseban. Stoga se ovaj film mora gledati s i više od zrna soli u glavi, da bi se uhvatio njegov ironičan ton koji je u pisanim radovima Bukowskog lakše uočljiv.

Zaključak

Usprkos zamjerkama koje sam naveo, preporučio bih obožavateljima književnog opusa ovog pisca da bace pogled na Barfly, jednako kao i mentalno zdravim te promišljajućim ljudima koji traže svojevrstan “uvod” u Bukowskoga.

Za kraj je zgodno za spomenuti i kako je Bukowski nakon snimanja ovog filma objavio roman Hollywood u kojem je do u detalje opisao kaotičan proces nastanka filma Barfly. Zato, ako vam se ovaj film svidi, možete odmah prijeći i na čitanje te knjige, kao i ostatka njegovoga opusa.

***

Preporučeni tekst: U Zagrebu otvorena birtija posvećena najpijanijem američkom pjesniku