
Balkanski pjesnik Marko Tomaš svojom je novom knjigom (a i većinom svoga opusa) postigao jedno nemalo čudo.
Jedan čovjek naspram krda izvanzemaljaca
Naime, on je jedan od doista rijetkih domaćih pjesnika najnovije generacije koji zapravo zvuči poput ljudskog bića, a ne poput izvanzemaljca. Jer, to su naši moderni pjesnici – izvanzemaljci koji kao da kakvim stranim jezikom (neuspješno) nastoje izraziti osnovne ljudske emocije. Naspram izvanzemaljaca – ovdje, na drugoj strani poetskoga spektra – konačno imamo jednog čovjeka.
Hiperproduktivni i transnacionalni Tomaš
Zbirka poezije o kojoj danas želim nešto napisati zove se Trideset deveti maj. To je jedna od novijih izdanih Tomaševih knjiga. Dakako, ne usuđujem se reći da mu je to jedna od NAJnovijih knjiga, jer ovaj autor je poprilično hiperproduktivan, pa je tako od 2018. godine, kad je ova zbirka izašla, možda na tržište već izbacio tko zna koliko novih naslova. Ja to ne stižem pratiti, a ne stižu ni internetski popisi bibliografije ovog pjesnika.
Marka Tomaša je, inače, poprilično teško svrstati u neku određenu balkansku književnost, a sudeći prema njegovim revoltiranim pjesmama, imam dojam da je njemu zbog toga drago. Ovaj autor rodio se u Sloveniji, školovao se u BiH i u Srbiji, a danas živi u Hrvatskoj. Njegova se poezija objavljuje i čita u svim navedenim balkanskim zemljama. Stoga, kad kažem da je on “naš” pjesnik, pod tim prvenstveno mislim da je Tomaš “naš balkanski pjesnik”.
Nekoliko tehničkih komentara o zbirci
Sama zbirka o kojoj je danas riječ dolazi u poprilično simpatičnom svesku s ogoljenim knjiškim hrbatom, tako da se vidi uvez same knjige. Zbog toga, i zbog korica načinjenih od tankog kartona, ova knjižica vizualno (a bome i pod prstima) ostavlja dojam đačke svaštare u koju se na velikom odmoru pišu razne skrovite misli i dojmovi. Ovo je poprilično pogođen vizualni identitet same zbirke, jer je jedna od glavnih karakteristika Tomaševe poetike izravnost, jasnoća i neuvijena iskrenost.
Sama zbirka Trideset deveti maj je vrlo kratka. Cijela knjiga sadržava svega dvadeset i tri pjesme, što je, prema nekom mojem sudu, gotovo upola manji broj pjesama nego li je za očekivati u zbirci poezije. Međutim, možda ovaj mali broj pjesama pokazuje da je ovog puta urednik (ili sami pjesnik) bio selektivniji prilikom odabira materijala koji će uvrstiti u knjigu. Ako je tako, onda je izdavanje “tanje” zbirke bio puni pogodak, jer neke su mi se prijašnje Tomaševe zbirke, koliko god, zanimljive, činile pune zbrzanih i nedovršenih pjesničkih skica koje nije trebalo uvrstiti s ostalim odličnim radovima.
Tomašev najveći adut je iskrenost
Do sad sam čitao nekoliko Tomaševih zbirki. Ako me pamćenje ne vara, prvo sam prije nešto godina pročitao Bulevar narodne revolucije, zbirku koja me naprosto oduševila svojom izravnošću i brutalnošću nefiltriranih emocija. Međutim, nakon što sam pročitao i Tomaševe zbirke Zbogom, fašisti te Regata papirnatih brodova, moje je oduševljenje radom ovog autora dobrano splasnulo, upravo iz razloga koje sam gore naveo. Ne samo da su me se radovi u tim zbirkama dojmili kao tek skicirani (bez pravog “pjesničkog mesa”), već je i njihov izraženo ironičan, ispolitiziran i samodopadan ton vrlo efektno gušio iskrenost i neposrednost osjećaja koji u Tomaševom pisanju evidentno nastoje prosukljati na površinu.
Međutim, sad kad u rukama držim zbirku Trideset deveti maj, moje se oduševljenje za rad ovog autora ponovno vratilo. U ovoj zbirci pjesama svaki stih odiše organskom, tj. nehinjenom proživljenošću i osjećajnošću. Kao takva, ova pjesnička zbirka predstavlja jedno od uzbudljivijih pjesničkih izdanja u domaćoj književnosti nakon 2000. godine.
Estetski zanosni, proživljeni i iskreni zapisi o očaju
Recimo ponešto i o poetici Trideset devetog maja. Prvo i osnovno jest zapažanje da je pjesnički subjekt oblikovan kako bi predstavljao gledište običnog, malog, ogorčenog i društvenim beznađem izrevoltiranog čovjeka. Tomaš je zapravo pjesnik podosta artikuliranog i estetski zanosno predočenog očaja. On je jedan od onih pjesnika koje je lako voljeti jer čitatelj, prepoznavši se od glave do pete u pjesnikovim očajnim zapisima, lakše izlazi na kraj s vlastitim očajanjem.
Bacite oko na par probranih stihova iz ove knjige, i odmah će vam biti jasno da je Marko Tomaš autor koji ne zaslađuje stvarnost, i koji se ne libi od toga da se do kraja ogoli pred čitateljem. Rezultat toga su pjesme koje ne pjevaju o ničemu “lijepom”, no upravo je to njihova prava vrijednost. Dobar dio ovih pjesama nije samodostatno lijep, već prvenstveno istinit! Pročitajte, recimo, ovo:
“Tog dana / htio sam se baciti s balkona / […] Zagrljaji nalik udarcima, / poljupci poput odgurivanja. / Volim te poput kletve. / Htio sam postati ptica / koja najednom zaboravi letjeti.”
“Nitko od nas ne zna živjeti. / Pomiješali smo stvarnost i snove, / pjesme i filmove odživjeli, / usudili se na avanturu / glumeći heroje.”
“Pišem sve ovo zato što želim uništiti svijet.”
U nekim Tomaševim stihovima njegovo razočaranje postaje toliko da se ono gotovo promiče u mizantropiju:
“Više nikada / ne želim lagati. / Pišem sve ovo / zato što želim / uništiti svijet.”
Naravno, ne radi se o tome da Tomaš doista toliko mrzi svijet da bi želio sve uništiti, sve kad bi i mogao. Umjesto toga, radi se o pjesnikovom pomirenju sa svojim nihilizmom i mizantropijom, koje on zatim izriče u ime iskrenosti, pritom poručujući nešto poput: “Gledajte me, i ovo sam ja. Zloban, odustao, i očajan – i to sam ja. I ne sramim se pokazati vam i taj dio sebe, jer znam da i vi u sebi, u svojim najmračnijim trenucima, skrivate isto crnilo.”
Destilacija očaja u nježnost
Međutim, iako je i ova Tomaševa zbirka utemeljena prvenstveno na njegovoj razočaranosti modernim društvom i svijetom općenito, u ovoj je knjizi autor dobrim dijelom uspio nadići samodostatnu ironiju nekih svojih prijašnjih naslova. Umjesto valjanja u vlastitome jadu i prokazivanja ovoga i onoga kao “pogrešnog”, pjesnik ovog puta ulazi mnogo dublje u sebe, iznoseći pred čitatelja mnogo intimnije misli od jednostavnih društvenih žalopojki.
Tako ova zbirka prvenstveno oslikava unutarnje stanje jednog modernog čovjeka, te pokazuje da su čak i današnji ogorčeni pojedinci itekako sposobni za stvaranje prave, istinske, nepatvorene ljepote koja nastaje u trenu retrospektivnog sagledavanja najdubljih osobnih poriva i osjećaja u širem kontekstu, pri tom pokušavajući kroza brutalnu iskrenost sa samima sobom doseći neko vrstu misaone katarze:
“[…] a rijeka je trebala ime /kako bi joj se ljudi / mogli obratiti. // Gdje je njeno srce? pitala si. / Želim pucati u njega / da vidim hoće li se itko osvrnuti.”
“Promatram proljeće u oku mog psa. / Izaziva me na igru. / Porađam dijete koje izlazi na livadu, / gazi cvijeće i uzima štap koji baca prema krošnjama. / Dijete i pas su savršenstvo. / Negdje mora postojati mjesto za našu igru.”
Zaključak
Zapravo, naprosto je nevjerojatno koliko se u ovoj knjizi već klasično bijesan i razočaran Tomaš uspio uzdignuti od pisanja tužaljki, te upravo gonjen razočaranjem zaviriti u one dijelove svoje duše koje inače nije lako ni ugodno naći, jer ti dijelovi naše duše pjevaju o našim najintimnijim čežnjama, nadama i ljubavima. Jedno je malo čudo promatrati kako Tomaš putem poezije svoju ljutnju i očaj destilira u najfinije nijanse nježnosti:
“Želim te zatvoriti u pjesmu / zajedno s Bogom, danima u tjednu / i vremenskim prilikama. / Želim potom napisati ključaonicu / kroz koju ću krišom gledati / svoje dragocjenosti / džep pun klikera”
Drugim riječima, ako tražite poeziju s kojom se možete poistovjetiti – ne tražite dalje, našli ste je. Tomaševa poezija istovremeno izvlači i ono najbolje i ono najgore iz pjesnika i čitatelja, te nas tjera da se suočimo sa samima sobom, i to kako bismo ubuduće mogli nastaviti živjeti živote vrijedne življenja.
***
Preporučeni tekst: Recenzija zbirke poezije “Nevidljivo more” autora Tomice Bajsića