Maksimir je najveći a vjerojatno i najljepši zagrebački park. Međutim, s obzirom na njegovu veliku površinu, pomnu prostornu uređenost i zanimljivu povijest, nije ni čudo da većina Zagrepčana zapravo zna vrlo malo konkretnih podataka o ovom parku, pa čak i ako pod njegovim krošnjama često provode slobodno vrijeme.
Primjerice, svi znaju najopćenitije podatke poput onog da je Maksimir park-šuma uređena u pejzažnom stilu razdoblja engleskog romantizma, da ga je 1794. otvorio zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac (po kojem je park dobio i ime), te da je park 1839. uređen po “engleskoj” pejzažnoj modi na inicijativu biskupa Juraja Haulika.
No, jeste li znali i to da je prvotno ime ovoga parka bilo Jurjaves, da je pod mogilom u parku navodno zakopana cijela jedna starinska kočija (više na LINK-u), ili da najstariji maksimirski hrast, prikladno nazvan Dedek, ima oko 600 godina?
O Maksimiru je moguće iskopati doista veliku količinu zanimljivih i manje poznatih podataka, samo ako “kopate” dovoljno duboko. Pa ipak, danas vam ne bih govorio o Maksimiru kao cjelini, već o njegovim određenim dijelovima koji su mi posebno prirasli srcu.
Maksimirska jezera
Danas ćemo, drugim riječima, zajedno prijeći neke zanimljive činjenice o maksimirskim jezerima. Imam dojam da su jezera ove park-šume zapravo njegove fokalne točke. Voda iz jezera napaja okolnu šumu i pruža stanište mnogim životinjskim vrstama, a u zamjenu za to često se čini kao da sve stazice, potoci i putanje koraka posjetitelja orbitiraju oko ovih pet jezera.
Ako ikad trebate “resetirati” mozak od gradskog kaosa, toplo preporučujem da zajašite svoj stari krš od bicikla i potjerate ga pod maksimirska debla, a zatim odmorite u hladovini uz obalu nekog od njegovih jezeraca. Imat ćete dojam kao da ste se biciklom odvezli ravno u nekakav pejzaž sa slike ili razglednice.
No, da ne duljim, evo nekoliko zanimljivih činjenica i osobnih dojmova u vezi sa svakim pojedinim maksimirskim jezerom.
Prvo jezero
Prvo jezero izgrađeno u Maksimiru jest ono uz sporedni ulaz na Maksimirskoj ulici, te u blizini ulaza u Zoološki vrt. Nastalo je davne 1839. godine. Jezero je duboko oko 3,30 metara, a veliko 1,5 hektar.
U radovima na proširenju ovog jezera 1845. godine, biskup Haulik jezeru je dodao dva otočića (danas u sklopu Zoo-a). Na manjem otoku nalazi se nastamba za labudove, pa se zato on zove Labudnjak. Na većem otoku podignuta je skulptura “Napuljski ribar”.
Prvo jezero “krade” vodu iz Drugog jezera, i to pomoću malog slapišta i potočića Blizneca i Dahlije.
Drugo jezero
Ovo jezero nalazi se južno od maksimirskog vidikovca. Sa svojih 0,7 hektara površine i dubinom od pola do jedan i pol metar, ono je najmanje jezero u parku, te ujedno i jezero koje osobno najmanje poznajem.
Na njemu sam se, pretpostavljam, najmanje zadržavao zato što je toliko blizu vidikovcu pa u njegovoj neposrednoj blizini najčešće ima mnogo ljudi koji svojim graktanjem narušavaju šumsku idilu, a oko jezera nema niti inače uobičajene stazice, pa ste, da biste ga razgledali, često primorani gaziti po blatu.
Ovo jezero nastalo je 1941. godine, a navodnjava ga već spomenuti potok Bliznec, koji u njega usput unese i veću količinu organskih i anorganskih tvari, posebno za vrijeme obilnih kiša.
Treće jezero
Treće jezero je ono najbliže poznatoj mogili s orlom smještenoj u zapadnom dijelu parka. Izgrađeno je 1911. godine, zauzima površinu od 2 hektra, a dubina mu varira od jednog do četiri metra dubine.
Ovo je savršeno jezero za kunjanje pod krošnjama drveća, a posebno je zgodno što mnoge klupe postavljene uz jezero od ostatka parka odjeljuju malene zemljane uzvisine iza njih, jer je tlo uz ovo jezero pomalo neravno. Uz to, u toplijim mjesecima na ovom se jezeru, sjećam se, moguće i provozati malim čamčićem s veslima. Jednom sam to isprobao i doista se dobro proveo.
Ovo je “pravo” šumsko jezero (iako je, dakako, umjetno izgrađeno). Okruženo je krošnjama, tirkizne je boje te nerijetko muljevito.
Do 1987. godine, Treće je jezero dobivalo vodu iz potoka Piškornica, a danas se cjevovodom iz Petog jezera opskrbljuje vodama potoka Blizneca, kojem, kao što vidite, mnoga od maksimirskih jezera duguju svoj život.
Četvrto jezero
Današnje četvrto jezero nekada se zvalo Treće jezero, i to zato što je nastalo prije današnjeg Trećeg jezera. Ovo jezero nastajalo je u podužem razdoblju od 1853. do 1862. godine, a od 1975. do 2007. godine bilo je isušeno. Kao što vidite, ovo je definitivno maksimirsko jezero u koje je uloženo najviše radova.
Ovo neveliko jezerce površine od 1,1 hektara i dubine od pola metra do jednog metra smješteno je uz sami sjeveroistočni rub šume, te gotovo graniči sa zemljištem koje pripada obližnjem Šumarskom fakultetu. I ono se opskrbljuje zalihama vode iz Petog jezera.
Četvrto jezero ambijentom se donekle razlikuje od ostalih jezera, jer nije u tolikoj mjeri okruženo šumom i nad njega se nadvija nešto manje krošanja nego li, primjerice nad Treće jezero. Stoga ono odiše dojmom nešto veće otvorenosti i uređenosti.
No, potrebnu intimu za zaljubljene osigurava malo drveno zdanje uz njegovu obalu. To je takozvana “ribarska koliba”, poznata i pod nazivom “sjenica od breze”. Prvi put je izgrađena između 1853. i 1862. godine, u vrijeme nastanka jezera. Međutim, koliba je bila u potpunosti uništena 1940. godine, da bi u sklopu obnove ovog jezera 2007. bila ponovno izgrađena.
Peto jezero
Ovo je jezero uvjerljivo najveće i najdublje, te meni osobno i najdraže. Zauzima površinu od tri hektara, te ima dubinu od šest metara.
Peto jezero savršeni je sklop prirodnosti netaknute šume i uređenosti perivoja za šetnju. Tako se uz njegove jugoistočne obale protežu uređene i pošljunčane stazice za šetnju bez previše drveća, no ostatak jezera proteže se kroz gotovo nedirnutu šumu. Zato uz ovo jezero uvijek možete potražiti kutak u skladu s vašim raspoloženjem.
I ovo jezero opskrbljuje se vodom iz potoka Blizneca. Uz njegove obale moguće je vidjeti apstraktne mramorne skulpture nalik na stepenice kiparice Milene Lah, koje su uz jezero postavljene 1980. i 1981. godine.
Danas nestalo “šesto jezero”
Neki od današnjih posjetitelja ne znaju da je Maksimir nekoć imao još jedno, “šesto” jezero. Nalazilo se u blizini vojničke streljane kod nekadašnjeg potoka Ivančića, a danas je od njega ostalo tek udubljenje u pejzažu. Ovo je jezero bilo namijenjeno uzgoju riba.
***
Toliko o našem današnjem pregledu maksimirskih jezera. Većinu “tvrdih” činjenica o njima pronašao sam, tek toliko da se zna, na službenoj stranici www.park-maksimir.hr. Umjesto zaključak, za kraj vam ostavljam jednu pjesmu koju sam napisao prilikom svojeg posljednjeg posjeta Maksimiru, prije nekoliko tjedana. Uživajte, i zalutajte koji put u ovu zagrebačku šumu.
***
POVRATAK U ŠUMU
1.
Čudno je kako čovjek zaboravi na šumu,
Kako lako i bez otpora napušta sjenu krošanja.
2.
Smetnut s uma šetnju šumom
Je ko i zaboraviti tiha jesenja jutra
Na udobnoj fotelji posađenoj
Posred sanjivih, zemljanih pluća.
3.
Vraćam se u šumu, u jednu davnu šumu
Gdje svaka sjena i titraj zraka
Još uvijek čuvaju svoj smisao.
Vraćam se u šumu, u jednu davnu šumu,
I očima, ušima i kosom udišem,
Žedno udišem mahovinu uspomena.
***
Preporučeni tekst (LINK): Pod maksimirskom Mogilom krije se stogodišnja tajna, iskapanje zakazano 2025. godine!
