Tetsuo: The Iron Man definitivno je jedan od bizarnijih filmova koje sam pogledao otkad vodim ovaj blog. A gotovo cijelu filmsku sekciju Kurziva posvetio sam bizarnim filmovima. To vam može reći u kolikoj je mjeri materijal prezentiran u Tetsuu… nekonvencionalan.

Ipak, krenimo  od početka. Tetsuo: The Iron Man danas je kultno ostvarenje kultnog japanskog redatelja (osobno, za njega nisam čuo, tako kaže Wikipedia). No, u vrijeme kad je ovaj film objavljen (1989.), njegov tvorac Shinya Tsukamoto bio je još uvijek poluanonimni filmaš na početku karijere. Glava mu je (očito) bila puna čudnih i i originalnih ideja, a novčanik prazan poput police s wc papirom u doba korone. Baš zato, prije nego li prijeđem na opis vlastitoga doživljaja ovog filma, smatram zanimljivim u nekoliko rečenica istaknuti uvjete u kojima je on nastajao.

Snimanje filma iz noćne more

Internetski izvori navode da je snimanje ovog filma bilo toliko opterećujuće za sve umiješane da je direktora Tsukamotoa do završetka projekta napustila gotovo cijela njegova filmska ekipa: tehničari, snimatelji, glumci – svi. Razlog ovome bio je taj što je snimanje trajalo 18 mjeseci, a većim se dijelom, zbog niskog budžeta, odvijalo u Tsukamotovom stanu. Tako je u tom stančiću mjesecima i mjesecima doslovno živio popriličan broj filmske ekipe, sve dok više nisu mogli podnijeti pomisao na nastavak projekta. U zadnjoj fazi snimanja, uz Tsukamotoa (koji u filmu također tumači ulogu negativca) ostao je samo glavni glumac. Njih su dvoje praktički sami postavili setove i osvjetljenje za posljednje potrebne kadrove, koje su onda sami i snimili.

Uz to, Tsukamoto se neprestano borio i s vrlo ograničenim budžetom, pa je za specijalne efekte pretvaranja glavnih protagonista u hibride između ljudi i strojeva iskoristio dijelove starih televizora koje je lijepio po tijelima glumaca. Tako su setovi, uz mnoge druge probleme, vjerojatno konstantno bili zatrpani i prastarom razbacanom kramom.

Ukratko, cijeli je proces snimanja Tetsua bio toliko stresan za sve upetljane da je redatelj neko vrijeme razmišljao o tome da zapali dovršenu filmsku vrpcu, kako ga više ništa ne bi podsjećalo na to užasno razdoblje. Međutim, sva je sreća da to ipak nije učinio, jer svjetska bi publika tako ostala zakinuta za jedan “poseban” (čitaj: posebno čudan) filmski uradak.

Kakav je ovo film?

Sada se možemo posvetiti i samome filmu. No, to nije nimalo lako, jer radi se o opisivanju jednog vrlo apstraktnog filmskog uratka koji se najvećim dijelom oslanja na vizualnu estetiku i gotovo se ni ne trudi ispričati neku smislenu radnju. Okvirno, Tetsuo: The Iron Man mogao bi se klasificirati kao SF-horor uradak. No on zapravo nije pravi SF, jer za ništa u filmu ne postoji ni najmanja naznaka znanstvenog objašnjenja, a nije niti pravi horor jer svaki jezivi prizor potkopava mnogim blesavim, suludim i glupavo smiješnim prizorima. Stoga bi možda najtočnije bilo okarakterizirati film jednostavno kao nadrealistički uradak i gotovo.

Posebno je zanimljivo napomenuti i da je vizualni stil ovog ostvarenja vrlo originalan i eksperimentalan, a budimo pošteni, i zapravo poprilično impresivan s obzirom na produkcijske i financijske poteškoće. Osvjetljenje je ovdje bitan faktor stvaranja atmosfere, a potpuno apstraktni kadrovi razbacane metalne krame estetikom podsjećaju na avangardne kolažne instalacije poznatije pod imenom assemblage. Uz to, dobar dio minutaže filma potrošen je na sulude prizore snimljene tehnikom stop-animacije, što samo pridodaje dojmu da je film koji gledate i sam jedan poludjeli, pokvareni strojni mehanizam.

Radnja se, sažeta u nekoliko rečenica, može učiniti potpuno besmislenom. No, ne dajte se zavarati – to je zato što ona i jest besmislena. 😀 Film počinje prizorima u kojima si neki poremećeni psihopat opsjednut metalom gura željeznu šipku u ranu na bedru. Rana se nakon toga inficira i iz nje počnu izlaziti crvi (no, moguće je da lik to samo halucinirao). U svakom slučaju, luđak se od tog prizora uspaniči i izleti pred auto koji ga zatim pregazi.

WTF is happening?!

Auto voze seksualno nezasitni poslovnjak i njegova djevojka, koji su u trenutku nesreće (moguće) imali snošaj. Kad vide da su ubili čovjeka, oni se odluče tijelo jednostavno baciti u šumu i nastaviti sa životima kao da se ništa nije ni dogodilo. Međutim, izgleda da ih je manijak opsjednut metalom na neki način prokleo, jer uskoro ih počnu mučiti užasne vizije (poslovnjak, primjerice, sanja da ga njegova djevojka sodomizira nekakvim metalnim crijevom), a na javi poslovnjaka napadne žena čije meso počinje mutirati u metal.

Naposljetku (SPOILERI, LOL), i sami poslovnjak počne doživljavati odvratnu preobrazbu i iz mesa mu počnu rasti žice i metalni dijelovi. Da stvari budu bizarnije, umjesto spolovila mu izraste ogromna bušilica kojom lik usmrti svoju djevojku. Nakon toga, stvari se dodatno zakompliciraju jer se ispostavi da luđak kojeg su njih dvoje pregazili zapravo nije mrtav. Umjesto toga, on sad posjeduje nadnaravne moći (?) i također doživljava metalne mutacije. Naravno, on stoji iza cijelog cirkusa koji se događa poslovnjaku, jer se želi osvetiti za učinjenu mu nepravdu. Usput uskrsne poslovnjakovu mrtvu djevojku te glavnog lika izazove na borbu do smrti. Borba završava tako da se oba lika spoje u nekakvog mutiranog sijamskog blizanca koji izgleda kao križanac čovjeka i tenka, te zajedno odluče uništiti svijet. Tu film završava.

Čekaj malo. Wat?

Osobni dojmovi

Naravno, do sad ste već shvatili da ovo nikako nije film koji se gleda zbog kvalitetne radnje. Svatko tko na taj način pristupi Tetsuu, gadno će pogriješiti. Umjesto toga, on se odlikuje nekim drugom kvalitetama.

Uza svu besmislenost prezentirane radnje, možda će vas začuditi kada ustvrdim da je Tsukamoto ovdje postigao i neke doista zastrašujuće filmske scene od kojih gledatelj može osjetiti stvarnu nelagodu. Najuznemirujućija scena u cijelom filmu osobno mi je bila scena u kojoj nepoznata žena s deformiranom mehaničkom rukom progoni poslovnjaka u podzemnoj željeznici. Ova je scena toliko jeziva prvenstveno zbog vrlo uznemirujućih tjelesnih kretnji i ekspresija lica glumice, te ona po meni predstavlja najbolji dio filma.

Kasnije, film se počinje pomalo vući jer radnja postaje sve apstraktnija. Zato bi vam se do kraja gledanja moglo učiniti da je prošlo ponešto više vremena od skromnih 67 minuta njegovog sveukupnog trajanja. Ipak, uvijek vas bar neki vrzhunski odrađeni element filma sprečava da osjetite stvarnu dosadu.

Jedan od vrhunaca Tetsua svakako je odlično razjeban soundtrack. Skladao ga je čovjek po imenu Chu Ishikawa, a mogao bi se opisati kao kaotična i disonantna industrial eksperimentala.

Pojedini filmski kadrovi, posebice oni koji prikazuju hrpe i hrpe razbacanog metala i strojnih dijelova, graniče s estetikom avangardnih kolažnih skulptura. Također, i scene snimljene tehnikom stop-animacije uzdižu film na jedan viši, artsy nivo. Zapravo, Tetsuo predstavlja zanimljivu kombinaciju trash estetike B-horor filmova i umjetnički pretencioznih eksperimentalnih naslova. Kao takav, bio je vrlo unikatno ostvarenje 1989. godine, a u neku ruku je to ostao i do danas. Možda će vam se učiniti da su filmski efekti u Tetsuu krajnje primitivni i s gledišta današnje digitalne ere potpuno smiješni, no osobno mislim da je upravo ovaj organski pristup izrađivanju ručno rađenih efekata i masaka samo doprinio originalnosti i posebnom vizualno stilu ovog naslova.

Zaključak

Film mogu preporučiti svim ljubiteljima nadrealizma, B-horora, eksperimentale, a posebice obožavateljima Ballardove knjige i Cronenberovog filma Sudar.

Film naizgled sadrži i nejasni alegorijski sloj koji kritizira modernu tendenciju prožimanja ljudskog i tehnološkog svijeta. Međutim, ova je poruka vrlo, vrlo neartikulirana, pa tako Tetsuo nikad ne postaje napadno pretenciozan i propovjednički uradak.

Tetsuo je definitivno film koji treba iskusiti osobnim gledanjem. No, nemojte mene kriviti ako vas nakon toga vaš aparat za kavu noću počne plašiti. 😀

***

Preporučeni tekst: WTF kino: Recenzija filma “Naci surferi moraju umrijeti”