Uvijek je vrlo ugodno iznenađenje doznati za neko novo ime na domaćoj književnoj sceni iza kojeg se krije spisateljski talent koji bi mogao stati bok uz bok s velikanima domaće i svjetske književnosti. Ovakva nova književna “otkrića” događaju mi se vrlo rijetko, a do sad na Kurzivu nipošto nisam krio da sam ekstremno nezadovoljan kvalitetom najnovije domaće književne produkcije. Zamislite stoga moje iznenađenje kad sam u romanu-prvijencu nepoznatog bosanskohercegovačkog autora koji živi u Nizozemskoj i koji je po struci elektrotehničar pronašao još neotkriveni dragulj balkanske proze!

Tko je Muris Pirić? Iskreno – nemam pojma! Ali, mnogo obećava!

Autor o kojem je riječ zove se Muris Pirić, a njegov književni prvijenac od gotovo 400 stranica u izdanju Naklade Jesenski i Turk nosi naslov Nesporazum. Murisova biografija na kraju knjige duga je doslovno dvije rečenice: “Muris Pirić (Tuzla, 1958) u rodnom gradu pohađao je gimnaziju i diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu. Od 1992. nastanjen u Nizozemskoj.” To je sve, ni slova više.

O autoru nisam više uspio doznati niti kratkom potragom na internetu. Čovjeku je, izgleda, roman Nesporazum doslovce prvo upuštanje u književne vode. Pa ipak, ako je to doista tako – Muris je tada ovim djelom napravio vraški dobar posao i, usudio bih se reći, poprilično posramio naveliko razvikane balkanske književne “veličine” od kojih se doista malo tko kvalitetom uopće može usporediti s njegovim prvim književnim ostvarenjem.

Višeslojnost romana Nesporazum

Roman Nesporazum načelno bi se mogao opisati kao mješavina psihološkog romana, netipične obiteljske misterije i socijalnog romana. Zaplet je poprilično jednostavan, jer glavna ambicija ove priče nije predočiti radnju punu događanja, već detaljno predočiti misaone procese, dileme i životne putove glavnih likova. Ako ste od onih koji jednostavno ne mogu čitati nešto što nije nabijeno neprestanim događanjima, prevratima i akcijom, onda Nesporazum vrlo vjerojatno nije za vas – ali time propuštate doista mnogo.

Detaljno putovanje u psihu glavnog lika

Priča prati sredovječnog Ramiza, čovjeka koji je malo prije izbijanja rata na Balkanu početkom 90-ih godina emigrirao u Nizozemsku (a, primijetit ćete, autor je i u stvarnom životu upravo u tom razdoblju emigrirao u Nizozemsku, tako da postoji mogućnost i da su barem neki dijelovi ovog romana proizašli iz autorovog osobnog iskustva i dojmova o životu u emigraciji).

Ramiz je na početku priče predstavljen kao vrlo savjestan, racionalan i sposoban čovjek koji se naoko vrlo lijepo snašao u novoj životnoj sredini jer ima dobro plaćen posao u uglednoj nizozemskoj arhitektonskoj firmi. No, ispod površine Ramizovog naoko sređenog i lagodnog života kriju se neke mračne sjene prošlosti koje mu ne daju mira, što postaje sve očitije s daljnjim odmicanjem priče.

Prava istina je da Ramiz nikad nije u potpunosti prebolio razdvajanje od obitelji i prijatelja svojem hitnom no trajnom odlasku u inozemstvo. Mnogi njegovi međuodnosi ostali su na taj način nedorečeni, a kako su godine prolazile, jaz između Ramiza i njegove nekadašnje životne sredine samo je rastao. No, on se istovremeno, naučivši cijeniti razvijenu Europu nauštrb primitivnog i divljeg Balkana, svejedno u inozemstvu nikad nije prestao osjećati poput stranca. Tako je on zapravo krajnje rastrzani čovjek – netko tko nigdje ne pripada, kao i osoba razapeta između prošlosti i sadašnjosti. Da stvari budu još gore, nedavni iznenadni raskid između Ramiza i njegove žene koštao ga je njegovoga sina koji mu je u novom životu bio jedina uporišna točka.

Tajanstveno pismo kao okidač radnje

Tako je Ramiz iza svoje vanjštine dobro situiranog i uspješnog balkanskog emigranta zapravo duboko nesretna i potpuno izgubljena osoba koja dan za danom životari bez nekog cilja ili smisla. No, ovaj depresivni status quo u njegovom će se životu prekinuti kad Ramiz jednog dana bez ikakve najave i povoda primi pismo u kojem mu neka žena, čije mu ime ništa ne govori, saopći kako je Ramizu krajnje vrijeme upoznati kćer za koju niti ne zna da je ima.

Tajanstvena pošiljateljica ovog pisma, da stvari budu još zamršenije, pritom Ramizu ne ostavi nikakav kontakt, osobno informaciju, kao niti nagovještaj što se od njega očekuje. Ramiza ovo pismo nakon nekog vremena počinje izluđivati i on se upušta u očajničku potragu za pošiljateljicom, odlučan prodrijeti u istinu koja se skriva iza pisma. Dakako, neću vam ispričati što se događa dalje od toga jer vam ne želim pokvariti čitanje, no mogu reći da Ramiz ovo pismo na koncu prihvaća kao dobar povod za povratak u rodnu Bosnu i Hercegovinu, te za ponovno susretanje s brojnim prijateljima i znancima, što će ga prisiliti i da se suoči s nezaključenim poglavljima vlastite prošlosti.

Stilske osobine romana

Pripovjedački stil ovog romana vrlo je raskošan, no ne u smislu ekstravagantne uporabe leksika i stilskih figura. Umjesto toga, autor se usredotočuje na raskošno detaljne i maksimalno realistične opise svakog pojedinog aspekta svoje priče. Tako će čitatelj doznati baš sve o životu, dnevnim navikama, strahovima, nadanjima i prošlosti nekolicine centralnih likova, od kojih je Ramiz svakako najzastupljeniji. No, zahvaljujući pripovjedačkoj umješnosti Murisa Pirića, ovaj iscrpni i realistični pripovjedački stil nikad ne postaje težak za čitanje. Zapravo, unatoč sivoj i melankoličnoj atmosferi te teškim temama poput rata, životnih stradanja, razdvojenih obitelji i društvenih nepravdi, ovaj se roman začuđujuće lako čita.

Autor ima vrlo istrenirano oko za brojne detalje, stoga će čitatelj, čitajući o Ramizovim putovanjima Nizozemskom, Bosnom i Amerikom, uskoro biti potpuno uvučen u pripovjedno ozračje, gotovo do te mjere da će mu se, nakon sklapanja knjige, činiti da je i sam negdje putovao. U ovim realističnim opisima balkanskih prilika, kao i života u Nizozemskoj, pretpostavljam da je i autorova autobiografija odigrala presudnu ulogu, te da je iskoristio priliku i kako bi naglas izrekao mnoge stvari koje su ga osobno godinama mučile, kao i da je, vrlo moguće, opisao neke likove koje je i osobno upoznao. No, to su samo moja nagađanja. Ako je autor doista “iz ničega” izmislio sve likove i situacije u ovom romanu, tada je njegov talent za uvjerljivo pripovijedanje samo još i impresivniji.

Proza Murisa Pirića najjača je i najuzbudljivija upravo kad autor pripovijeda o svome rodnom kraju, o običajima i navadama svoga naroda koji mu nedostaje, no istovremeno se nimalo ne ustežući žestoko i bez dlake na jeziku prozvati sav primitivizam, zaostalost, okrutnost, pokvarenost i glupost što još uvijek caruju na Balkanu, kao i u srcima mnogih njegovih stanovnika. Misaoni uvidi u društveno stanje naše regije, kao i emocionalni intenzitet koji postiže prilikom opisivanja nesretnih sudbina nekolicine nesretnika koji su živjeli na krivome mjestu i u krivo vrijeme, doista su impresivni i vrijedni odavanja priznanja.

Neke nesavršenosti

Likovi u knjizi većinom govore vrlo uvjerljivim i organskim jezikom, što je svakako još jedna odličan karakteristika Nesporazuma. Tek povremeno, kad se neki od sporednih likova upusti u podulji monolog, njegov govor počinje zvučati napadno knjiški a s time i manje realistično. No, ovakve se situacije u cijelom dugom romanu mogu nabrojati na prste.

Također, još jedan neizbrušeni detalj koji sam tijekom čitanja primijetio jest da autor, nakon što doslovce cijeli roman pripovijeda isključivo iz točke gledišta glavnog protagonista, u jednom trenu ničim izazvan na nekoliko stranica napušta Ramizovo očište i pripovijeda o stvarima o kojima njegov glavni lik nikad ništa neće doznati. Ova narativna neusklađenost događa se, ipak, doslovce samo jednom u romanu te se stoga može smatrati tek manjom nesavršenošću koja ničim ne umanjuje cjelokupno čitalačko iskustvo.

Kako je moguće da ovaj dragulj nije primjećen?!

S obzirom da sam, po završetku čitanja Nesporazuma Murisa Pirića zaključio kako je ovaj roman doslovce pravi neotkriveni dragulj domaće proze, počeo sam se pitati kako je moguće da doslovce nitko od domaćih kritičara, bar koliko je meni poznato i koliko sam uspio vidjeti na internetu, nije napisao baš ništa o ovom djelu koje je objavljeno još 2017. godine. Međutim, kad sam se sjetio autorove biografske pozadine, sve je počelo sjedati na svoje mjesto.

S obzirom na to da autor od početka 90-ih živi u Nizozemskoj i s obzirom na to da mu je ovo (koliko znam) prvo izdano književno djelo, to ukazuje da on vjerojatno ne može imati nekih značajnijih poznanstava na domaćoj književnoj sceni. A, budimo realni – apsolutno svatko tko se kod nas bavi književnošću svjestan je da se na Balkanu u književnim krugovima nikakav značajan uspjeh u pravilu ne događa bez poznanstava, kumstava i principa prema kojem “ruka ruku mije”. To je, uostalom, upravo onakav zaostali, primitivni i sebični balkanski mentalitet kakav i Muris Pirić u više navrata žestoko proziva u svome romanu.

Zaključak

Stoga, na žalost, nije čudno ako za ovog pisca i za ovo djelo do sad niste čuli. Doista se nadam da će ovaj autor eksplozivnog talenta, usprkos tome, nastaviti s pisanjem, te da ću u budućnosti biti u mogućnosti pročitati kakvo njegovo novo djelo koje će, uz to, zadobiti i pažnju kakvu zaslužuje.

Ako mislite je ono što ja pišem na Kurzivu imalo vjerodostojno – onda znajte da se ovdje radi o doista iznimnom djelu koje je nepravedno zapostavljeno od strane kritičara. Doslovce nemam baš ništa od pisanja hvalospjeva ovom autoru, ali to ipak činim. Zašto? Zato jer vjerujem da je njegov talent toga vrijedan.

Pročitajte Nesporazum i u to se uvjerite i sami.

***

Preporučeni tekst: Osvrt: Nikola Šop, balkanski pjesnik koji je opjevao svemirska istraživanja