Ako često pratite ovu stranicu tada ste možda uočili da već neko vrijeme nije bilo novih objava (a ako i ne pratite, nema veze, neću se uvrijediti). Stvar je u ovome – prije nekih deset dana razbio sam ekran na svom laptopu, pa je bilo potrebno pronaći novi ekran i zamijeniti ga, što je poprilično potrajalo.

Za to vrijeme popravaka bio sam osuđen na korištenje jednog prastarog i gotovo neupotrebljivog laptopa na kojem nije moguće ništa ozbiljno raditi. Međutim, to mi je vrijeme “digitalnog isposništva” u jednoj stvari i koristilo, jer dalo mi je temu za moj prvi povratnički tekst – ovaj koji upravo imate pred sobom. Naime, na tom sam pretpotopnom zamjenskom laptopu vrijeme uglavnom provodio igrajući prastare igrice iz devedesetih. Tako sam se putem emulatora prisjetio i igre koja je tema našeg današnjeg teksta.

Igra se zove R-Type II, a poznata je po tome što su nad njom 90-ih godina pucali mnogi živci i ekrani Game Boy uređaja.

Ukratko o naslovu

Igra se na tržištu pojavila najprije na arkadnim mašinama 1989. godine, prateći dobru prođu prvog dijela (R-Type) koji je izašao dvije godine ranije. Na Game Boyu se R-Type II pojavio 1992. godine, i to je verzija ove igre na koju ću se u svome tekstu usredotočiti. Ovu igru posjedovao sam na svojoj Game Boy konzoli, dok zapravo nikad nisam imao prilike igrati arkadnu verziju, već ju danas tek mogu usporediti sa “sažetom” Game Boy verzijom putem videa na YouTubeu.

Tip igre mogao bi se opisati kao pomična svemirska 2D pucačina, a sama priča bila je (normalno) u posve desetom planu i može se svesti na sljedeće: izvanzemaljci napadaju, treba obraniti Zemlju uz pomoć eskadrile modernih svemirskih letjelica R-Type.

Razlike između originala i verzije importirane na Game Boy

Originalna arkadna verzija igre R-Type II bila je, razumije se, grafikom i gameplayem dosta kompleksnija. No, na temelju viđenog, mogu zaključiti kako verzija na Game Boyu svojim dizajnom nivoa i neprijatelja poprilično vjerno prati original, pritom vrlo dosjetljivo koristeći vlastita memorijska i grafička ograničenja.

Glavne razlike Game Boy verzije mogu se svesti na pojednostavljenu grafiku koja nije u boji već je monokromna, zatim na frekventnost pojavljivanja neprijatelja i kompleksnost njihovih pokreta, kao i na statične pozadine pojedinih nivoa. Međutim, glavna razlika sastoji se u tome što arkadna verzija ima jedan nivo više koji ne postoji u Game Boy verziji.

Ipak, usprkos svemu, R-Type II na Game Boyu bio je, za standarde te konzole, grafički vrlo impresivna igra koja je zahtijevala popriličnu količinu igračke vještine.

Pozitivne osobine

Prvo na što pomislim kad se sjetim verzije ove igre za performansama podosta limitirani Game Boy, jest koliko je R-Type II na njemu vizualno dobro izgledao! Glavna čar ove igre jest u vrlo originalnom dizajnu nivoa i neprijatelja, koji doista odišu nekim izvrnutim vanzemaljskim štihom koji kao da je osmislio Hans Ruedi Giger za neki nesuđeni nastavak Aliena. Neprijatelji ujedno odišu i mehaničkim i organskim teksturama, a bossovi na kraju svakog nivoa sulude su i ogromne kreature koje zauzimaju preko pola ekrana.

Postići vizualni identitet ovog ranga na jednom Game Boyu nije mala stvar, no to je vjerojatno bilo moguće isključivo zato što je igra vrlo kratka. Međutim, igračima je svojedobno ipak trebalo poprilično truda ne bi li došli do njezinoga kraja, iako R-Type II ima samo 5 nivoa (svemirska baza, podvodna spilja, rampa za uzlijetanje brodova, te dvije vrste alienskih brloga)! Razlog za ovo jest težina same igre, koja se svodi na pravi bullet hell, gdje igrač može računati na smrt ako se zadrži na istom dijelu ekrana više od par sekundi. Neprijatelji su brojni, povremeno vrlo izdržljivi i kreću se zajebanim putanjama. A osim njihovih projektila i njih osobno, igrač se ne smije sudariti niti s brojnim pomičnim platformama, kao ni rubovima samog nivoa.

No, ono što ovu igru razlikuje od većine bezumnih 2D pucačina jest sistem nadograđivanja oružja na igračevom svemirskom brodu, jer igrač povremeno mora strateški odlučivati koja mu je vrsta projektila (vertikalna, horizontalna ili dijagonalna) najkorisnija za iduću sekciju nivoa.

Uz to, brodski top zapravo je odvojiv od samog trupa broda te ga je moguće poslati ispred igrača kao “čistača” neprijatelja, ili ga pak priključiti na stražnju stranu broda i njime tamaniti horde letjelica koje vam pristižu i s leđa. Sve ove opcije omogućuju igraču razvijanje više strategija i vještina koje će u ovoj igri razlučiti prosječne igrače od profesionalaca.

Nedostaci

Naravno, i ovaj naslov, kao većina igara importiranih na s konzole na konzolu, ima i podosta nedostataka.

Prvi i najočitiji nedostatak je apsurdna kratkoća same igre – 5 kratkih nivoa i već ste na kraju. Ako poznajete samu igru i dobro ste istrenirani, možete ju prijeći za manje od 20 minuta, što je doista smiješno. Međutim, rijetko tko je u stanju prijeći igru u tom vremenu, jer je samo probijanje kroz nivoe umjetno otežano brojnim nesavršenostima.

Primjerice, kontrole su za ovaj tip igre poprilično krute, te ponekad imate dojam da izvršavanje izdane naredbe kasni bar za nekoliko desetinki sekunde, što za ovakvu neposustajuću pucačinu često znači razliku između života i smrti. Nadalje, sama animacija elemenata na ekranu povremeno znatno usporava zbog vidne preopterećenosti Game Boyevih moći procesiranja događanja na ekranu, a neprijatelji i projektili povremeno gube vidljivost, što će vas počesto nepravedno poslati na početak nivoa.

Kad tome pribrojite i popriličnu nepredvidljivost opasnih prepreka i projektila koji se pojavljuju posvuda na ekranu, shvatit ćete da igra povremeno postaje, i usprkos kratkoći, podosta iscrpljujuća za živce. A glazba, iako je poprilično nabrijana i fora, previše se ponavlja te će vas također vrlo brzo početi izluđivati, pogotovo kad 10 puta za redom budete prisiljeni odigrati početak istog nivoa.

Zaključak

Usprkos svemu, radi se o jednom podosta pamtljivom naslovu koji je, tvrdi se na internetu, svojevremeno inovacijama podosta unaprijedio žanr 2D svemirskih pucačina, a igra je dovoljno maštovito zamišljena da u igraču, usprkos, nebrojenim gubicima života, neprestano pobuđuje znatiželju: “Što je sljedeće? Čime će ovo nadmašiti?”

Ako niste, preporučujem da odigrate ovu igru, čak i ako nemate Game Boy, jer ona je bila važan element mnogih gamerskih djetinjstva u 90-ima. Danas ju je moguće igrati putem računalnih emulatora dostupnih na internetu.

***

Preporučeni tekst: Trostruka retro recenzija: Igre s arkadnih strojeva koje pamtimo iz djetinjstva