Postoje kontroverzne igrice, a postoje i one koje namjerno prelaze sve granice dobrog ukusa, postajući svojevrsne karikature samih sebe. Jedna od prvih takvih igrica bila je i Blood, sad već kultni klasik gejmanja, a javnost je skandalizirala još davne 1997. godine.

Devedesete godine će u povijesti računalnih igrica biti najprije zapamćene kao desetljeće Doom-klonova, to jest kao početak manije popularnih First Person Shootera (FPS) ili “Pucačina iz prvog lica”. Prvim pravim FPS-om smatra se Wolfenstein 3D iz 1992. godine, no ta igra nije bila ni približno utjecajna kao Doom koji se pojavio 1993. godine. Nakon Dooma, uslijedio je cijeli niz predivnih, zabavnih, napetih i nerijetko suludih pucačina iz prvog lica. Među najzanimljivije 3D pucačine iz tog razdoblja ubrajaju se i Duke Nukem 3D, Rise of the Triad, Quake, Redneck Rampage, Heretic, Hexen i Dark Forces.

No, među svima njima posebno se izdvaja jedan naslov. To je igra Blood (“Krv”), i o njoj ćemo danas govoriti.

Blood – najoriginalniji “Doom klon”

Blood se u mnoštvu “Doom klonova” izdvaja s nekoliko karakteristika. Kao prvo, mračna atmosfera i karikirana horor tematika ove igre daju joj neponovljiv feeling nekog krvavog i zabavnog šund stripa. Drugo, ova je igra, kao što ste do sad mogli već i pretpostaviti, najkrvavija od svih FPS naslova iz 90-ih, te se upravo razmeće abnormalnom količinom prosutih utroba, spaljenih tijela, zrakom letećih očnih jabučica i prolivene crvene tekućine koja je zastupljena u igri.

Treće, ova se igra odlikuje i neponovljivo morbidnim humorom, što ju čini istinski unikatnom.

Radnja? Da, postoji!

Igra se vrti oko protagonista nazvanog Caleb. On je neka vrsta revolveraškog plaćenika koji je služio zlog boga Tchernoboga, te pripadao njegovome tajnom kultu Cabalu. No, Tchernobog jednog dana odluči da su ga Caleb i njegovi prijatelji iznevjerili, te ih sve osuđuje i odbacuje bez konkretnog objašnjenja čime su zgriješili protiv njega. Nakon što pobije njegove najbliže prijatelje i suradnike, Tchernobog osuđuje Caleba na vječni san u grobu.

Igra počinje kad se naš anti-junak probudi iz svoga dugog sna i ustane iz lijesa, negdje u osvit Prvog svjetskog rata. Gonjen neutaživom željom za osvetom protiv svoga bivšeg gospodara, ovaj će revolveraš proliti hektolitre krvi ne bi li se ponovno probio do Tchernoboga i doznao pravu istinu o svome nenadanom progonstvu, prije nego li zlom božanstvu prosvira lubanju.

Najcrnji antijunak

Po do sad izrečenom, nije teško zaključiti da se u ovoj igri nalazite u ulozi antijunaka. No, da biste shvatili o kakvoj se igri doista radi, morate shvatiti koliko je Calebov karakter doista “crn”. Njega ne pokreće nikakav plemeniti motiv, već čista osveta. Ne želi spasiti svijet od najezde demona, već se jedino probiti do dvora svoga bivšeg gospodara. Nije ga briga što će pritom biti sa svijetom, kao ni s običnim ljudima. To vrlo spremno dokazuje time što na svome osvetničkom pohodu osim hordi čudovišta masakrira i obične civile koji mu ni na koji način ne predstavljaju prijetnju.

Osim toga, Caleb upravo morbidno uživa u nanošenju boli i širenju kaosa. Kad mu pođe za rukom da nekog od deformiranih kultista, zombija ili čudovišta svojim arsenalom raznese u komade, obično to poprati zajedljivim citatom Zekoslava Mrkve: “To je sve, narode!”. Ako nekoga uspije zapaliti bakljom, Caleb će se početi luđački smijati promatrajući kako njegov neprijatelj vrišteći trči amo-tamo u plamenu.

Morbidno do boli!

U ovom morbidnom labirintu užasa, da biste stigli do kraja igre morat ćete se probiti kroz lokacije poput groblja, tvornice za preradu mesa, ratne bolnice, ukletoga dvorca, jurećeg vlaka, lunaparka od ljudskog mesa, i slično. Pritom ćete se svako malo suočavati s kreaturama poput zombija, kultista s mitraljezima, sačmaricama i dinamitom, letećih demona, ogromnih paukova, dvoglavih pasa koji bljuju vatru, duhova, groteskno debelih mesara i sličnih kreatura.

Za borbu imate na raspolaganju jedan od najunikatnijih oružanih arsenala u cijeloj povijesti pucačina. Tako protivnike možete eliminirati vilama za sijeno, signalnim pištoljem koji izbacuje goruće baklje, sačmaricom, kalašnjikovom, bazukom koja baca napalm, dinamitom, Teslinim topom koji izbacuje strujne naboje, zapaljivim sprejevima za kosu, kao i voodoo lutkicama koje ubadate iglom.

Neprijatelje u igri možete bosti, rešetati, paliti, otkidati im glave, raznositi ih na tisuću komada i zatim šutati njihove glave uokolo poput nogometnih lopti. Sve to vaš će anti-junak popratiti ironičnim komentarima i zluradim cerekanjem.

Je li Blood zabavan i danas?

Osim po količini perverzija i nasilja, ova se igra ističe i vrhunskim dizajnom nivoa, kao i velikom količinom skrovitih mjesta, tako da ju je zabavno igrati čak i nekoliko puta ispočetka.

No, tu je, istina, zastarjela grafika. Koliko je ona zapravo zastarjela? Pa, definitivno je kockasta i mnogo onoga što se događa na ekranu prepušta vašoj mašti. Osim toga, modeli većine objekata u igri, standardno za ono vrijeme, nisu doista 3D – dok se pomičete oko njih, vidite ih uvijek s iste strane.

Pa ipak, ono zbog čega ne biste trebali mariti za kockastu grafiku je superioran dizajn nivoa, tekstura i neprijatelja, kao i dojmljiva paleta boja koja ovu igricu, usprkos starosti, čini vizualnim doživljajem. A uz to, sama akcija i dalje je nabrijana, izazovna i zabavna kao i nekad. Hejtati neku igru zbog kockaste grafike jednako je tvrđenju da ne možete gledati neki od kultnih crno-bijelih filmskih uradaka jer vam nedostaje boja.

Zaključak i savjeti

Ova igra predviđena je za pokretanje u DOS-u, što na današnjim računalima predstavlja prepreku, no na sreću ne nepremostivu. Na internetu možete besplatno skinuti neki od DOS emulatora, poput recimo D-Fend Reloaded (on čak ima i moderno sučelje i zahtijeva točno nula posto poznavanja rada u DOS-u). Pomoću takvih programčića, stari Blood moći ćete igrati i na najmodernijim mašinama.

Blood nije sve ove godine bez razloga ostao cijenjen kao jedan od kultnih klasika žanra pucačina iz prvog lica. Ako još niste, vrijeme je da se upoznate s njegovim naslijeđem. Ne odigrati ovaj naslov i nazivati se ljubiteljem pucačina jednako je tvrđenju da ste veliki ljubitelj moderne komedije, a nemate pojma tko je Ace Ventura.

***

Preporučeni tekst: Retro recenzija: Je li “najbolja horor igrica” jednako strašna i nakon 17 godina?