Uvijek je pomalo upitno recenzirati stvari koje nisu baš najnovijeg datuma. Pa ipak, danas sam se odlučio s vama podijeliti svoju recenziju zbirke pjesama Uzbrdo autorice Ane Brnardić, iako je navedena knjiga izašla još 2015. godine. Zašto? Postoji nekoliko razloga.

Razlozi za pisanje prikaza zbirke pjesama izašle prije tri godine

Prvi razlog za pisanje ove recenzije je, dakle, taj da se u nas o poeziji (kao i o književnosti općenito) premalo govori, premalo se o njoj raspravlja, i premalo ju se javno predstavlja. Stoga smatram da se ovom recenzijom ne izlažem riziku od serviranja “podgrijane juhe”, tj. nečeg već analiziranog i provučenog kroz medije mali milion puta.

Drugi razlog jest taj da, kad se kod nas u medijima i zalomi pokoja književna kritika, ta je kritika najčešće sramota svoga žanra. Zašto to kažem? Zato jer su današnje književne kritike u Hrvatskoj uglavnom naručeni tekstovi, plaćeni PR, te se kroz njih takozvani književni “stručnjaci” obično ili pokušavaju obračunati s nekim tko im se privatno zamjerio, ili se pak uvući u guzicu nekog autora, ukoliko smatraju da bi to bilo za njih profitabilno. Zato mislim da je svaki pokušaj relativno objektivne književne kritike vrlo dobrodošao, jer toga nam u našoj književnosti nevjerojatno fali – objektivnosti, koja bi trebala stajati umjesto krilatice “ruka ruku mije”.

Treće, iako ova zbirka pjesama nije najnovije izdana, smatram da vrijedi nešto o njoj napisati jer se radi o zanimljivome književnome uratku. Drugim riječima, zbirka uzbrdo mi se “svidjela”. No, ne pokušavam reći ni da je ovo izdanje besprijekorno. Stoga ću svoju malu recenziju utemeljiti na pokušaju prikaza svojeg viđenja nekih dobrih i nekih slabijih strana ove općenito intrigantne knjige.

Analiza zbirke Uzbrdo

Započnimo s tvrdnjom da do čitanja ove knjige o poeziji Ane Brnardić nisam znao apsolutno ništa. Moj prvi dojam, kada sam tek započeo s čitanjem, bio je: “Oh ne, opet semantički konkretizam”! Na sreću, taj prvi dojam pokazao se netočnim.

Semantički konkretizam je, inače, stilski pravac unutar postmodernističke poezije koji se odlikuje tzv. hipermetaforičnošću, to jest inzistiranjem na metaforičkom izražavanju do te mjere da ono čitatelju više ne približava već udaljava pjesničku misao, jer su stvari koje se na ovaj način izjednačavaju kroz metaforu gotovo nespojive u svojim osnovnim značenjima. Tako se za semantički konkretizam obično kaže da on zagovara „zaumno“ pjesništvo, to jest stihove nepovezane misaonom logikom već zvukom i slobodnim asocijacijama. Rezultat ovakvog stila pisanja obično je poezija potpuno otuđujuća i strana bilo kome osim samome autoru, te poezija koja čini “smrtni grijeh” svakog pokušaja pisanja, jer ona prestaje komunicirati!

E sad, poezija Ane Brnardić svojim stilom definitivno je vrlo bliska semantičkome konkretizmu, no ova autorica zapravo nikad ne čini posljednji i fatalni korak kojim bi iz stanovite razumljivosti i komunikativnosti definitivno prešla u potpuno hermetični izraz koji postaje svrha samome sebi jer potpuno isključuje publiku iz svoje komunikacije. I hvala joj na tome.

Glavna stilska okosnica ove zbirke definitivno su “podivljale metafore”. One su zapravo i glavni razlog zašto će se ova zbirka nekome svidjeti ili ne svidjeti. Anin način izražavanja i predočavanja stanovitih slika i mentalnih stanja definitivno je vrlo, vrlo maštovit. Primjerice, bacite pogled na ove njezine stihove:

Kako da ti se obratim, stijeno?

Ti si dobra, izbrazdana poput staračkog stopala.

Ukopana u sebe, s tisuću škiljavih očiju.

(Stijena)

ili

Prsti mijese oluju riječi u jestivi kumulus.

Slog koji se otima temi bit će hrskavo neprilagođen u čitanju,

omest će ritam, podsjetiti na muhu koja slijeće na nos.

(Prosedê)

Kao što vidite, Anine metafore donekle su doista “hipermetaforične”, no kvaliteta i smislenost cijelog ovog postupka počivaju u tome da ona svojim začudnim jezikom ipak komunicira određena misaona stanja, određene konkretne asocijacije, misli i dojmove. Čak i kada njezina poezija komunicira “samo” određeno duhovno ozračje, čini mnogo više nego li hermetično pjesništvo koje komunicira isključivo svoju nekomunikativnost.

Naravno, Ani se također znaju potkrasti i metafore preudaljene od svojega smisla, no na sreću većina njezinih pjesama doista nešto prenosi čitatelju. A kad Ana kroz riječ “dijeli” umjesto da “uskraćuje”, onda dijeli majstorski.

Pjesme iz ove zbirke su, općenito gledano, zasnovane na ozračju, umjesto na kakvoj tradicionalnoj poruci ili poanti. To ovu poeziju čini pomalo i meditativnim iskustvom, jer potrebno je doista uroniti u neke stihove kako bi se doprlo do njihovoga značenja, a kada vam to pođe za rukom, bivate nagrađeni osjećajem stapanja s nečijim tuđim iskustvom i mišlju koje počinjete prepoznavati kao svoje.

Demonstracija stihovne analize putem “slobodnih asocijacija”

Ovu je poeziju potrebno čitati i razumijevati “instinktivno”, što će se nekim čitateljima pokazati problematičnim, a drugima pak ne. Meni osobno, to se svidjelo. No, na što točno mislim kada kažem “instinktivno razumijevanje”? Time želim reći da se ove pjesme trebaju čitati na sličan način na koji bismo psihoanalitički analizirali vlastite snove – principom slobodnih asocijacija. Potrebno je na svaku autoričinu ludu usporedbu, metaforu i sliku odgovoriti prizivanjem u misli automatskih asocijacija koje se u našem umu javljaju. Na taj način, moguće se poistovjetiti s velikim brojem ovdje iznesenih stihova.

Primjerice, ako pokušate racionalno doprijeti do značenja iza Brnardićkihih stihova poput: “Poljubac kao kuća i kao željeznička stanica i kao drveni oblak / na mačkovim šapama”, ovi stihovi mogli bi vam se učiniti potpuno besmislenima. No, ako ih pokušate doživjeti, štoviše i analizirati principom slobodnih asocijacija (kako se stručno analiziraju i snovi), tada biste mogli doći do sljedećih zaključaka.

Kao prvo, “kuća” vas može asocirati na nekoliko čestih asocijacija: veliko, poznato, dom, toplo, svoj na svome. Tako dobivate nekoliko potencijalno prekrasnih usporedbi, gdje se za poljubac govori da je on ili prostran ili topao poput kuće, ili da se pak u poljupcu osjećate dobrodošlo kao doma. Nadalje, “željeznička stanica” neminovno asocira na sastanke i rastanke, na dolaske i odlaske. Time se govori nešto poput toga da je svaki poljubac također uvijek mogući početak ili mogući kraj nekog odnosa. “Drveni oblak” također je izraz koji instantno asocira na nešto istodobno tvrdo i paperjasto, grubo i nježno. A kad takav oblak povežemo s “mačjim šapama”, time naglašavamo koliko su i one sposobne biti grube i ubojite, te meke i nečujne. Takav je, dakle, poljubac kakav nam se predstavlja putem ove pjesme.

S ovakvim pristupom analizi tekstova Ane Brnardić (te, usudio bih se reći, i pjesništva općenito) najviše ćete profitirati i izvući maksimum iz pojedinih pjesama. Pritom nije uopće važno jeste li si rastumačili određene zagonetne stihove točno na način na koji ih sebi tumači autorica. Da autorica nije htjela da se igrate i pogađate, pisala bi jasnije. Uostalom, kad nešto tumačite principom slobodnih asocijacija, svačije će tumačenje nužno biti drugačije i individualno. No, na kraju čitanja, bitno je samo jeste li bogatiji za neki novi dojam ili sliku, ili pak niste.

Naravno, Brnardićkina poezija zna i pretjerati u svojoj metaforičnosti, te se zbirka Uzbrdo može učiniti i stilski ponešto previše pretencioznom u upornom ustrajanju na “originalnom” govorenju koje ponekad postaje slično buncanju. No, to ne krši općenit dojam da se radi o pjesmama vrlo bogatim raznim utiscima, vrlo osobnim i ogoljujućim stihovima, i o pjesništvu koje će vam pružiti okusom raskošno i egzotično začinjeno čitalačko iskustvo.

***

Preporučeni tekst: Ekskluziva: Intervju s ovogodišnjom prvakinjom Hrvatske u slam poeziji!