Ako imalo pratite događanja u najnovijoj hrvatskoj književnosti, tada vjerojatno znate da se relativno mladi prozaik po imenu Kristijan Novak u posljednjih par godina probio do samog vrha naše književne scene. A njegov je proboj počeo upravo s drugim objavljenim romanom Črna mati zemla, koji ćemo danas recenzirati.

Ima li još bisera u kaljuži najnovije hrvatske književnosti?

Za početak moram napomenuti da sam se dugo suzdržavao od čitanja razvikanih romana Kristijana Novaka, kojeg su neki novinari (ne sjećam se u kojem listu) počeli čak nazivati i “novim Rankom Marinkovićem”. Razlog moje suzdržanost bio je taj što nisam bio spreman na nova razočarenja.

Naime, najčešće bih pri čitanju nekih od najrazvikanijih djela trenutnih autora ustanovio da se radi o potpuno umjetno napuhanim književnim senzacijama koje su zapravo napisane očajno loše te ne zaslužuju niti desetinu pozornosti koju dobivaju. Što se o autoru neumjerenije pisalo sa superlativima, razočaranje samim djelom bivalo bi, normalno, još veće.

Stoga, eto, nisam čitao Novaka o kojem se danonoćno pisalo u superlativima. Želio sam sačuvati barem jednu iluziju. Želio sam nastaviti vjerovati da u hrvatskoj književnosti možda postoji barem jedan genijalni novi autor, barem jedan koji ne kupuje svoje lovorike raznim poznanstvima, uslugama i protuuslugama.

I sad, kad sam napokon pročitao Novakov poznati roman, mogu li reći da naša elitna književnost u 21. stoljeću ima barem još jednu pravu i zasluženu literarnu superzvijezdu?

Ima! Hvala bogu, ipak ima! Bar još jednu – Kristijana Novaka.

Proza koja budi nadu u obnovu domaće književne scene!

Kad sam jednom počeo čitati Črnu mati zemlu, doista mi nije trebalo dugo da shvatim roman kakvog velikog kalibra držim u rukama. Gotovo svaka rečenica, od početka do kraja romana, upravo odiše spisateljskom virtuoznošću.

Ipak, autor nikad ne postaje samodopadan i ne razmeće se svojim pripovjedačkim sposobnostima. On, za razliku od tolikih drugih, ne piše iz isključivo egoističnih potreba, tj. samo zato da bi sam sebe čuo kako govori, već mu je na prvom mjestu iznošenje zanimljive, maštovite, slojevite i napete priče, što je svakako pohvalno jer to znači da ne pati od slučaja verbalne dijareje, već ima nešto i za reći. Itekako!

Efektna mješavina mnogih stilova

Treba reći da je Novakovo prvo zamijećeno djelo svakako stilski posebno. Ono započinje hladnim akademskim stilom, u uvodu sumirajući rezultate istraživanja fenomena osmerostrukog samoubojstva u nekom malom međimurskom selu. No, nadalje, roman u prvoj četvrtini svoga trajanja postaje moderna ljubavna priča, i taj se dio knjige odlikuje izvrsnim profiliranjem muškog i ženskog protagonista, kao i toplim te uvjerljivim prikazivanjem njihovih svakodnevnih navika, rituala i zajedničkoga jezika.

No, kako radnja odmiče dalje, postaje evidentno da se između dvoje ljubavnika ispriječila mutna prošlost glavnog lika, pisca Matije Dolenčeca. Njegova djevojka misli da on od nje namjerno skriva vlastitu prošlost, no istina je da se Matija uopće ne sjeća svoga djetinjstva jer je bio primoran potisnuti neke vrlo traumatične događaje iz mladosti. Tako su glavni motivi romana zapravo dvije “velike” i međusobno vrlo isprepletene teme – smrt i sjećanje.

Dijalektalna književnost sa supstancom

E sad, nakon što se glavni lik konačno počne prisjećati svoje mladosti, ulazimo u idući i najzanimljiviji segment priče, koji je ujedno i najduži – u prepričavanje njegovoga djetinjstva. Ovdje ću nastojati otkriti minimalnu količinu podataka bitnu za dočaravanje o kakvoj se knjizi radi, kako vam ne bih pokvario užitak vlastitoga čitanja.

Prvo treba istaknuti da je ovaj dio knjige pisan zanimljivom kombinacijom književnoga jezika i međimurskog dijalekta (koji se pojavljuje prvenstveno u dijalozima).

Obično nisam preveliki ljubitelj moderne dijalektalne književnosti jer imam dojam kako mladim autorima koji pišu na dijalektu nedostaje druge motivacije za pisanje osim izlike da se u ime nostalgije posluže narječjem iz svoje mladosti, što, naravno, nije dovoljno za oblikovanje zanimljivoga štiva. Na sreću, i ovdje je Novak ponovno višestruko prekoračio moja očekivanja. Tako on dijalekt koristi umjereno ali efektno, za ocrtavanje “kulisa” i ozračja svoje sve misterioznije radnje, te za karakterizaciju likova. Tako dijalekt ovdje nije svrha samome sebi, već doprinosi dočaravanju atmosfere života u malom i izoliranom međimurskom mjestašcu.

Strava, nostalgija i socijalna krika

U ovom dijelu romana stil i motivi pripovijedanja variraju od kvazi-autobiografskog pripovijedanja o odrastanju, pa do duboke, višeslojne i uznemirujuće psihološke proze koja na nekoliko mjesta gotovo da postaje intenzivno jezivom horor prozom i/li magijskim realizmom.

Naravno, s obzirom na to da je radnja smještena u vrlo stvarnu ruralnu sredinu, ne nedostaje ni poprilične doze suptilnih socijalnih komentara, no oni su izvedeni s osjećajem za mjeru, bez nekog lažnog moraliziranja ili bolesne fiksacije jedino na zaostalost domaćih ljudi. Autor ocrtava svoj kraj iz djetinjstva dualno, mješavinom nostalgije i odbojnosti. Vjerojatno je zbog takvog miksa ova njegova proza toliko i uvjerljiva – jer, kao ničije sjećanje na djetinjstvo, nije jednodimenzionalna.

Pisac kojeg nije pojela ambicija

Novak si je prilikom pisanja romana Črna mati zemla očito postavio vrlo ambiciozan cilj. Želio je napisati idući “veliki” roman hrvatske književnosti, koji bi detaljno ocrtao živote, međuodnose, prošlost i psihu nekoliko glavnih likova iz više vremenskih perioda (djetinjstvo i sadašnjost), a uz to gotovo “usput” ocrtao i karikirani portret cijele jedne hrvatske dijalektalne regije.

Velik je to pothvat za koji je potrebno doista mnogo pripovjedačkog umijeća, jer najambiciozniji književni projekti obično se najlakše prometnu u najdosadniju i najnekoncizniju prozu. No, Novakova zvijer od romana čita se s nevjerojatnom lakoćom (pod uvjetom, pretpostavljam, da vam je međimurski govor barem donekle razumljiv) usprkos svojoj višeslojnosti i dubini, i to prvenstveno zbog odlično zamišljenog zapleta i likova, zbog čega itekako želite doznati što se dalje dogodilo.

Zaključak

Ako želim biti savršeno iskren sa samim sobom i s vama, tada moram reći da, koliko god sam se trudio naći neku lošu stranu Črne mati zemle, nisam bio u stanju pronaći baš ništa što bi mu se moglo istaknuti kao nedostatak.

Ova knjiga zaslužuje svaki djelić pozornosti koji dobiva još od 2013. godine, kada je bio objavljen. U međuvremenu je roman adaptiran i u kazališnu predstavu (koju još nisam vidio, i stoga ne mogu ni zamisliti kako se ovako raznolika i zakučasta proza može prilagoditi za izvođenje na pozornici), a Novak je u međuvremenu izbacio i jednako uspješan treći roman Ciganin, ali najljepši, kojeg ću, nadam se, uskoro također čitati i recenzirati.

Kristijana Novaka već i sad mogu vidjeti kao punopravno istaknutog autora u nekim novim školskim udžbenicima iz hrvatske književnosti. Njegova je proza toliko virtuozna i slikovita a opet neopterećena i uvjerljiva da se pokraj njega romani poput, primjerice, Prtenjačinog nagrađivanog hit-djela Brdo, čine poput otužnih, ispraznih i bezidejnih proznih pokušaja nadobudnih i ne odviše obećavajućih srednjoškolaca.

Zato – slava mu, slava! Pridružujem se klubu Novakovih obožavatelja bez ikakve grižnje savjesti. Ako vam je ikad bilo žao što ne živite u vrijeme hrvatskih književnih velikana poput Marinkovića, Krleže, Nehajeva i sličnih – čitajte Novaka. On je na najboljem putu da zauzme njihov tron!

***

Preporučeni tekst (LINK): Recenzija: Mitologizacija propasti Slavonije u romanu “Drenje” Luke Bekavca