Prije čitanja ovog romana, nisam ni na koji način bio upoznat s književnim radom Maše Kolanović. Za njeno sam ime znao isključivo u kontekstu nekih političkih prepoucavanja koja su se posljednjih mjeseci odigrala na internetskim stranicama nekih književnih časopisa. Stoga sam, posudivši ovo djelo, očekivao vrlo zamorno te politički i ideološki preopterećeno štivo puno ogorčenosti na sve što iole “miriši” na domaći mentalitet.

Stvaranju ovakvog utiska o još nepročitanoj knjizi značajno je doprinio i uobičajeno ispolitizirani pogovor Miljenka Jergovića, koji me gotovo u potpunosti odbio od čitanja. A kad tekst koji bi trebao promovirati vaše djelo ostavlja ovakav dojam, mislim da je vrijeme da se zapitate koga ste to i zašto unajmili da napiše par rečenica o vašoj knjizi.

Iznevjerena očekivanja – na sreću!

Na svu sreću, sva moja unaprijed stvorena očekivanja o romanu Sloboština Barbie pokazala su se potpuno neosnovanima. Jer, zapravo se radi o jednoj lako čitljivoj, mjestimično zabavnoj i domišljatoj knjižici osvježavajućeg koncepta.

Radi se o kratkom ilustriranom romanu koji priča autobiografsku priču o autoričinom djetinjstvu iz godina Domovinskog rata. Pa ipak, termin “autobiografski roman” ovdje je pomalo upitan, jer iako autorica pripovijeda o sebi i svojim prijateljicama iz djetinjstva, najmanje od svega se u ovom djelu tematiziraju stvarni međuljudski odnosi. Umjesto toga, sav naglasak stavljen je na opisivanje izmaštanih odnosa između Barbika kojima su se Maša i njezine prijateljice u to vrijeme igrale. Time je ovaj roman zapravo pokušaj suvislog prepričavanja jednog elaboriranog no nesuvislog svijeta nastalog u dječjoj mašti.

Ne, ovo nije alegorična priča o lutkama, već priča o lutkama i točka!

Moram priznati da mi se isprva ideja pisanja ovakvog romana činila poprilično blesavom, no što sam dalje odmicao s čitanjem, to sam više počeo uživati u opisima dogodovština skupine Barbika i Kenova. Kao prvo, treba priznati kako je potrebno poprilično mnogo snalažljivosti s riječima i spisateljske vještine da bi se svijet iz dječje mašte pretvorio u bilo što čitljivo, a opet zadržao sve prepoznatljivo dječje karakteristike.

Druga stvar koja me vrlo pozitivno iznenadila prilikom čitanja jest ta da opis odnosa Barbiki i Kenova u ovom romanu nije alegoričan prikaz društvenih i rodnih uloga u svijetu odraslih. Umjesto prožimanja priče o svojim dječjim igrama političkim i ideološkim notama, autorica je ostala dosljedna originalnoj temi i doslovno prepričala kako su te igre izgledale, koji su bili izmaštani protagonisti tih igara i kakav je bio svijet u kojem su sloboštinske Barbike i Kenovi “živjeli”. Ništa više i ništa manje od toga.

Naravno, to je vrlo zdrava odluka, jer nema bržeg i efikasnijeg načina za potpuno uništavanje bilo kakve kredibilnosti priče o djetinjstvu pričane iz gledišta djeteta nego li uvođenjem politike u dječji diskurs.

Uronjenost u dječji svijet iz mašte

Čovjek bi, međutim, mogao pretpostaviti da bi doslovna priča o izmišljenim životima plastičnih igračaka mogla biti jedino glupava i dosadna, no to nije slučaj. Kao prvo, zar niste gledali Toy Story? Kao drugo, dječja mašta je, iako često nelogična i nedosljedna, poprilično fascinantno mjesto za istraživanje.

Autoričine ilustracije koje krase mnoge stranice ove knjige samo pridodaju osjećaju autentičnosti onoga o čemu se ovdje priča. Iako je potpuno očito da se ne radi o autoričinim crtežima iz djetinjstva, oni su dosljedno rađeni upravo nepretencioznim i nezgrapnim stilom koji podsjeća na dječje crteže, a nerijetko su i vrlo zabavni, te savršeno oslikavaju samu priču.

Još jedna zanimljiva stvar jest kako je autorica uspješno prikazala preklapanje motiva iz dječje igre s događanjima iz stvarnog svijeta, nikad ne dopustivši da mašta time bude potisnuta u drugi plan. Maša i njezine prijateljice igraju se lutkama u skloništima ili iščekujući urlik sirene za uzbunu prilikom zračnog napada. Međutim, ratna svakodnevica ipak se ponekad probije u neobičan, samodostatan i velikom većinom zatvoren svijet njihovih lutaka, no u ponešto neočekivanom izdanju. Tako Barbike često čitaju novine i slušaju vijesti o razaranjima iz Domovinskog rata, iako ih se te tragedije naoko uopće ne dotiču. Lutke povremeno pjevaju i domoljubne pjesme, no potpuno izvan svakog konteksta, a nakon posebno mračnih vijesti s bojišnice, element ubijanja i borbe pojavljuje se i u Barbie svijetu, iako u potpuno neozbiljnoj i dekontekstualiziranoj varijanti. Zbog svega ovoga, ova priča o izmišljenom društvenom i emocionalnom životu lutaka ima nemalu dozu autentičnosti.

Lutke su u prvom planu, a njihove vlasnice tek su sporedni likovi

Iako je očito da je autorica preuređivala i dotjerivala mnoge aspekte zapamćene igre, ova je knjiga svejedno vrlo zanimljivo svjedočanstvo o tome koliko u dječjim očima duboke i razrađene mogu biti igre s plastičnim lutkama. Jer, sloboštinske se Barbike ovdje, istina, zaljubljuju, kupuju i priređuju partyje, no to je samo jedan mali tematski aspekt opisanih igara. Barbike i unakaženi Ken po imenu Dr. Kajfeš tako sudjeluju u preljubima, međusobno se špijuniraju, kandidiraju se za predsjednike, odlaze na putovanja svijetom kuju zavjere, i tko zna što sve još ne.

Pritom je posebno zanimljivo da je autorica neusporedivo manje ispričala o karakteru i navadama svojih prijateljica i same sebe, nego li o karakteru i navadama Barbika čije su uloge preuzimale. Time autorica prisiljava čitatelja da na ovu priču gleda kroza oči djeteta.

Umjesto da čitatelj stalno traži alegorije između života stvarnih glavnih likova i njihovih lutaka, ovdje mu je serviran gotovo isključivo život lutaka, i to zato što za djecu svijet iz mašte u trenutku igre i jest stvaran te time ništa manje važan od “prave” stvarnosti. Maleni elementi prodiranja ratnih motiva u Barbie svijet tako su ovdje više samo zanimljiva pripovjedna dosjetka, a nikako okosnica ili poanta samog romana.

Zaključak

Usprkos onome što Jergović u svome nesuvislom pogovoru nastoji natuknuti, ovo doslovno jest priča o Barbikama, a ne alegorična priča o djetinjstvu u razdoblju tranzicije iz jugoslavenskog socijalizma u demokratsko i kapitalističko društvo.

Naravno, mogli bismo u ovom romanu tražiti neka “dublja” ideološka značenja, i to nauštrb doslovnog tematiziranja dječje igre (kao da to samo po sebi nije dovoljno “vrijedna” tema za istraživanje). Mogli bismo u djelu vidjeti kritiku Hollywooda, kapitalizma, muško-ženskih odnosa i tko zna čega sve ne. Ali, sami roman ničim ne ohrabruje ovakva isforsirana ideološka iščitavanja. U krajnjoj liniji, “dokaze” za prisustvo svih nabrojanih ideoloških motiva biste, samo da se dovoljno potrudite i date dovoljno vlastitoj fantaziji na volju, mogli “naći” i na omotu čokolade Milka, ili pak u crtiću Leteći medvjedići. Takva tumačenja ovog iskrenog, otvorenog i nepretencioznog djela stoga imaju vrlo, vrlo malo smisla, i nešto govore isključivo o tumaču, a ne o ovom konkretnom djelu.

U svakom slučaju, ovaj je roman poprilično unikatno čitalačko iskustvo. Čita se lako, a pritom će vas sigurno vratiti i u vremena vlastitog djetinjstva u kojima ste i sami živjeli u nekom izmaštanom svijetu u kojem su vrijedili neki posve specifični odnosi i logika.

***

Preporučeni tekst: Recenzija hit romana “Ciganin, ali najljepši” autora Kristiana Novaka