Roman Hotel Zagorje hrvatske spisateljice Ivane Bodrožić slovi kao naš vrlo značajan, čitan i donekle kontroverzan književni uradak. Osim tih šturih natuknica, prije samog konzumiranja spomenute knjige o radu ove autorice nisam znao baš ništa. I sad, nakon dovršenog čitanja, pokušavam shvatiti zašto je točno ovaj roman za nekoga bio provokativan, ali baš mi i ne uspijeva.

Autobiografska ispovijest vukovarske prognanice

Naime, prema mojim dojmovima, radi se o iskrenoj i ogoljujućoj autobiografskoj priči obitelji vukovarskih prognanika. No, u knjizi nema ničega osim istine, barem one vrste subjektivne istine kakva je uvijek nerazdvojiva od velikih osobnih tragedija koje nije ni moguće promatrati s objektivne distance. Bodrožić niti skriva subjektivan ton knjige, niti bi to skrivanje imala ikakvoga smisla – zato je i napisala roman iz gledišta same sebe dok je još bila djevojčica. Jer, htjela je prepričati istinu o vukovarskim izbjeglicama i o svojoj obitelji na način kako je to ona doživjela.

Dakle, knjiga je pisana “kroz” oči djevojčice koja tokom romana polako odrasta (mislim da na početku knjige ima 9, a na kraju oko 15 godina). Cijela radnja je autobiografska, što znači da je Ivana Bodrožić doista odrastala u Vukovaru, doista iz njega bila prognana početkom Domovinskog rata, te je njezin otac doista nestao tijekom zauzimanja grada.

Ratna knjiga koja to nije

Ivana u svojoj knjizi, međutim, ne opisuje rat. U cijeloj knjizi nema praktički niti jedne ratne scene. Umjesto toga, ona se usredotočila na život sebe i ostatka svoje obitelji u prognaničkim godinama koje su uslijedile nakon pada Vukovara. Opisuje užasne životne uvjete u koje su vukovarske izbjeglice bile smještene, kao i hladnoću, prezir te nezainteresiranost ostatka Hrvatske prema prognaničkim “uljezima” na svome teritoriju.

Ivana i njezina obitelj bili su smješteni u nekom prenamijenjenom derutnom hotelu u Kumrovcu. Tamo je godinama živjela s majkom i bratom u sobici od desetak metara kvadratnih, uzaludno čekajući da se divovski puž golać hrvatske birokracije pokrene i dodijeli im stan u kojem je moguće normalno živjeti. Odrastajući u hotelu za izbjeglice, Ivana opisuje svoje osjećaje nemoći, ogorčenosti i nemirenja s nestankom oca, no zadržava se i na novim prijateljstvima, dječjim ljubavima, školskim dogodovštinama, prvim izlascima, pijanstvima i sličnim temama, što njezino ispovjedno djelo ne čini jednodimenzionalnim i šupljim već uvjerljivim i životnim.

Kome je točno kontroverzna sama istina?

Osim što u Hotelu Zagorje autorica brutalno iskreno progovara o prezirnom odnosu prema vukovarskim izbjeglicama od strane samih sunarodnjaka, kao i o nesposobnosti i bešćutnosti hrvatske birokracije, ona ujedno progovara i protiv životinjske brutalnosti srpskih agresora, kao i protiv besmisla rata općenito.

Upravo zbog tog dojma da je bila maksimalno poštena te da se nije usredotočila na prozivanje samo “jedne strane”, već je iznijela neke očigledne istine o ratnom razdoblju, osobno mi nije jasno za koga je ova knjiga mogla biti kontroverzna. Bodrožić jasno progovara i protiv masakara počinjenih protiv Vukovaraca, kao i protiv samoga veličanja rata. Stoga u mojim očima ona nije niti takozvana “nacionalistica”, kao niti “izdajnička liberalka”, već najobičnija osoba s teškom životnom pričom koju je doslovno prema vlastitome sjećanju odlučila prikucati slovima na papir.

Stilske osobine romana

Sad kad smo to riješili, treba reći i da je pripovijedanje iz dječje perspektive u ovom romanu obavljeno veoma uspješno. Neki pisci od ovakvog načina pisanja naprave čistu grotesku, u kojoj djeca govore poput odraslih i znaju stvari koje ne bi trebali znati. No, Bodrožić se očito još uvijek i predobro sjeća svojeg djetinjstva, pa je ovakva vrsta njezinoga pripovijedanja uvjerljiva, a nerijetko i vrlo interesantna te simpatična.

Naglasak u knjizi, dakako, nije na samoj radnji. Dvjestotinjak stranica ove knjige moglo bi se, u smislu radnje, sažeti na “čekanje dodjeljivanja prognaničkog stana”. No, u ovoj vrsti autobiografske proze, radnja i tako nije ono zbog čega se piše. Umjesto toga, dojmovi, uspomene i ozračja koja ispunjavaju ovo djelo opojni su, melankolični i poistovjetljivi za svakoga tko je doživio pokoji životni brodolom.

Najveća mana Hotela Zagorje su sporedni likovi. Iako su likovi iz kruga autoričine obitelji, poput njezinoga brata, oca, majke i nje same, dočarani s velikom umješnošću i potpuno životni, sporedni se likovi izmjenjuju na stranicama poput karata na stolu tijekom igre Pokera. U njima nema neke supstance, i teško ih je uopće razlikovati jedne od drugih. No, možda čak i takva stilska omaška zapravo doprinosi dočaravanju života u prognaništvu, gdje se poznanici i prijatelji izmjenjuju te dolaze i odlaze kao na pokretnoj traci.

Da zaključim – ja ne volim knjige s ratnom tematikom. One su mi obično smrtno dosadne, sumorne i jednolične. No ovu bih knjigu svejedno preporučio širem čitateljstvu, jer ju uopće ne doživljavam kao ratnu knjigu, već prvenstveno kao prozu o odrastanju u specifičnim životnim uvjetima. I kao takav, roman Hotel Zagorje vas je, usprkos svojim manama, sposoban “usisati” u svoj svijet, nagnavši vas da se suživite s glavnim protagonistima.

***

Preporučeni tekst: Zašto ste me probudili? (priča u 2. nastavka – 1. dio)