Kad sam posljednji put na Kurzivu pisao o Kristianu Novaku, to je bilo u svrhu recenzije njegovog romana Črna mati zemla. Tom sam prilikom potegnuo pitanje zaslužuje li Novak status jedne od rijetkih hrvatskih književnih superzvijezda. Zaključak teksta glasio je da je on možda čak i jedini od trenutno aktualnih hrvatskih autora koji tu titulu doista i zaslužuje. Zato sam s nestrpljenjem čekao pravu priliku za pročitati njegov još uspješniji idući roman Ciganin, ali najljepši, nadajući se da ću nakon njega biti potvrditi i kako Novak nije književni one-hit-wonder kojem se jednom naprosto posrećilo da napiše nešto natprosječno dobro.

Odmah na početku ove nove recenzije mogu vam reći da se Novak doista ponovno iskazao, pa čak i više od toga. Roman Ciganin, ali najljepši gotovo je u svim aspektima i ambiciozniji i bolji od svog već ionako odličnog prethodnika. A s obzirom na to koliko rijetko domaći ambiciozni književni projekti ispadnu pravo razočaranje, ovo je djelo još impresivnije.

O čemu se radi u Ciganinu?

Radnja ovog romana mogla bi se sažeti ovako. U prvoj liniji radnje pratimo sredovječnu ženu Milenu koja se nakon propaloga braka iz Zagreba vraća u rodno selo Sabolščak u Međimurju, gdje ima problema s ponovnim uklapanjem u sredinu iz svoga djetinjstva te doživljava razne egzistencijalističke dvojbe. No, život joj se preokreće kad jednog dana upoznaje Cigana Sandija iz susjednog romskog sela Đinjc. Njih se dvoje počnu međusobno neodoljivo privlačiti, te ne prolazi drugo prije nego li se upuste u ljubavnu avanturu. No, ovu netipičnu ljubav dodatno komplicira međusobna netrpeljivost između mještana Sabolščaka i Đinjca. Sandi je tako u početku vrlo nedobrodošao u Sabolščak, no naknadno se uspijeva dokazati kao dostojan član međimurskog sela.

No, baš kad se čini da su Sandi i Milena na najboljem putu da ih se, nakon velikog otpora, prihvati u Sabolščaku, njihovu kratku idilu prekida brutalan zločin u kojem dvojica neidentificiranih muškaraca završavaju ubijeni a Sandi u dubokoj komi. (Ovo, usput, nije spoiler, jer se već u samom početku knjige otkriva da je Sandi najebao, a prava misterija do kraja knjige ostaje tek kako i zašto se to dogodilo).

Nitko ne može objasniti točne motive zločina niti identificirati počinitelje. Tu na scenu stupaju zagrebački policajci Plančić i Bule, koji su poslani u Sabolščak smiriti rasne tenzije i otkriti što se zapravo dogodilo. No, Plančić je karijerist gladan promaknuća, a Bule je policajac s psihičkim poteškoćama, te će ovaj disfunkcionalni duo svojom istragom samo još dodatno zamrsiti već ionako zamršenu situaciju.

U sve ovo uključena je i životna priča Kurda Nuzata koji je zbog političke situacije u svojoj zemlji prisiljen emigrirati i krenuti na iscrpljujuć i košmaran put od Mosula sve do neke od europskih država, usput proživljavajući paklene muke i poniženja. Ova linija radnje spaja se s prvom tek na samome kraju romana, zaokružujući široku sliku koju on ocrtava.

Glavne razlike između Črne mati zemle i Ciganina

Po čemu se Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši zapravo razlikuju? Kao prvo, Ciganin je duže djelo. Drugo, Ciganin ima mnogo kompleksnije strukturiranu radnju. Treće, ovaj je roman mnogo polemičniji i političniji od prvog.

Dok je Črna mati zemla bila ispričana iz perspektive samo jednog glavnog lika, radnja ovog romana ispričana je naizmjeničnim pripovijedanjem četiriju glavnih likova: Međimurke Milene, Ciganina Sandija, kurdskog emigranta Nuzata i policajca Plančića iz Zagreba. I ne samo da je pripovjedača ovaj put više, već su i njihovi iskazi često vrlo pristrani i nepouzdani, pa se oni međusobno nadopunjuju i ponekad si i proturječe.

U prvoj polovici romana čitatelju su predstavljene dvije naoko potpuno nepovezane fabule. U prvoj fabuli pratimo živote i međuodnose Milene i Sandija, a u drugoj nam je predstavljena ispovijest emigranta Nuzata. Negdje pri polovici romana, Nuzatova linija fabule naglo se prekida, bez da su dvije radnje ikad došle u dodir i međusobno se povezale. Ova nedorečenost traje sve do samog kraja romana kad sve konačno sjeda na svoje mjesto i sudbine ljudi s potpuno suprotnih krajeva svijeta iznenada se međusobno ukrštaju.

Koliko god sam puta već vidio ovakav postupak strukturiranja fabule, moram priznati da me on uvijek iznova oduševljava, a Novak se i ovdje potvrđuje kao naš najvrsniji pripovjedač osmišljavajući zamršene sudbine ii karaktere svojih imaginarnih no vrlo stvarnih likova do točke perfekcije.

Glavni aduti ovog romana

Osim po već spomenutoj ambiciozno razgranatoj pripovjednoj strukturi, ovaj roman diči se još nekim vrhunskim karakteristikama. Tu je i žanrovska raznolikost te nepredvidljivost, jer ovo djelo započinje kao ljubavna drama, da bi kasnije postalo krimić s elementima socijalnog i političkog romana.

Recimo nešto i o likovima. Oni su svi vrlo detaljno opisani, tako da na kraju znamo njihove kompletne životne priče, skupa s njihovim psihološkim profilima. Likovi su vrlo uvjerljivi i živopisni, no još je zanimljivije od toga da Novak ne daje potpune podatke o svakom od likova čim ga uvede u radnju. Tako, recimo, Cigan Sandi u prvoj polovici romana biva predočen samo izvana, kroz gledište njegove ljubavnice Milene. Tek u drugom dijelu romana zavirujemo i u Sandijevu glavu te doznajemo njegovu prošlost, motive i način razmišljanja, što određene nedorečenosti i dileme u radnji polako slaže na pripadajuća mjesta.

Također je zanimljivo i da četiri spomenuta glavna pripovjedača iznose svoju priču dijaloški, cijelo vrijeme razgovarajući s nekim nevidljivim sugovornikom. No, mi kao čitatelji “ne čujemo” sugovornikove replike već samo jednu stranu dijaloga, što pripovijedanje ovdje čini pomalo eksperimentalnim. Na simboličkoj razini, ovakav bi pripovjedački postupak mogao ocrtavati nespremnost sukobljenih strana romana i suprotnih ideoloških strana naše javnosti da  “dožive drugu stranu priče”, već se sve svodi na niz histeričnih monologa.

To nas dovodi do iduće teme – do političkog aspekta Ciganina.

Ideologija u romanu Ciganin, ali najljepši

Treba odati priznanje izrazitoj neutralnosti s kojom Novak piše o Ciganima, Međimurcima i istočnim emigrantima. Vidite, cijeli je ovaj roman prava šaka u oko svim vrstama ideologa koji se kod nas u zadnje vrijeme razmnožavaju poput gljiva na kiši. Novak se ne opredjeljuje za “lijevo” ili “desno gledište” progovarajući o ovim škakljivim temama.

Umjesto toga, on Cigane, Međimurce i emigrante opisuje bez unaprijed stvorenih pretpostavki. Za njega niti jedna strana u njegovoj priči nije automatski dobra ili automatski loša, te nema automatskih žrtava i krvnika. Umjesto toga, on svojim likovima ne pristupa kao sredstvima stjecanja političkih poena nego kao stvarnim ljudima. To konkretno znači da Novak istovremeno ismijava i kritizira hrvate zbog njihove zatucanosti i ksenofobije, kao i Cigane zbog njihove nespremnosti da odbace vlastite zaostale tradicije i mentalne sklopove koji ih upropaštavaju.

Novak je u ovoj knjizi cijela poglavlja posvetio ismijavanju i lijevih i desnih dušobrižnika, prikazujući obje strane kao izrazito egocentrične te nimalo zainteresirane za napredak društva u cjelini, već isključivo za građenje vlastitih karijera i probitka na račun raznih škakljivih socijalnih i političkih pitanja. Ova poanta Ciganina podsjeća me na jedan stih benda The Offspring koji glasi: “You don’t want to change the world / like you say. / You’re in it for yourself, / no one else. / You’re ready, / saving yourself – / you’re gonna change the world.” A svatko tko vidi dalje od vlastitog nosa uvidjet će duboku istinu iza ove poruke u današnjoj Hrvatskoj u kojoj na obje strane političkoga spektra vlada izrazito licemjerje, karijerizam i netrpeljivost prema neistomišljenicima.

Zaključak

Sve u svemu, došao sam do zaključka da se ovdje radi o izrazito odvažnom, ambicioznom i majstorski napisanom djelu koje Novaka samo potvrđuje kao pravu književnu veličinu pred kojom se ostatak naše književne scene može slobodno sakriti u mišju rupu. Zato jedva čekam vidjeti što će nam iduće ovaj književni monstrum prirediti, jer imam dojam da se Novak još uvijek tek zahuktava, te da će njegova buduća djela biti još ambicioznija.

Toplo vam preporučujem da, ako još niste, pročitate ovaj roman. Jer, ovo je sam vrh najnovije hrvatske književne produkcije, a svi ostali trenutno razvikani domaći pisci izgledaju bijedno i siromašno u usporedbi s Novakovim prirodnim pripovjedačkim talentom te neglumljenim humanizmom i iskrenošću koji progovaraju iz njegovih djela bez dlake na jeziku.

***

Preporučeni tekst: Recenzija romana Črna mati zemla: zaslužuje li Kristijan Novak titulu naše nove književne superzvijezde?