Do sad se na ovoj stranici nisam bavio glazbenim recenzijama, prvenstveno zato što imam dojam da je današnja glazbena scena jedno mutirano čudovište s tisuću glava (a svaka glava predstavlja drugi glazbeni žanr). Glazbena scena više je od bilo koje druge grane umjetnosti podijeljena na žanrove, podžanrove i pod-podžanrove. Mislio sam da je upuštanje u glazbene recenzije jedan posve uzaludan posao, jer: a) nikad neću biti u stanju zadovoljiti sve glazbene ukuse svojih čitatelja; b) uvijek ću imati dojam da propuštam nebrojeno puno žanrova i bendova koji me zanimaju u okviru vlastitog glazbenog ukusa.

S druge strane, shvatio sam i da bi se pisanje o bilo kakvoj umjetnosti danas vrlo lako moglo također nazvati uzaludnim poslom, te sam shvatio da mi nije drago biti jednim od onih gadova koji cijelo vrijeme cvile o tome kako nitko ne podržava domaću umjetničku (pa tako i glazbenu) underground scenu, dok zapravo osobno nije spreman poduzeti baš ništa kako bi to promijenio. Stoga sam danas, nakon nasumičnog slušanja nedavno objavljenog albuma zagrebačke crust metal tvorevine Disbaja, odlučio nešto i poduzeti – tj. zauzeti se za album koji je na mene ostavio impresiju.

Što Disbaja svira?

Za one koji nisu upoznati s izrazito kompliciranom nomenklaturom podžanrova u metalu i punku, možda je za uvod potrebno ukratko objasniti što podrazumijevaju izrazi kao crust, d-beat, death i thrash metal, jer Disbaja svira kombinaciju upravo ovih žanrova (više-manje). Tako crust možemo najjednostavnije objasniti kao kombinaciju hardcore punka (kratke pjesme, krljav zvuk, politička angažiranost, jednostavna i nabrijana struktura glazbe) s ekstremnijim žanrovima metala iz kojih se preuzima duboko, guturalno vokalno režanje, brža svirka i veća tehnička vještina. D-beat je zapravo ponešto pojednostavljeni, “punkerskiji” i mrvicu usporeniji crust punk. Thrash metal je glazbeni žanr koji karakteriziraju štektavi, isprekidani “tr-tr-tr-tr” riffovi na gitari te poprilična tehnička složenost i brzina svirke. Kada tehnikalije i brzinu thrasha dignete na drugu potenciju i tome dodate kromanjonske guturalne vokale, dobili ste death metal. Jednostavno, zar ne?

Uglavnom, četveročlani bend Disbaja kombinira sve ove žanrove, a grupu tvore Atlija na gitari i mikrofonu, Barić na gitari, Jarić na basu i Batarelo na bubnjevima. Crust punkerski element u njihovoj novoj glazbi najviše dolaze do izražaja u karakterističnoj “tupa-tupa-tupa-tupa” svirci bubnjeva, povremeno izrazito kaotičnim riffovima, neandertalskim vokalnim urlanjima i ponešto krljavoj produkciji. S druge strane, gitare na njihovom novoobjavljenom albumu “Time is… Cruel Master!” dosta se često upuštaju u tehnički složenije ritmove i oštre, kratke, kaotične, ali također izrazito razrađene solo dionice, što tvori metalnu komponentu njihova zvuka.

Kakva je Disbajina glazba?

Prvo što sam primijetio preslušavajući ovo izdanje (koje je, usput budi rečeno, Disbajin prvi full-album, uz do sad izdan EP “Realm of Absurd”) jest nespremnost nove postave benda da se opredijele samo za tipičnu crust svirku. I je li to pozitivna karakteristika? Svakako – jer pokazuje da je bend spreman rasti i širiti svoje glazbene horizonte, što nije toliko česta pojava na inače vrlo “krutoj” crust punk sceni. Spremnost benda da se tehnički usavršava i čini svoju glazbu raznolikijom i kompleksnijom ne samo da unosi blagu dozu svježine i inovacije, već otkriva i da bend ima i ambiciju širiti se na nešto veći krug publike. Naravno, nemojte da vas ove riječi zavaraju jer “Time is… Cruel Master” i dalje je 100% underground glazbeni proizvod od kojeg bi se poklonici radijske glazbe najvjerojatnije izbljuvali ili usrali u gaće.

Na ovom izdanju me iznenadila i povremena raznolikost u stilu i izvedbi riffova koji variraju od čistog neandertalskog crust nabijanja na pjesmama poput “Age of War”, pa do izrazito strukturiranih distorzija na pjesmama poput “Heads Will Roll”. Međutim, tu su i već spomenute solaže koje su vrlo zanimljive jer nikad ne prerastaju u tehničko preseravanje, već svojom sažetošću, brzinom i probadajućom kreštavošću uglavnom doprinose kaotičnom i nasilnom ozračju albuma. Što se mene tiče, gitare su najbolja glazbena komponenta ovog albuma (iako loših komponenti zapravo i nema).

Detalj koji ovaj bend čini unikatnim

Međutim, moram se osvrnuti na još jednu posebnost koja me možda najviše iznenadila kad je u pitanju Disbaja. Radi se o tekstovima njihovih pjesama.

Da biste razumjeli na što ovime ciljam, morate znati da su žanrovi poput hardcore punka, crusta, d-beata, grindcorea i sličnih amalgama koji spajaju metal i punk često tekstualno ekstremno ograničeni. Velika većina ovih bendova pjeva isključivo društvenim problemima, a tekstovi im se svode na nimalo inspirativne (i često vrlo amaterski i plitko napisane) političke parole. Međutim, Disbaja se na ovom izdanju opredijelio za neke vrlo nespecifične tekstualne teme. Tako dobar dio njihovih pjesama govori o prolaznosti materijalnih fenomena, transcendenciji, životu u sadašnjem trenutku i nekoj vrsti duhovne spoznaje. Zapravo je evidentno da inspiraciju za stihove dobrim dijelom crpe iz istočnjačkih religija i filozofije. Sam naslov albuma preuzet je iz teksta duhovnoga učitelja po imenu John Smallman, koji u njemu govori o važnosti predanog življenja u sadašnjem trenutku.

To je u najmanju ruku VRLO netipično za pretežno ateističke žanrove unutar kojih Disbaja djeluje, no ova je inovacija tim više vrlo dobrodošla. Kroz ove stihove, članovi benda se profiliraju kao nezavisni mislioci koji nisu spremni slijediti konvencije kako mainstreama, tako i underground kulture. Stoga se nadam da će i na idućim albumima nastaviti u ovom smjeru sa stihovima, jer oni bi lako mogli postati ona presudna sitnica koja će ovaj bend učiniti prepoznatljivim i uočljivim na sceni.

Njihovi stihovi povremeno su čak i vrlo lirični. Bacite samo pogled na nekoliko stihova iz uvodne pjesme “Sky Calls”:

Limited by human thought

Never capable of fully understanding

The simplicity of Life and his Joys

Driven by blind instinct of survival

Man weeps

For all the lost moments

Of Beauty that flew him by

Ringe ringe raja, došo čika Disbaja

Ukratko – preporučujem li da poslušate ovaj album? Svakako, pogotovo ako ste fanovi spomenutih ekstremnijih glazbenih žanrova. Ovaj album pamtit ću po maštovitim solažama, vrlo nasilnim ritmovima, kaotičnim silovanjima gitare i intrigantnim te originalnim tekstovima.

No, najbolje od svega je to što je bend, u pravom “pankerskom” duhu, zapravo odlučio ovaj album učiniti dostupnim apsolutno svima. Tako su ga u cijelosti objavili na YouTubeu (poslušajte ga ovdje), no to vas zapravo ne sprečava da ga nakon preslušavanja i kupite te tako podržite bend, zar ne?

Ako želite pratiti i daljnje djelovanje benda, tada znajte da su vam informacije o njihovom djelovanju dostupne na njihovoj Bandcamp stranici (gdje njihov EP i album možete preuzeti po cijeni koju sami odredite – od 0 do 100 000 kuna :D) kao i na Facebooku.

***

Preporučeni tekst: 5 najekstremnijih glazbenih žanrova na svijetu