Današnji drugi dio putopisa Borne Kezelea nastavlja i zaokružuje opis dogodovština s njegove ekspedicije na opasnim i predivnim Grobničkim Alpama. Ako ste igrom slučaja propustili prvi dio, možete ga pročitati na linku. Za sve ostale uživajte u autorovim bogatim dojmovima pretočenim u riječi i fotografije koje je ovaj “lovac na planinske vrhove” odlučio ponovno nesebično podijeliti s čitateljstvom bloga Kurziv.net. (B. K.)
Obruč, Suhi vrh, Fratar
Bilo je dobro iskustvo izvršiti jutarnju veliku nuždu s pogledom na gustu borovu šumicu! Noć u domu Hahlić prošla je dobro. Kod Schlossera na Risnjaku je ipak, zbog veće nadmorske visine, malo hladnije. Nismo se žurili te smo tako oko osam sati, nakon doručka, krenuli prema našoj prvoj destinaciji: Obruču – najvišem vrhu Grobničkih Alpi. On je, ako se ne računa Crni Vrh s druge, istočne strane, najviše dislociran i treba malo duže da se do njega dođe.
Obruč nas je pomalo zafrkavao te smo tako više puta pomislili da smo u njegovoj blizini, ali se onda između nas i njega ispriječila još jedna stijena. No, lagano je Obruč posustao i mi smo se našli na najvišem vrhu Grobničkih Alpi. Vjetar je prilično jako puhao te se nije bilo pametno predugo zadržavati. Tu smo sreli i prvu živu dušu na planini – jedan gospodin je također došao do vrha, ali iz drugog smjera. Moglo bi se reći da smo ova dva dana Grobničke Alpe imali gotovo sami za sebe. Izuzetna privilegija.
Vraćamo se natrag skoro do samog planinarskog doma jer su tako postavljene staze te skrećemo za Suhi vrh (1280 mnv) i Fratar (1353 mnv). Penjemo se naviše kroz gustu šumu koja nas skriva od Sunčevih zraka, ali uskoro saznajemo zašto se ovaj vrh zove Suhi. Zadnji udarac do vrha, za koji treba dvanaest minuta, penjete se po kamenju što je nama posebno zanimljivo pa smo se nekako složili da nam je penjanje na Suhi vrh bilo najzabavnije. Ja uprežem divokozu u sebi i dolazim na vrh za jedanaest minuta, a Maja za trinaest (nije ni bitno, ali budući da je za dva tjedna Učka trail, možda je vrijeme da počnem pratiti… vrijeme).
Ostaje nam još samo Fratar koji, iako nije najviši u Grobničkim Alpama, ima najljepši pogled na Kvarner i Učku u daljini. Snage su nam malo iscrpljene pa nadoknađujemo s dvije banane. Penjanje na Fratar pada nam mnogo lakše nego izazovno pentranje do Suhog vrha te se uskoro nalazimo sjedinjeni s najljepšim pogledom Grobničkih Alpi. Već sam na Obruču počeo razmišljati o tome kako je planinarenje, kretanje s vrha na vrh, dobra lekcija iz relativnosti… pa, svega. Planinarenje promatram kao duhovno iskustvo, psihofizičku vježbu kroz koju osjećam da rastem u svakom pogledu. Svaki vrh ima svoj pogled, mi smo ti vrhovi. Obići razne vrhove znači staviti se „u tuđe cipele“. Iz toga izvire suosjećanje. No, također, svi smo mi povezani planinskim lancem/ima, manjim brežuljcima, pašnjacima te pitomijim ili divljim stazama. Tko još ovdje, u ovom moru međupovezanosti, vjeruje da može biti usamljeni otok?
Vraćamo se do planinarskog doma te nam Damir daje besplatni obrok – dva tanjura kiselog zelja s grahom koji nam daju potrebnu dozu vitamina C. Možda smo dobili obrok jer bi ostatak hrane Damir morao ionako baciti pa bolje da se pojede, ali ja volim vjerovati da je to zato što smo obišli sve svoje zadane ciljeve te bih rekao, možda previše samouvjereno, da smo, osim trkača dan ranije koji je dojurio do Hahlića, pozdravio Damira i otrčao dolje, pokazali izuzetnu izdržljivost. Ako već ne vrhunsku kondiciju, onda iskrenost i srčanost, a mislim da je to prilično bitno u svim stvarima u životu pa onda i u planinarenju.
Povratak i rekapitulacija
Pozdravili smo se s Damirom te smo krenuli do Podkilavca (mjesta gdje se ostavlja automobil) stazom koja se zove „Po čeki“. Postoji još staza „Kolci“, no Damir nam je rekao da je po čeki silazak brži. Postalo nam je uskoro jasno zašto je do Hahlića općenito teško doći. Dakle, ovo je mnogo teži i dugotrajniji spust/uspon od bilo čega što čovjek može naći npr. na Ivanščici ili Medvednici, usudio bih se reći i na Učki, makar nju poznajem manje. Postoji mnogo puteva, naravno, ali ni na Risnjaku nisam vidio ni čuo za nešto što bi bilo ovoliko uporno, a smatra se osnovnom stazom koja vodi do doma. Kamenje koje je rasuto cijelim putem uopće ne olakšava silazak. Ova staza se i za uspon čini dosta naporna jer je naprosto dugotrajna, a zadnji dio po pašnjacima nema nikakav zaklon i/ili hlad. Obavezno ponesite kremu za sunčanje! Tako smo završili ovu avanturu sa šest sati hodanja prvi dan te osam sati hodanja drugi dan.
Gorski kotar nam je kroz Grobničke Alpe iznova pokazao svoju ljepotu. Mudna dol, iako je prolazak kroz nju težak i naporan, nevjerojatno je mini-alpinističko iskustvo kakvo se u Hrvatskoj može naći možda još samo u kanjonu Male Paklenice. Vrhovi Grobničkih Alpi, povezani zelenim pašnjacima, također su izuzetno iskustvo koje ne bi trebali propustiti ukoliko ste ljubitelj prirode. Ne oklijevajte, pođite u Grobničke Alpe!
***
Preporučeni tekst: Putopis: Grobničke Alpe (1. dio)
