A što će tek sad reći moji prijatelji blagi desničari i nacionalisti kad saznaju da sam zalutao u mjestu koje je simbol antifašističke borbe u Istri? Govorili su mi oni da je to planinarenje svo ionako „crveno“ i da se bolje držati asfalta ako želiš zadržati čisto srce i, pretpostavljam, „plavu“ glavu…
Prvo smo uspjeli zamijeniti Brest pod Učkom za Brest (pazite jer postoje dva Bresta!) te je prvotni plan bio obići planinarsku kuću Žbevnica i istoimeni vrh, a onda krenuti prema planinarskoj kući Korita. Sve je to izgledalo blizu na prekrojenoj karti u mojoj glavi, međutim pobrkao sam sela pa je ispalo da bi nam trebao cijeli dan da obiđemo zamišljeno. Srećom, bili smo blizu sela Brgudac iz kojeg kreće uspon do planinarske kuće Korita.
Duga je to bila vožnja po vijugavim cesticama podno Ćićarije te sam u jednom trenutku parkirao automobil uz cestu i odlučio da idemo dalje pješke. Sasvim slučajno naše je mjesto parkiranja bilo kojih dvjesto metara od službenog ulaska u Brgudac. Tu je bio i spomenik za sve Ćiće (autohtoni rumunjoistrijani koji su se na Ćićariji bavili rudarenjem i sječom drva) koji su otišli raditi u tuđinu ili služiti soldačiju (vojsku). Moram priznati da jedan Zagorec razumije ove retke prilično dobro, a dok vidi da se ovdje dosta vina popilo, mora da se osjeća kao kod kuće, pri svojoj kleti. Spomenik je uz sam planinarski put pa je moguće da su neki od odlazećih fino samo nastavili po stazi u bijeli svijet. A koliko bi tek i gdje sve takvih spomen-ploča trebalo postaviti danas za sve ove naše mlade koji odlaze u Irske i Švabije?
Postalo je odmah na početku jasno zašto je Brgudac zapravo spomen selo – gotovo svakih petnaest metara šetnjom kroz selo možete vidjeti spomenike i spomen-ploče za pale borce u antifašističkoj borbi, a Brguđani očito te ploče vole jer je, vjerojatno u želji da se tradicija održi, zadnja postavljena 2003. i ona upozorava da je voda prirodno bogatstvo koje treba čuvati.
Ne viđamo mnogo ljudi, poneki stranac i jedna lokalna obitelj. Brgudac je nekad bio poznat po stočarstvu, a stanovništvo se bavilo i proizvodnjom te prodajom ugljena. Navodno su Brguđanke s naprtnjačama punim ugljena hodale preko Učke do Opatije kako bi ga prodale. Bile su to neke jake žene jer mogu samo zamisliti kako je nositi ugljen na leđima kad mi je ponekad i ovaj moj hranom i pivom prepunjeni ruksak težak.
Dan, iako oblačan, nije baš najbolji za planinarenje jer se u zraku nakuplja sparina što se kasnije moglo vidjeti i u mutnim pogledima s vrhova u daljinu. Na planinarskim oznakama piše da do planinarske kuće Korita treba četrdeset i pet minuta, a mi dolazimo, iako imamo osjećaj da se pomalo vučemo, malo ranije. Prvo smo bili pomalo zbunjeni jer put oštro i uzbrdo ulijevo kreće za Brajkovu stijenu (ili vrh) te za Orljak preko Borisovog puta. Naš će pjesnik i vlasnik ovog portala morati još malo poraditi na slavi svog izričaja da bi se netko sjetio po njemu nazvati planinarsku rutu [Op. spomenutog urednika: E, Borna, ja bio bih sretan kad bi netko nazvao po meni i vinariju ili javni zahod… Kakva planina?! :D]. Umivam lice hladnom vodom na lokaciji Korita po kojoj je ovo mjesto i dobilo ime. Vruće je, i vode u drvenim koritima ni nema.
Uspon na Brajkov vrh ostavljamo za kraj te se idemo prvo malo odmoriti kod planinarske kuće Korita koja je ni dvije minute udaljena od Brajkove stijene. Idilične su sve takve kućice koje se mogu naći po brdima i planinama, ali nažalost uglavnom zatvorene. Kod nas na sjeveru, primjerice na brdu Čevo, takve kućice (doduše ilegalne dok su ova Korita službena planinarska) niču iz privatnih angažmana te se ključevi daju samo prijateljima, a gostima, i to je pitanje, naravno uz naplatu. Pl. kuća Korita bi, po informacijama na stranicama HPS-a, trebala biti otvorena, ali nije. Nema veze, svaki pravi ili bolje reći mudri planinar ide po onoj: „omnia mea mecum porto“ ili po naški: „Sve svoje pivo nosim sa sobom“. Ne? Imao sam jedva vrlo dobar (4) iz latinskog pa me ispričajte.
Nastavljamo dalje za Županj vrh koji je jedan od zadanih vrhova u HPO-u (Hrvatskoj planinarskoj obilaznici), ali ne zbog same te činjenice nego nam je blizu i može se napraviti lijepa kružna staza opet do Korita. Obično se takve kružne staze preferiraju kako se ne bi po istom putu išlo dvaput.
Spuštamo se po strmoj južnoj strani koja nas vodi kroz otvoreno te nas vjetar i dalje rashlađuje i pruža barem malo utjehe na ovoj sparini. Možda bi ipak bilo bolje da smo se do Županj vrha uspeli s južne strane pa spustili sa sjeverne jer je za koljena uvijek bolje ne se spuštati po prevelikim strminama, ali spust nije dugo trajao. Radimo puni krug i dolazimo natrag do pl. kuće Korita te jedemo sendviče i ja se, što je bila greška, odlučujem otvoriti pivo koje vucaram uokolo po planini na toj vrućini. Pivo je, naravno, poput mokraće te ga ne spašava ni njegova legendarnost i 100% slovenski hmelj. Sendviči s curryem, gomašom (sezam i sol izmeljeni u japanskoj zdjeli koja se naziva suribachi), ketchupom, vegetarijanskom salamom, sirom, svježim krastavcima i salatom donekle pomažu pri popravku okusa u ustima.
Ostaje još samo uspon na Brajkov vrh koji obavljamo brzinski. Opet se pruža pogled prema Vojaku, ali vidi se i Županj vrh.
Pratimo taj famozni Borisov put jednim dijelom, ali onda se naglo otvara staza prema dolje te se spuštamo. Čini se da ta staza nije uopće ucrtana u kartu koja se može naći kod planinarske kuće Korita. Dakle, opet ista stvar kao i prošli put pa budite na oprezu da koristite ažurirane mape. Nakon svega preostaje povratak po konjskom putu do našeg partizanskog uporišta. Pozdrav drugovima i pazite se po planinama!
***
Preporučeni tekst: Čiča miča gotova je… Ćićarija!
