Zbirka priča Dan kada su centarfori promašivali zagrebačkog pisca Marka Radumila objavljena je 2016. godine. Radi se Radumilovom književnom prvijencu koji je autor objavio u dobi od 44 godine. Po objavljivanju, zbirka je (barem imam takav dojam) dočekana uz mlak interes kulturnjačkih medija i kritičara, a to je zapravo šteta, jer radi se o jednom poprilično zanimljivom naslovu.

Stilski, Centarfori bi se bez ikakvih dilema mogli svrstati u tzv. „prozu u trapericama“, a „već na prvu“ je očito i to da je jezični izraz ovog autora ponajprije inspiriran brutalnom prozom famoznog Charlesa Bukowskog.

Ovo nije još samo jedan klon Bukowskog

Dakako, u Hrvatskoj smo u posljednjih par desetljeća Bukowskovljevih književnih klonova imali napretek. No, Radumilo među njima ipak iskače iz prosjeka. Stvar je u tome da se Radumilo, za razliku od spomenutih klonova, u svojoj prozi nije fokusirao na najprepoznatljivije i već izuzetno olinjale Bukowskovljeve motive poput neprestalnog pijančevanja i kurvanja. Umjesto toga, Radumilo shvaća kako je prozna srž njegovog književnog idola dublja, te da počiva na razrađivanju osjećaja egzistencijalne strave koji izbija iz ubitačne i nimalo spektakularne svakodnevice. Stoga je i čitanje Centarfora na neki način ponajprije egzistencijalističko iskustvo.

Radumilove priče tematski se najviše fokusiraju na narkomaniju i promašene životne prilike, a radnja se odvija u jezivo prepoznatljivom ozračju malih zagrebačkih birtija i zapuštenih stanova. Zanimljivo je pripomenuti i kako neki od likova u ovoj zbirci „lutaju“ iz priče u priču, pojavljujući se više nego jednom, pa bi se Centarfore možda moglo nazvati i konceptualnom zbirkom.

Jasnoća, tuga, ružnoća

Autorova proza stvara dojam autobiografičnosti, a na planu jezičnog izraza prevladava ekonomična, sažeta, kondenzirana proza bazirana na uličnom slengu, s povremenim uzletima u nešto lirskije vode.  Međutim, gotovo sva „liričnost“ Marka Radumila zasnovana je isključivo na tzv. „estetici ružnoće“, stoga bi se potencijalni čitatelj trebao pripremiti na književno iskustvo koje ocrtava poprilično sivu i beznađem protkanu viziju života na društvenoj margini.

Radumilova proza dosta je moćna te ostavlja nezanemariv emocionalni impakt upravo zbog svoje izravnosti, proživljenosti i neuvijenosti. Iako većina priča nema nekog konkretnog zapleta ili poante, ekstremno je lako suosjećati i saživjeti se s izgubljenim i duboko nesretnim piščevim protagonistima. Čak i oni čitatelji koji ne dijele konkretno egzistencijalno iskustvo s Radumilovim likovima ipak se mogu poistovjetiti s njihovim dojmom prevarenosti od strane života samoga.

Zaključak

Iako piščev stil ponegdje i zna zaplesati na granici patetike ili blage stilske nezgrapnosti, Dan kada su centarfori promašivali zapravo je vrlo konkretan, efektan i stilski definiran književni prvijenac koji zaslužuje pažnju šire čitateljske publike. Radi se o drskom, tmurnom, atmosferičnom i emotivnom opisu domaće svakodnevice koji će biti blizak svim čitateljima koji su od 80-ih pa naovamo odrastali na zagrebačkim ulicama. Također, zbog jednostavnosti autorovog jezika i surovosti njegovih motiva, ova bi knjiga, jednako kao i Bukowski, mogla poslužiti kao dobar početni izbor za sve one koji se tek trebaju odvažiti na istraživanje književnosti kao vrlo potentnog te i dalje relevantnog umjetničkog medija.

Preporučeni tekst: Turneja po knjižnicama: Obilazak Knjižnice Vladimira Nazora