Usprkos potiskivanju na književne margine, postoje pisci krimića koji se svojski trude proširiti uske okvire koje im ovaj žanr nameće. To su ambiciozni pisci koji streme spajanju kriminalistike i „ozbiljne“ književnosti. Jedan od takvih pisaca je i Midhat Ajanović Ajan, bosanskohercegovački autor trenutno lociran u Švedskoj.

Da ne bude zabune – Ajanov kriminalistički roman Dva muža Karoline Lotman pati od nemalih nedostataka, ali bilo bi doista nepravedno „prišiti“ mu i neambicioznost, šablonski pristup ili pak „zakržljale“ likove.

Višeljublje na švedski način

Radi se o krimiću koji prikazuje sudbinu bosanskog intelektualca emigriralog u Švedsku. Također je zanimljivo i pomalo netipično to da je jedan od glavnih motiva ove priče tzv. „poliamorija“ ili „višeljublje“. Ovaj termin mogli bismo definirati kao ljubavnu vezu u kojoj sudjeluje više od dvije osobe, a one pak ne temelje svoj odnos na seksu već na iskrenoj i neposesivnoj ljubavi prema više partnera istodobno.

Glavni lik po imenu Enver živi u Švedskoj sa suprugom Mirelom. Iako Enver i Mirela o sebi misle kao o slobodoumnim individuama, oni ipak ne mogu bez rezerve prihvatiti ljubavni život svoje susjede Karoline, umjetnice koja je u poliamorijskom odnosu s dvojicom muškaraca.

Ipak, taj većinom idiličan suživot u susjedstvu biva narušen kada Karolina završi otrovana u vlastitoj kući, i to porcijom punjenih paprika s Mireline kućne zabave. Osumnjičenih ima u izobilju, a Enver i Mirela se, kako bi spasili vlastiti obraz, upuštaju u amatersku detektivsku istragu ne bi li shvatili tko je presudio njihovoj susjedi.

Manjkav, ali i ambiciozan krimić

Kao najsvjetliju osobinu ovog romana istaknuo bih autorovu evidentnu brigu to tome da mu se likovi ne svedu tek na stereotipne i beživotne papirnate siluete. Cijela naracija zapravo se i mnogo više bavi unutarnjim životima likova nego li pronalaženjem ubojice.

Ipak, problem je u tome što Enver kao glavni lik ispada preveliki „pametnjaković“ a da mogao postati simpatičan ili blizak prosječnom čitatelju. Njegovi se monolozi i prečesto svode na beskrajne moralizatorske digresije putem kojih pisac čitatelju nimalo suptilno na nos „nabija“ vlastita uvjerenja.

Uz to, te su digresije često vrlo nespretno ubačene u poglavlja, ponekad čak i omeđene nepotrebnim metatekstualnim komentarima. Tako glavni lik efektno razbija čitateljevu imerziju izjavama tipa: „Eto, nadam se da sam ovom digresijom pokazao da ipak nisam pećinski čovjek“, ili: „Eto, dragi moj čitatelju, polako privedosmo ovu priču kraju“.

Intelektualan krimić?

Također, moguće je opaziti kako glavni lik u svojim moralizatorskim monolozima nerijetko izražava i prave svjetonazorske proturječnosti. Tako nije rijetkost da Enverovo ponašanje često opovrgava njegove eksplicitno iznesene životne stavove. Ovo, na žalost, nije planski postupak piščevog konstruiranja instance nepouzdanog pripovjedača već čista narativna nedosljednost, pošto ova kognitivna disonanca ne služi nikakvoj pripovjednoj funkciji.

Nelogičnosti i suvišci primjećuju se čak i u samoj narativnoj strukturi gdje se povremeno javlja lik Balkanca Mate Mrge kojeg Enver često susreće na ulici. Od početka je očigledno da je Mrga neka vrsta halucinacije, no nije jasno koja je njegova funkcija u knjizi, pošto on svojim pojavljivanjem ni na koji način ne doprinosi psihologizaciji glavnog lika, kao ni samom razvoj fabule.

S obzirom na ovdje iznesene dojmove, zaključio bih da bi se ovo djelo moglo svidjeti ljubiteljima nešto netipičnijih, „intelektualnijih“ i društveno angažiranih krimića, no pritom bi svi potencijalni čitatelji knjizi morali pristupiti s ponešto obuzdanim očekivanjima.

***
Preporučeni tekst: Stilski nemar i njegove olovke: Recenzija nove Prtenjačine zbirke poezije