Jeste li čuli za umjetničko djelo po imenu San ribarove žene? Radi se o bizarnom japanskom erotskom drvorezu iz 19. stoljeća koji prikazuje ljubavni klinč djevojke i dviju hobotnica.

Ova je provokativna slikarija jedno od najpoznatijih djela japanskog erotskog slikarstva, kao i erotskog slikarstva općenito. Štoviše, San ribarove žene na neki način utječe na suvremenu japansku erotsku i pornografsku produkciju sve do današnjih dana. No, koja je priča iza nastanka ovog drvoreza?

O umjetniku

Drvorez o kojem je riječ djelo je poznatog japanskog umjetnika koji se zvao Katsushika Hokusai, a živio je od 1760. do 1849. godine, za vrijeme japanskog povijesnog perioda poznatog pod imenom Edo. Hokusai je, osim po bizarnom Snu ribarove žene, najpoznatiji po seriji drvoreza nazvanih Trideset i šest prizora planine Fuji, od kojih je daleko najčuveniji drvorez nazvan Veliki val kod Kanagawe.

Ovom se cijenjenom umjetniku pripisuje čak 30 000 radova. Međutim, iako najpoznatiji po atmosferičnim pejzažnim drvorezima, Hokusaijevo stvaralaštvo ima i drugu, čudniju stranu.

Drvorez San ribarove žene

Drvorez San ribarove žene prvi je put objavljen u knjizi Kinoe no Komatsu. Ova je publikacija u Japanu bila izdana u tri dijela 1814. godine. Radilo se o knjizi reprodukcija japanskih erotskih drvoreza, najpoznatijih pod imenom shunga-drvorezi.

U prvotnoj publikaciji, niti jednom od objavljenih drvoreza nije bio nadjenut neki specifičan naziv. Tako je i San ribarove žene prvotno bilo djelo bez naziva. Kasnije mu je, s rastom popularnosti, bilo pridodano ime Tako to ama, koje se na Zapadu do sad prevodilo na razne načine. Tako je najpoznatiji Hokusaijev shunga-drvorez poznat kao San ribarove žene, Roniteljica i dvije hobotnice, Djevojka koja izranja bisere i dvije hobotnice, itd.

Bez obzira na to za koji se pozapadnjačeni naziv odlučili, spomenuti drvorez prikazuje mladu djevojku u seksualnom klinču s dvije hobotnice. Veća hobotnica naslikana je kako oralno zadovoljava golu djevojku, dok manja hobotnica ljubi ženu u usta i omotava svoje pipke oko njezinih grudiju. Pozadinski tekst na drvorezu vrti se oko izjava seksualne naslade koje si hobotnice i djevojka međusobno upućuju.

Iako je ovo uvrnuto i provokativno djelo tijekom godina izazvalo poneku kontroverzu, do današnjih je dana bilo i predmetom neskrivenog divljenja i oponašanja mnogih istočnjačkih i zapadnjačkih umjetnika. Primjerice, Pablo Picasso je samo jedan od poznatih slikara koji je, u čast Hokusaijevog djela, naslikao vlastitu verziju Sna ribarove žene.

Međutim, koja je priča iza originalnog drvoreza? Kako je tako cijenjeni umjetnik poput Hokusaija dobio ideju za svoju viziju seksualnog sjedinjenja ljudskog i morskog carstva?

Motiv preuzet iz narodnog mita

Neki stručnjaci zaključuju da su glavni motivi drvoreza vjerojatno preuzeti iz mitske priče o japanskoj princezi Tamatori koja se otisnula na opasan pothvat preotimanja dragocjenog bisera koje je njezinom mužu ugrabio pomorski bog, zmaj Ryujin. Nakon pronalaska zmajeve podvodne spilje, Tamatori je uspavala morska čudovišta svojom pjesmom i ugrabila biser. Međutim, prilikom njezinog bijega iz spilje, njezini su se žitelji ipak probudili i dali se u lov za princezom. Neka od mnogih podvodnih bića koja su progonila princezu do površine bila je i hobotnica.

Princeza je u bijegu rasjekla vlastita prsa ne bi li u njima sakrila preoteti biser. Njezina krv zamutila je vodu te je princeza uspjela doći do površine mora, no na kraju je umrla podlegavši vlastitim ranama.

Ova je folklorna priča bila vrlo popularna za vrijeme razdoblja Edo, te se motiv žene obnaženih prsa u borbi s pomorskim bićima javlja kao jedan od klasičnih motiva japanskog drvoreza znanog kao ukiyo-e. Međutim, Hokusai je poznate motive ove priče isprepleo s eksplicitnom erotikom (da ne kažemo – zoofilijom), te sablaznio, zaprepastio ali i zaintrigirao svoje sunarodnjake.

Seks ljudi i vodozemaca kao gesta protiv cenzure umjetnosti

Jedna od teorija zašto se u japanskim ukiyo-e drvorezima iz ovog perioda počeo javljati motiv erotskog ispreplitanja ljudskog i životinjskog svijeta objašnjava kako je za vrijeme razdoblja Edo došlo do sustavnog cenzuriranja javnoga života i umjetnosti od strane šogunata Tokugawa. Šogunat je u to vrijeme počeo eksplicitno cenzurirati djela koja su na bilo koji način kritizirala ili oslikavala Tokugawe, a pod udarom cenzure našla se i japanska erotska umjetnost.

Nakon što je šogunat zabranio prikaze spolnog odnosa između muškaraca i žena, mnogi su se japanski umjetnici dovinuli kako zaobići ovu zabranu. Umjesto prikazivanja seksualnih aktivnosti između muškaraca i žena, oni su tako počeli slikati seks između ljudi i životinja.

San ribarove žene i njegov utjecaj na suvremenu japansku pornografiju

(POZOR: ova sekcija teksta bavi se opisivanjem seksualno eksplicitnih i degutantnih tema)

Vrlo je zanimljivo uočiti da se način na koji su devetnaestostoljetni japanski drvoresci (a s njima i Hokusai) zaobišli cenzuru primjenjuje i u današnjoj japanskoj pornografiji. Naime, kao što ste sigurno i sami uočili, današnji su japanski pornići poznati po cenzuriranju muških i ženskih genitalija jer se njihovo prikazivanje smatra nemoralnim. No, usprkos ovom “puritanstvu”, japanska je pornografija svejedno poznata kao jedna od najekstremnijih vrsta pornografija na svijetu, jer su producenti shvatili da im japanski zakoni omogućavaju prikazivanje najekstremnijih zamislivih perverzija, sve dok se oni pridržavaju zakona o neprikazivanju spolnih organa.

Tako japanski pornići i manga crtići te stripovi danas obiluju svim zamislivim vrstama seksualnog iživljavanja i ponižavanja, jedenjem svih vrsta ljudskih izlučevina (izmeta, mokraće, bljuvotine), a posebno popularan pornografski manga-žanr svakako je tentacle-porn, koji prikazuje seks između ljudi i gigantskih hobotnica. Neke pornografske kuće u Japanu odlaze tako daleko da upriličuju snimanja seksa ljudi u ribljim iznutricama ili među tjelesima pravih mrtvih hobotnica.

Pa ipak, potrebno je napraviti distinkciju. Iako je očito da je Hokusaijev famozni erotski drvorez na neki način motivski inspirirao današnju japansku pornografiju, Hokusai ipak nije bio pornograf. Njegovo se poznato shunga djelo, iako bizarno, ne bazira na eksploataciji ljudske perverzije, već se radi o estetski promišljenoj kreaciji. No ipak je zanimljivo nazrijeti u kolikoj je mjeri jedno umjetničko djelo, nastalo iz pobude izbjegavanja cenzure umjetnosti, definiralo današnju po naravi uvelike eksploatacijsku japansku pornografiju.

***

Preporučeni tekst: Kinbaku – umjetnost japanskog erotskog vezivanja