Uvod: Smislena i besmislena hermetična poezija

Nije neka tajna da osobno ne volim najveći dio poezije koja se zadnjih godina tiska, nagrađuje i tura svima pod nos kao nešto “genijalno”. Velika većina mojih prigovora trenutnim autorima ima neke veze s hermetičnošću njihove poezije. Naime, mišljenja sam da je poezija sredstvo komunikacije između autora i čitatelja, a ako autor iz nekakve “poetike” konstantno sabotira ostvarivanje same komunikacije, rekao bih da je tada promašio samu svrhu pisanja.

Naravno, postoje različiti načini na koje se može pristupiti pisanju apstraktne i hermetične poezije, tj. poezije čije je značenje namjerno zamućeno i skriveno. Većina pjesnika piše hermetičnim stilom kako bi nerazumljivošću i neprohodnošću svojih stihova sakrili činjenicu da nemaju ništa za reći ili da jednostavno nisu u stanju napisati dojmljivu i kvalitetnu pjesmu. No, hvala bogu, postoje i oni drugi, koji hermetičnost izraza koriste s vještinom, kako bi vas izbacili iz svakodnevnih tokova misli i povukli vas niz crvotočinu najluđih asocijacija pomoću kojih ćete tokom čitanja imati prilike doživjeti ustroj svijeta na jedan nov, izvrnut i začuđujuć način.

Danas bih želio otvoriti novu seriju od pet članaka u kojima ću vam dati preporuku nekih od meni najzanimljivijih knjiga “hermetične” poezije. Jer, to što žestoko kritiziram modernu hermetičnu poeziju ne znači da među svim takvim zbirkama što sam ih pročitao nisam našao ništa vrijedno pažnje, ili čak i odlično. Daleko od toga. Takve knjige tek su bile u zamjetnoj manjini, no to ne znači da ih nije bilo. Tim više mislim da zaslužuju da ih se javno pohvali, koliko god moje mišljenje bilo kome bilo marginalno bitno.

Zbirka Srebrni letač Alena Galovića

Prva knjiga tzv. hermetične poezije koju bih vam u ovoj seriji tekstova želio preporučiti jest zbirka Srebrni letač autora Alena Galovića. Radi se o zbirci hermetičnih (tj. teško prohodnih) pjesama u prozi izdanoj 2001. godine.

Ovu knjigu kupio sam potpuno nasumično prije par godina za neku siću kod prodavača rabljenih knjiga. Međutim, počevši je čitati, odmah mi je privukla pažnju svojim neobičnim (ili, recimo to na fancy način – očuđujućim) pjesničkim jezikom, snovitim ambijentom, prevladavajućim motivima mora, lutanja i putovanja, kao i ludim asocijacijama i vrlo maštovitom uporabom pjesničkih motiva.

Odlike Galovićeva poetskog stila

Iako sam zbirku Srebrni letač pročitao više puta, i dalje ne mogu reći da san našao pravi način za tumačenje svih ovdje okupljenih pjesama. Daleko od toga. No, ova knjiga poezije pripada onoj ekstremno rijetkoj vrsti hermetičnoga pjesništva u kojem su sami jezik i pjesničke slike dovoljno maštoviti i lijepi da zadrže čitateljevu pažnju, iako često nije u stanju odgonetnuti o čemu sama pjesma govori.

Većina ovih sažetih prozno-lirskih minijatura nalikuje na bilježenje snova. Pjesnik nam tako u ovoj zbirci predstavlja jedan neobičan svijet s vlastitom fragmentiranom logikom i pretapajućim značenjima. Vrlo često autor se u potpunosti prepušta vlastitim slobodnim asocijacijama, konstantno izmjenjujući uloge subjekata i objekata pjesničkih usporedbi. Tako u ovoj zbirci svjedočimo brojnim pretapanjima značenja, što i opet asocira na unutarnju logiku samih snova.

Nadalje, brojne mitološke ili arhetipske elemente utkane u ovu zbirku pjesnik rabi na taj način da od njih proizvede neke posve osobne i intimne motive. S druge strane, osobne motive pjesnik često uzvisuje do općevažeće arhetipske razine, čime se otvara zanimljiva mogućnost iščitavanja stanovitog broja ovih pjesama pomoću psihoanalitičkog pristupa. Dešifriranju ove zbirke moglo bi se, drugim riječima, pristupiti na sličan način na koji se dešifriraju sami snovi.

Ali, tu je i glavna ljepota ove Galovićeve knjige. Iako čitatelj može naslutiti brojne i vrlo složene psihoanalitičke slojeve ispod površine pjesama u Srebrnom letaču, one, baš poput samih snova, ne gube na ljepoti i zanimljivosti ako ih čak i ostavimo nerastumačenima. Promatrati ove pjesme izvana, jednostavno uživajući u njihovom očuđujućem jeziku i pomalo psihodeličnom pristupu obradi motiva, jednako je začuđujuće kao sanjati maštovit, zanimljiv i razgranat, no u svojoj srži nejasan nam san.

Pokušaj tumačenja odabrane pjesme iz zbirke

No, pokušajmo načas zajedno prodrijeti u značenje jedne od reprezentativnih pjesama ove zbirke, pa da vidimo što će iz tog proizaći. Na taj način pokušat ću vam istovremeno dati i vlastiti “ključ” prema kojem čitam ovu zbirku, u nadi da će vam poslužiti i ubuduće.

Pogledajmo pjesmu Lavovi. Motivi na samom početku teksta, daljina i spominjanje egzotičnih zvijeri, kao i kasniji spomen Crnoga kontinenta, navode na pomisao da je jedan od glavnih motiva ove pjesme putovanje ili želja za putovanjem. No, putovanje je pritom, dakako, metafora. Ali za što?

Egzotične zvijeri predstavljaju odmak od svakodnevnog. Navod “Ukočen pogled zaustavljao je sve prizemne misli” usmjerava nas na to da pjesnik razmišlja prema opreci prizemno/egzotično, što bi moglo značiti i da pjesmu treba tumačiti u skladu sa srodnim oprekama, poput opreka svakodnevno/poetsko, blisko/strano i slično. Nadalje, razni naoko nasumično ubačeni motivi u prvom odlomku (nesretne ljubavi, traženje uzbuđenja na pogrešnom mjestu, glazba o nesreći) dovode se u vezu s “pjesmama” koje smo mi, čitatelji, već čuli. Za takve “uobičajene” pjesme pjesnik kaže da su “posve nalik našoj nepokretnoj, muljevitoj i prljavoj sudbini”. Tako vidimo da Galović sparuje pojmove poput obično i nepokretno, dok s druge strane egzotiku povezuje s putovanjem, to jest pokretom. Tako bih rekao da se u prvom odlomku radi o pjesnikovoj potrebi da očuđivanjem stvarnosti putem poezije, mašte i snova pobjegne od svakodnevice ili/i već dobro poznatih načina “pjevanja”.

Drugi odlomak uspostavlja suprotnost između motiva debele pjevačice i rike afričkih lavova. Debela pjevačica asocira na operu, što pak asocira na uljuđenost i visoku kulturu, što je u motivskoj opreci s primitivnom i iskonskom životinjskom rikom zvijeri. Pritom je “glas debele pjevačice” volio cijeli otok, kaže pjesnik, čime možda govori o općeprihvaćenim i svakodnevnim načinima razmišljanja i gledanja na svijet, a možda čak i o klasičnoj poeziji koju vole široke mase. S njom je u suprotnosti ono predočeno motivom lavova, ono nesvakodnevno, nepripitomljeno, ponekad čak i divlje, strano i strašno. To je, moguće drugačiji tip razmišljanja i pisanja, kakav zastupa Galović. Zato se tu “riku” može čuti jedino noću, jer ona nije mainstream. A tu se noć “ne može dočekati”, jer će u njoj “za tijelo tvoga jedrenjaka” početi “prianjati školjke”. Školjke su, naravno, nešto što se izvlači iz velikih oceanskih dubina. Tako one ovdje mogu asocirati na određenu vrstu mentalnih spoznaja koje su rezultat zadubljivanja u netipične uzorke mišljenja i u egzotična maštanja.

Zaključak analize

Kad se sagleda sve što sam do sad izrekao o ovoj pjesmi, mogu zaključiti kako sam mišljenja da ona govori o nesvakidašnjem mišljenju i sanjarenju kao o vrsti putovanja namijenjenoj pustolovima koji će se s takvog metaforičkog putovanja vratiti nagrađeni darom “iz dubina” – novim dojmovima i spoznajama. No, dakako, da se pjesmu može tumačiti i na razne druge načine, jer radi se o hermetičnoj poeziji podložnoj raznim vrstama psihoanalitičkih asocijativnih tumačenja.

U svakom slučaju, preporučio bih ovu pjesmu publici koja voli maštovitost pjesničkih motiva i asocijacija, pritom im preporučivši da pjesme doživljavaju “instinktivno”, pridajući im vlastita asocijativna značenja.

***

Preporučeni tekst: Recenzija: Zbirka poezije “Uzbrdo” Ane Brnardić