Napustio nas je kultni voditelj zagrebačkog Jutra poezije

Kulturnjačka scena u Hrvatskoj izgubila je još jedan osovinski kotač koji ju je pokretao i davao joj zamaha više od jednog desetljeća. Sinoć je, u 48. godini života, iznenada preminuo Robert Roklicer, dugogodišnji voditelj najstarije hrvatske pjesničke tribine, Jutra poezije.

Kako sam upoznao Roberta

S Roklicerom sam se upoznao vjerojatno oko 2008., nedugo nakon što je on iste godine naslijedio voditeljsku palicu Jutra poezije od preminuloga pjesnika Saše Meršinjaka. Ne mislim Robertu povodom njegovoga iznenadnoga odlaska pisati tugaljive ditirambe niti srcedrapateljske hvalospjeve. Za ono vrijeme koliko sam ga poznavao, stekao sam dojam da bi mu takav pristup ovom tekstu-sjećanju bio poprilično mrzak, jer on je bio književnik koji je, prije svega, ismijavao patetiku. Stoga ću napisati tek nekoliko osobnih utisaka.

Kad sam se prvi put prije desetak godina odvažio zaviriti na tribinu Jutra poezije, nisam imao još praktički nikakvih iskustava s javnim čitanjima vlastitih uradaka. Bio sam dvadesetogodišnjak koji nije imao pojma ni o čemu, s tek par zgužvanih papira punih naškrabanih pjesama neuredno uguranih u džepove hlača.

Kao takav, odmah pri prvom posjetu Robertovom Jutru poezije, osjetio sam nešto vrlo čudno. Naime, odjednom sam se bio zatekao među ljudima čija sam imena do tad viđao samo na policama knjižnica. No, Roklicer mi je odmah dao do znanja da sam, bez obzira na svoje maksimalno neiskustvo i maksimalnu anonimnost, i više nego dobrodošao na njegovu tribinu. Štoviše, i on je, makar je bio već cijenjeni i objavljivani autor, nerijetko pronalazio vremena izmijeniti sa mnom pokoju neobaveznu riječ ili popiti poneku usputnu pivu.

Iako sam u ovih deset godina, koliko je Robert vodio Jutro poezije, prisustvovao i bio odsutan s tribine u dugim intervalima, bilo je to, mogu reći, jedno od naših rijetkih mjesta na kojima je živjela poezija, a na kojima bih se uvijek, bez iznimke, osjećao dobrodošlo.

Pružao je podršku mladim pjesnicima onda kad su je najviše trebali

Ono što vjerojatno pokušavam reći ovim tekstom jest to da ću Roberta Roklicera pamtiti najprije po tome što je meni i još nekim mladim pjesnicima spremno pokazao da za nas ima mjesta u svijetu zagrebačke boeme, pjesničkih okupljanja i javnih nastupa.

Mogu samo misliti koliko će nekim budućim generacijama ovakva prijateljska figura nedostajati u budućim godinama, jer hrvatska pjesnička scena rapidno postaje jedno vrlo negostoljubivo i elitno okružje.

Robert je bio tu da mladima demonstrira kako pjesnički poziv ne mora nužno ići ruku pod ruku s nadmenošću, lažnom veličinom i nosom u oblacima. Svojim je primjerom pokazao kako živjeti “pjesnički”, a istovremeno ostati pristupačan, nepretenciozan, prirodan i neopterećen postignućima i pohvalama.

Robert Roklicer 6 — Foto: Facebook (by Željko Buklijaš)

Kratka biografija Roberta Roklicera

Robert Roklicer rođen je 1970. godine u Vukovaru. Uz pisanje poezije i proze, bavio se i dramaturgijom i glumom. Najstariju domaću pjesničku tribinu, Jutro poezije, vodio je od 2008. godine, a 2017. je osnovao i udrugu FRiKK za promoviranje kulturnjaka s područja filma, radija, kazališta i književnosti.

Za života je objavio sedam zbirki poezije (izdvajam Underground (2005.), O čemu pričaš (2007.) i Pivo ne ostavlja mrlje od kave (2009.)), četiri zbirke proznih tekstova (izdvajam Kako se ubiti (2007.) i Oprosti, a i ne moraš (2008.)), te jedan roman (Žene, luđaci i malo dobrih pedera (2010.)). Njegov je spisateljski stil bio beskompromisan, nerijetko grub, lascivan, a često i urnebesno duhovit – no prije svega iskren, izravan i ljudski. Zato, bit će zapamćen kao jedan od stjegonoša slobodnoga govora u našoj novijoj književnosti, kao i profilirani autor poezije i proze “u trapericama”.

Kao glumac, Roklicer se pojavio i u nekim od poznatijih hrvatskih filmova, primjerice u Živima i mrtvima, Metastazama i Ljudožderu vegetarijancu, kao i u domaćim serijama, poput naslova Mamutica, Zakon!, Najbolje godine, Čista ljubav, itd.

Okončajmo ovaj već ionako predugi monolog jednom Robertovom pjesmom, iz njegove knjige 40 antiljubavnih i jedna nekorektna. Znate ono, za utjehu i dugo sjećanje. Jer, Robert Roklicer se i za života obožavao rugati u lice smrti: