Ekstremi u glazbenoj umjetnosti jedno su od mojih omiljenih područja istraživanja, jednostavno zato što je upravo zvukovni mediji vrlo izravna i moćna sredstava prenošenja emocija na publiku. Upravo iz toga razloga glazbena underground scena često nadmašuje ostale grane umjetnosti svojom spremnošću da šokira i pomakne granice tolerancije do neslućenih granica. U današnjem tekstu doznat ćemo ponešto o dvostrukom glazbenom projektu Stalaggh/Gulaggh. Ovaj projekt mnogi poznavatelji ekstremne glazbe ističu kao nešto najuznemirujućije i najneslušljivije čime su se ikada usudili “počastiti” vlastite slušne organe.

Što je Stalaggh/Gulaggh?

Pa, u čemu je fora? Zašto je glazba dvostrukoga audio projekta Stalaggh/Gulaggh toliko ekstremna? Kao prvo, potrebno je istaknuti kako ovaj projekt rasteže pojam “glazbe” do njegovih krajnjih kapaciteta. Jer, Stalaggh/Gulaggh teško da je glazbeni projekt, barem u tradicionalnom smislu te riječi. Ne sastoji se od melodija, nota, ni ritmova, već od gotovo u potpunosti nasumično proizvedenih šumova i krikova mentalno bolesnih ljudi (ili barem tako tvrde misteriozne individue iza projekta o kojem se malo toga konkretnog zna u javnosti).

Stalaggh/Gulaggh mogli bi se nazvati “glazbom” samo ako se složimo da se pod tim terminom mogu naći i audio zapisi šumova i buke bez ikakve muzičke strukture ili organiziranosti.

Provjerljive činjenice? Malo ih je!

Kao prvo, pokušajmo na jednom mjestu sabrati osnovne činjenice o samome projektu. “Najtvrđe” činjenice kojima raspolažemo jesu datumi izlaska albuma ovoga projekta. Projekt je prvo bio nazvan Stalaggh, te je pod tim imenom izdao pet nosača zvuka: Stalaggh 7” (2001.), Projekt Nihil (2003.), Nihilistik Terrror ‎(2006), Projekt Misanthropia (2007) i Pure Misanthropia (2008). Nakon ove prve faze djelovanja, projekt je promijenio ime u Gulaggh. Pod tim imenom izdali su CD Vorkuta (2008.), te najavili iduća dva izdanja koja navodno trebaju nositi imena Kolyma i Norilsk, no ona sve do dana današnjeg nisu izašla.

To su otprilike sve provjerljive činjenice kojima raspolažemo prilikom proučavanja ovog misterioznog i uznemirujućeg audio eksperimenta. Ostale “činjenice” koje su povremeno znale procuriti putem interneta treba promatrati kao to što i jesu – glasine.

Voditelji ovog eksperimenta (čiji je identitet, dakako, nepoznat – no navodno ih ima dvoje), u svojim malobrojnim objavljenim intervjuima obznanili su nekoliko navodnih “činjenica” o svome bendu, a svaka od njih je bizarnija i još više uznemirujuća od prethodne. Naravno, moguće je da se radi samo o slučaju pokušaja marketinga putem umjetnog stvaranja misterija i kontroverzi oko ovog projekta.

Potpuna mizantropija ili reklamno “prodavanje magle”?

Kao prvo, misteriozni dvojac iza benda javnosti je objasnio značenje imena Stalaggh/Gulaggh. Prema tom objašnjenju, svoj dvojni projekt nazvali su zloglasnim terminima koji su tijekom 2. svjetskog rata označavali njemačke i ruske koncentracijske logore (stalag i gulag). Dodatna dva slova u nazivu njihovog projekta, “g” i “h”, trebali bi biti skraćenica sintagme “globalni holokaust”.

Da, ljudi iza ovog projekta vrlo su mizantropski i nihilistično nastrojene osobe (ili barem nastoje u to uvjeriti svoju potencijalnu publiku). Tako u većini intervjua ponavljaju nekoliko ključnih teza svoje osobne “filozofije”, poput tvrdnji da je “postojanje uzaludno”, da su svi ljudi paraziti, te da bi za sve bilo najbolje da dođe do kompletnog izumiranja ljudske rase. Ističu i kako je glavna motivacija i inspiracija iza ovoga projekta upravo izražavanje boli, mržnje i gađenja koje osjećaju prema životu i ljudskoj rasi općenito, a odlučili su to postići najekstremnijim sredstvima na raspolaganju.

Iduća glasina koju su putem intervjua proširili sami članovi benda jest ta da srž projekta čine neimenovani ambijentalni i metal glazbenici iz Nizozemske i Belgije, te da je jedan od njih navodno povezan s nekim neimenovanim psihijatrijskim ustanovama (ili u njima radi kao član osoblja, ili ima poznanika koji u njima radi). Ovo je važno za priču o ovom projektu jer njegovi članovi tvrde kako su vokale na njihovim audio-izdanjima izveli pravi duševno poremećeni pojedinci iz raznih ludnica, a među njima ima i potencijalno vrlo nasilnih i opasnih individua.

Mentalni pacijenti, žrtve silovanja i traumatizirana djeca

Navodno su članovi benda u nekoliko navrata bili u stanju uvjeriti upravu neimenovanih mentalnih institucija da će sudjelovanje njihovih bolesnih štićenika u nekoj vrsti zvukovne terapije biti korisno za pacijente koji će na taj način moći bez zadrške izraziti sav svoj potisnuti očaj, agresiju, mržnju i strah. To je rezultiralo time što većinu auditivnih izdanja Stalaggha/Gulaggha čine abnormalni, neartikulirani poremećeni, gotovo neljudski krikovi čistog ludila i očaja. 

Članovi projekta obično su snimanje obavljali na raznim napuštenim lokacijama (stare tvornice, ruševni samostani i slično), na kojima bi pustili mentalne pacijente da viču i razbijaju sve oko sebe koliko god im srcu drago. Jednom prilikom, tvrde, pokušali su snimati u pravom glazbenom studiju, prilikom čega je opasni mentalni pacijent s kojim su tog dana imali seansu probio staklo studija i skoro zadavio nekoga od tehničkog osoblja u studiju. Drugi njihov vokalist navodno se, ubrzo nakon održane seanse, ubio.

Također, nakon što su projekt preimenovali u Gulaggh, članovi benda po prvi put su uspjeli dobiti odobrenje za kratku “seansu vrištanja” s grupom djece koja pate od raznih trauma, kao i s grupom žrtava silovanja.

Eksperimentala ili eksploatacija?

Nakon što su ovaj projekt svojevremeno počele zapljuskivati gomile optužaba za eksploataciju mentalno poremećenih i retardiranih individua (što govori u prilog tome koliko je javnost ozbiljno shvatila tvrdnje samog benda koje se njegovi članovi nisu nikad niti potrudili na ikoji način dokazati), iz benda je stigao odgovor. U njemu se tvrdi da suradnja sa svim mentalnim pacijentima nije uključivala retardirane osobe, već osobe normalnih umnih kapaciteta koje imaju određene mentalne probleme, poput šizofrenije, psihoze i raznih vrsta trauma. Stoga su, tvrde članovi, svi njihovi vokalni suradnici bili upoznati sa samim konceptom i izvedbom projekta te su pri punoj svijesti dali svoj pristanak za sudjelovanje.

Vizualnu komponentu Stalagghovih/Gulagghovih albuma navodno su također većinski odradili mentalni pacijenti, crtajući uznemirujuće crteže za naslovnicu i knjižicu uz album.

Kako sve ovo zapravo zvuči?

Pa, kako Stalaggh/Gulaggh zapravo zvuči? Jedva slušljivo, čak i za obožavatelje najuvrnutijih i najmračnijih zvukovnih eksperimenata. Projekt Stalaggh uglavnom se sastoji od vriskova jednog ili nekoliko navodnih pacijenata, dok se u pozadini čuje neartikulirana ambijentalna pozadina sačinjena od raznih misterioznih šumova. Gulaggh je mrvicu muzikalniji, ali time i još više uznemirujuć, jer uz mahnito vrištanje zborova navodne traumatizirane djece i žrtava silovanja sadrži nasumično, neartikulirano iživljavanje na klasičnim instrumentima poput violina, čela i saksofona.

Svaki album ovog glazbenog projekta napad je na sluh i psihu slušatelja. Uz gotovo zaglušujuće očajničke krikove i neartikuliranu buku u pozadini, čovjek si ne može pomoći a da ne zamisli da doslovno sluša audio zapis iz neke ludnice ili koncentracijskog logora. Slušanje ovih audio zapisa obično pobuđuje osjećaje uznemirenosti, klaustrofobije i očaja – ako izdržite ovu paklenu buku dovoljno dugo da vam počne utjecati na psihu.

Članovi projekta još su 2008. godine, nakon zadnjeg izdanja Gulaggha, najavili snimanje još dvaju albuma prije definitivnog raspuštanja projekta. Međutim, ti se albumi do danas nisu dogodili. Jedan je od njih, i opet navodno, trebao uključivati vriskove i mumljanja mentalnih pacijenata gluhih od rođenja.

Zaključak: Najekstremnija glazba na svijetu?

Je li Stalaggh/Gulaggh najekstremniji glazbeni projekt na svijetu? Ovisi, i to o nekoliko stvari. Kao prvo, ovisi o vašoj definiciji sintagme “glazbeni projekt”. Kao drugo, ovisi o tome koliko vjerujete cijelom ovom potpuno neprovjerljivom mitu koji su se članovi projekta potrudili izgraditi oko svojih aktivnosti. I kao treće, ovisi o tome hoćete li jednosatno monotono urlanje moći doživjeti ikako drugačije nego kao zamorno, bezidejno i monotono, bez obzira na uznemirujući mit u pozadini projekta, ili ćete se pak moći prepustiti atmosferi i istražiti najdublje jame ljudskog očaja.

***

Preporučeni tekst: GG Allin: 25 godina od smrti najnotornijeg “glazbenog terorista”