[Ovo je 3. i posljednji dio priče “Kolja, gdje ti je brat”, prvotno objavljene u zbirci naučne fantastike Sfumato udruge Sfera. Prvi dio priče možete pročitati na: Kolja, gdje ti je brat? (horor priča, 1. dio)., a drugi dio na: Kolja, gdje ti je brat? (horor priča, 2. dio)]

 

– Tko je tamo?! – vrisnuo je. Nije bilo odgovora. Tihi plač se nastavio.

Prestravljen toliko da je mislio kako će mu srce prsnuti, ipak je i dalje bio odlučan pošto-poto izaći iz ovog užasnog podzemnog bunkera. Zato je iz džepa izvadio vitki i oštri skakavac. Pritisnuo je gumb i oštrica je iskočila iz drške uz elegantni „klik“. Zatim je jurnuo prema naprijed.

Odmah iza ugla, zastao je zapanjen. Pred njim se nalazila ona ista potopljena prostorija u kojoj je ostavio svog brata. Samo što njegovog brata u njoj više nije bilo, a on je ušao u nju kroza drugi prolaz, koji je prvi puta vidio kao otvor u desnom zidu.

A onda je primijetio da je valjkasti oblik koji je stršao iz poda, i za koji su pretpostavili da je nekakva vrsta bunara, sada otvoren. Metalni poklopac s čudnim geometrijskim crtarijama ležao je prevrnut na podu pokraj okruglog bunarskog okna.

Dolje, iz dubine, dopirao je dječji plač.

Dmitrij je shvatio da zna čiji je to glas, iako je bio izobličen jecajima.

Prišao je oknu. U tom trenutku bilo mu je drago čuti čak i glas svoga mrskog brata. Spremio je nož u džep i nagnuo se nad okno. Dolje je bilo premračno da bi se išta razaznalo. Vidio je samo strme metalne ljestve zavarene za rub bunara, koje su kao nesigurne stepenice vodile prema dolje.

– Kolja? – pozvao ga je. Više nije mario za svoj plan, ni za osvetu. Sinulo mu je kako je možda jedina njegova prilika da se izvuče iz ovog užasnog mjesta ta da se ponovno udruži sa svojim bratom. Ponovno je viknuo u otvor:

– Kolja, ja sam. Odgovori mi! Samo sam se šalio, nisam te nikad mislio ostaviti na ovom mjestu. Idemo sad doma. Kolja, čuješ me?

Ali, odgovora nije bilo. Tiho jecanje se samo nastavljalo, kao da nikad ne misli utihnuti do kraja.

– Kolja! Znam da me čuješ! Što radiš tamo dolje? Ajde, popni se natrag. Idemo doma! Šalio sam se, samo sam te htio prepasti. ODGOVORI mi!

Jecanje je bilo postojano i sablasno.

Možda je pao dolje i polomio se? Dobio potres mozga?

Još jednom je pokušao osvijetliti mračan otvor i vidjeti dno, bez uspjeha.

U vražju mater, pomislio je, a zatim prebacio noge preko ruba bunara i uhvatio se za stepeničaste šipke koje su vodile u dubinu. Moram po njega. Možda zajedno ipak uspijemo pogoditi točan put prema van.

– Kolja, dolazim! – povikao je u tamu pod svojim nogama, i počeo se spuštati.

Bunar je bio mnogo dublji nego li je pretpostavljao. Pod uvjetom da je to uopće bio bunar, dakako. Držao je mobitel s upaljenom svjetiljkom u zubima i spuštao se u nepoznato.

Dolje, u neprobojnoj tami, jecanje njegova brata postajalo je sve bliže i razgovjetnije. Također, zvuk vode koja žubori bio je sve uočljiviji. Akustika šupljeg metalnog valjka kroz koji se spuštao pojačavala je taj jezivi plač na veoma neugodan način. Povremeno bi ga ponovno zazvao, no njegov brat nije odgovarao.

Naposljetku je jedna od njegovih nogu dotaknula čvrsto tlo pod sobom. Spustio se na neku vrstu stijene. Odvojio se od metalnih ljestvi i osvijetlio prostor oko sebe.

Ono što je vidio ostavilo ga je neko vrijeme nepomičnog, otvorenih usta. Nalazio se u nekoj vrsti prostrane podzemne spilje. Sa stropa su visjele oštre sige duge i po pola metra. U blizini je protjecala crna podzemna rijeka, dijeleći spilju na dva dijela.

Na drugoj obali rijeke, njemu okrenut leđima, na podu je skvrčeno sjedio njegov brat. Plakao je s licem u dlanovima, sjedećki se lagano ljuljajući naprijed-natrag. Naizged uopće nije primjećivao Dmitrijevo prisustvo.

– Kolja, šta ti je? Zašto mi ništa ne odgovaraš? Zašto si ovdje dolje? Ajde, idemo kući.

Koljino plakanje je utihnuo. Polako se okrenuo i sa suprotne obale pogledao svog brata. Lice mu je bilo izobličeno u ružnu i neprirodnu grimasu bijesa.

– OSTAVIO SI ME! – vrisnuo je.

– Samo sam se šalio, pretjerao sam… – Dmitri je teško pronalazio riječi pri pogledu na svog brata koji je izgledao tako bijesan kao da bi ga mogao napasti da se ne nalazi s druge strane podzemne rijeke. I iz nekog razloga ga je to silno uplašilo. Dječak koji mu se sad obraćao uopće nije ličio na poniznog i bojažljivog malog Kolju kojeg je on cijelog života poznavao. – Daj idemo gore. Idemo van odavde – nesigurno je nadodao.

– OSTAVIO SI ME OVDJE DA UMREEEEEEEM!!!

Dmitrij je ustuknuo. U očima svog brata vidio je upravo životinjski bljesak mahnitosti. Zar je moguće da se toliko uplašio kada ga je napustio u ovom labirintu bez svjetla da je naprosto poludio?

– Nije istina… – pokušao je. – Šalio sam se. Htio sam te prepasti. Znaš da te uvijek zafrkavam da si plašljivac…-

– NIJE ISTINA! – vrisnuo je Kolja. – Ja to znam. Rekli su mi sve što si mi htio napraviti!

Sad je bio red na Dmitrija da se razbjesni. Viknuo je:

– Kolja, koji ti je kurac!? O kome to pričaš? Prestani se ponašati tako. Dolazi sa mnom, odmah!

Nevjerojatno ali istinito, no, Kolja, kojem se još nisu bile osušile ni suze na obrazima sad se zahihotao kao da je zaista poludio. Njegov hihot je zvučao poput cičanja neke lude djevojčice, i odjekivao je prostranom spiljom. Dmitriju se od tog zvuka naprosto smrznula utroba. Isuse, pa on se ponaša kao da je opsjednut. Ovo je previše, previše…, ponavljao je u sebi, gledajući netremice Kolju.

– Da, da, da, ostavio si me da umrem, hi hi hi hi… HI HI HI HI HI! Ja to znam! Ja to znam! Kad si me ostavio, prvo sam se popiškio u gaće i dugo ležao u mraku. Skoro mi je srce stalo od straha, hihihIHIHIHI! Ali onda su me oni počeli dozivati. Čuo sam ih kroz pod. Čuo sam ih u svojoj glavi. Moji novi prijatelji. Oni me nikad neće ostaviti.

– Kolja… plašiš me. Isuse, plašiš me. Jesi li poludio? O čemu ti to…?

– Da, dozivali su me jer su bili zarobljeni. Dugo zarobljeni. Ali ja sam maknuo poklopac s bunara, i oni ih simboli više ne mogu zadržavati ovdje dolje, u dugom snu u mraku.

Na svoj užas, Dmitrij je vidio da se podzemna rijeka crna kao tinta pred Koljinim tenisicama počela dimiti kao da će proključati.

Dmitrij nije bio osoba koja dugo oklijeva. Okrenuo se i potrčao natrag prema metalnim ljestvama što su ga brže noge nosile.

Iza njega, Kolja je zaurlao kao da je u ekstazi:

– DUGO su spavali! Ali sada će izaći, i popeti se na površinu! A ti ćeš, braco, spavati! HIHIHIHI!

Dmitrij se nije osvrtao da vidi što se događa. Trčao je kao sumanut. Iza njega se čulo pljuskanje vode, šištanje pare, i neki silno odbojan šljapkavi zvuk, kao kad čizmom staneš u duboko blato.

Njegove su ruke uhvatile metalne šipke. U istom trenu nešto mu se ovilo oko vrata i povuklo ga natrag tako silovito da mu je slomilo nekoliko prsta na ruci kojom se držao za ljestve.

Zadnje što je vidio bio je prizor ključajuće crne vode u koju ga je povlačio grozd crnih pipaka koji kao da su bili sačinjeni od gustog dima. S druge strane, ulovio je zadnji pogled svoga brata dok je tonuo pod površinu. Oči su mu bile potpuno crne, kao da je netko u njih sasuo bočicu tinte. I dalje se smijao, i dovikivao mu nerazumljive uvrede i prijetnje na mnogo različitih jezika. Taj ga je zvuk pratio cijelo vrijeme dok je tonuo pod vodu.

*

Ujutro idućeg dana, Dmitrijeva i Koljina majka ustala je i po običaju počela pripremati doručak. Ispržila je nešto jaja i narezala šunke, a zatim pozvala dečke da se spuste niz stepenice i navale na jelo.

Kad se nisu odazvali, pošla je vidjeti o čemu se radi. Zatekla je Kolju u krevetu. Rekao joj je da se jutros osjeća loše kao da je bolestan, te da je noću jako ružno sanjao, valjda zbog groznice. Popipala mu je čelo. Zaista se doimao prilično vruć.

– A gdje ti je brat? Nisam ga uopće vidjela još od kako ste se jučer vratili od oca.

– Otišao je do Nikolaja, rekao je da ide mijenjati sličice s njim.

– Prije doručka? Pa dobro, što je tom dečku?

– Rekao je da nije gladan… Mama, stvarno mi je jako loše.

Uzdahnula je.

– U redu, dušo. Sad ćemo se pobrinuti za tebe.

Nakon što mu je stavila obloge i pozvala doktora iz susjednog sela, predala se uobičajenim kućanskim poslovima poput čišćenja i pranja suđa. Doktor je mogao doći tek poslije podne, pa je rekla Kolji da do tada ne ustaje iz kreveta.

Došlo je i vrijeme ručka, a Dmitrija još nije bilo. Njegova majka bila je ljuta. Zaista, što je s tim dečkom? Što se to s njim događa? Otkad smo mu se otac i ja razveli, sve je nemogućiji. Morala je biti oštrija s njim, znala je to. Ali je isto tako bila svjesna da je Dmitrij zločest jer se tako nosi s razvodom svojih roditelja, i zbog toga se osjećala krivom. No neka se samo napokon vrati od Nikolaja, inače neće ni ručati.

Baš je stavljala prljavi veš u kadu ne bi li ga ručno izribala, kad se prisjetila da sinoć uopće nije vidjela Dmitrija kad su se on i njegov brat vratili od njihovog oca. Kolja ju je samo pozdravio s vrata dok je ona nešto radila, a ona je pretpostavila da su se oboje vratili.

U tom trenu čula je kako se kupaonička vrata iza nje otvaraju. Bez da se osvrnula, rekla je mrzovoljno:

– No, napokon si se i ti vratio, ručak ti je već tko zna od kad hladan.

– Nije Dmitrij, mama. Ja sam, Kolja.

Počela je žešće ribati veš u kadi. Uzdahnula je.

– Kolja, ako ti je već brat stalno neposlušan, bar me ti moraš slušati. Rekla sam ti da ostaneš u krevetu dok ne dođe doktor. To je za tvoje dobro…

– Mama, moram ti nešto reći.

– Dobro, što je? – sad je prestala s pranjem i okrenula se prema njemu. Izgledao je ispijeno i bolesno. Čelo mu je bilo znojno. – Brzo reci što imaš, i odmah natrag u krevet.

– Bio sam zločest, mama.

– Što ti to sad znači? – pogledala ga je u čudu.

– Lagao sam.

– A što si to slagao, molim lijepo?

– Nisam ružno sanjao sinoć.

– Nisi?

– Ne. I Dmitrij zapravo ne mijenja sličice s Nikolajem, mama. HIHIHIHI, on uopće nije sinoć došao doma. Samo ja. A lagao sam ti da smo oboje stigli dok si u kuhinji prala suđe.

– Molim? – ovo joj se već stvarno nije sviđalo. – I tebi je to smiješno? Pa gdje je onda on proveo cijelu noć?

– Spavao je na drugom mjestu, mama.

Koljin glas kao da se počeo mijenjati. Riječi koje su izlazile iz njegovog grla odzvanjale su nekako pogrešno. Kao da su imale neku udaljenu jeku.

A onda je vidjela da su bjeloočnice u njegovim očnim dupljama pocrnjele poput tinte. Vrisnula je i pala na kupaoničke pločice.

– Da, mama. Dmitrij mi je pokušao nauditi. Ali onda su mi pomogli moji novi prijatelji, i zločesti Dmitrij sad spava duboko, duboko…

Usta su mu se počela neprirodno širiti, kao da mu je donja čeljust naprosto odvojena od lubanje. Majka je zurila u izobličeno lice svoga sina i vrištala sve dok joj nije puknuo glas. U tom je trenutku doživjela manji srčani udar od straha. Pala je na natrag na pločice dahćući.

Iz koljinih usta kao da su izranjali nekakvi prsti. Ne, pipci!

– Ja sam ih oslobodio mama. Maknuo sam poklopac, i oni se sad opet vraćaju u svijet. Došli su sa mnom.

– Ne! Ovo je san! Probudi se! Moraš se probuditi! – jaukala je ona sama za sebe sklupčana na podu.

On grgljavim glasom reče: – Oni dolaze, mama. Oni su već tu.

A onda je njezin sin prislonio svoja usta na njezina. Osjetila je kako joj nešto ulazi u ždrijelo i davi je.

*

Tog popodneva, oko tri sata i petnaest minuta, kada je doktor Bulgakov stigao pred kuću obitelji iz koje je nazvan zbog bolesnog dječaka, našao je otključana i otvorena ulazna vrata.

Nigdje u cijeloj kući nije pronašao nikoga od ukućana. Kuća je bila potpuno prazna.

 

KRAJ

***

Preporučeni tekst: Zašto ste me probudili? (priča u 2. nastavka – 1. dio)