[Ovo je 2. dio priče “Kolja, gdje ti je brat”, prvotno objavljene u zbirci naučne fantastike Sfumato udruge Sfera. Prvi dio priče možete pročitati na linku: Kolja, gdje ti je brat? (horor priča, 1. dio).]

*

Najprije je trebalo nekako provaliti trošna i ispucala ulazna vrata. Drvo je izgledalo staro i trulo, pa ipak je bilo preotporno ga sa samo tako probiju drvenim palicama koje su načinili od otpalog šumskog granja.

Na kraju, kad je vidio da drugačije ne ide, Dmitrij je iz svoje naprtnjače izvadio ručnu sjekiricu i njome počeo sjeći dijelove vrata koji su se doimali najtrulijima sve dok nije u njima napravio nekoliko uskih otvora. Zvuci udaraca po drvu odjekivali  su pustom šumom.

Naposljetku, već nestrpljiv, razbio je staru i zahrđalu bravu, i vrata su se s mukom pomakla na svojim dotrajalim šarkama.

Pred njima se ukažu uske stepenice prekrivene otpalom žbukom i mahovinom. Vodile su negdje ispod brda. Dmitrij je sada već bio gotovo sasvim uvjeren da su doista pronašli kakvo zaboravljeno ratno sklonište.

Mali Kolja se na ulazu ipak počeo kolebati, usprkos svom donedavnom entuzijazmu. Pogled na tamni kvadrat podzemnog tunela kao da ga je zastrašio. Prokleta kukavica, naravno, pomisli Dmitrij.

– No, što je sad? Imamo svjetiljke na mobitelima, bez brige – reče mu Dmitrij posprdno.

– Nije to… – oklijevanje na Koljinom licu bilo je očigledno. – A što ako nekog dolje još uvijek ima? Što ako je ovo nečije vlasništvo? Što ako nije… napušteno?

Dmitrij se prezirno obrecne na njega:

– Ne budi glup. Vidio si vrata. Bila su sva zahrđala i još ktome i zaključana izvana. Nije ta vrata već desetljećima nitko pomicao. A ako je netko dolje, mora da je u tom slučaju naučio živjeti od zraka – on se podsmjehne svome kukavičkom bratu. – Šta je, povjesničar? Nemoj mi reć da te sad uhvatila prpa, baš na pragu tvog prvog povijesnog nalaza?

Naposljetku je radoznalost ipak pobijedila Koljin oprez. Njih dvoje se polako počeše spuštati niz stepenice, prvo Dmitrij, a za njim njegov brat. Uključio je jaku svjetiljku na svojem mobitelu. Provjerio je bateriju, i bila je gotovo u potpunosti puna. A ako se njegov mobitel isprazni, još su uvijek imali Koljin.

Na dnu stepenica naišli su na rešetkasti zasun potpuno izjeden hrđom. Na sreću, on nije bio zaključan, samo se vrlo teško otvarao zbog svoje dotrajalosti i cvilio tako da im je skoro probio bubnjiće.

Nakon njega, oni se nađoše u dugačkom i pomalo nagnutom hodniku koji je vodio dublje pod brdo.

Zidovi hodnika odisali su izrazito bolničkim štihom. Bili su premazani nekom sumorno zelenom bojom koja kao da im je pobuđivala asocijacije na čekaonice ispred bolničkih soba.

U hodniku je bilo zagušljivo. Ustajali zrak i aroma plijesni kao da su im se uvlačili pod kapute i u kosu. Dmitrij je osvjetljavao hodnik ispred njih snopom jasnog bijelog svjetla, te su se oprezno zaputili njime sve dok nisu došli do prvog skretanja. Nakon njega, hodnik je izgledao isto, no kao da se još strmije spuštao pod zemlju.

Kolja se priljubio sasvim uza svog brata, čak mu ovivši svoje ruke oko nadlaktice. Dmitrij se nije bojao kao njegov glupavi mlađi brat. Nije se bojao. No, morao je priznati samome sebi da se nije osjećao nimalo ugodno spuštajući se uskim hodnikom sve dublje i dublje pod zemlju. Ipak, imao je plan, i nije se smio kolebati da njegov brat ne bi izgubio i zadnji djelić svoje odlučnosti. Zato je naizgled odlučnim koracima stupao naprijed, prodirući u tamu i skrećući oprezno no bez kolebanja na pravokutnim zavojima uskog i trošnog podzemnog hodnika. Tlo je mjestimično bilo puno žbuke otpale s niskog stropa, no hodnik je bio uglavnom sasvim prohodan.

Ubrzo su došli do prvog križanja. Hodnik se protezao i dalje neumoljivo prema naprijed ali s lijeve i desne strane granali su se novi prolazi. Dmitrij je bez dvoumljenja izabrao desno skretanje, usput u glavi memorirajući svaku pojedinost. Nakon nekoliko minuta ispostavilo se da je taj put bio svojevrsna slijepa ulica. Na jednom dijelu, kada se hodnik počeo opet uspinjati, strop se potpuno urušio blokirajući daljnji povratak prema zemljinoj površini velikim i nazubljenim komadima kamenja. Stoga su se bili prisiljeni vratiti do križanja, a zatim su produžili ravno, pravcem koji je vodio još dublje pod zemlju.

Nakon nekog vremena, hodnik se prestao spuštati, a oni su se zatekli u pravom labirintu račvanja i skretanja koja su vodila u svim smjerovima. Dmitrij je nekoliko puta skrenuo u različitim pravcima, dobro pazeći da pravilno zapamti svaki od njih.

Nakon što su skrenuli već četvrti put, Kolja je, vidno uznemiren, povukao svog brata za rukav.

– Stani! Nećemo se znati vratiti. Zalutat ćemo! Moramo… Moramo se vratiti.

Dmitrij se potrudio da njegovo lice izrazi što veći stupanj podrugljivosti. Usta su mu se gadljivo iskrivila u posprdnom smiješku pri pogledu na svog brata koji se toliko skutrio u malom hodniku da je izgledalo kao da se vidno smanjio.

– Baš si pravi balavac. Nikad od tebe čovjeka. Nikad! No, samo izvoli, vrati se. Ja idem dalje, sve dok ne otkrijem kakvo je ovo mjesto bilo. Točno znam gdje smo sve skrenuli, i za razliku od tebe imam muda. Neka. Onda će samo jedan od nas pričati o svom pronalasku u školi.

Dobro je predvidio Koljinu reakciju. Na licu mu se vidjelo kako mu se nimalo ne sviđa što su se u to tako nepromišljeno upustili, no produžio je dalje kada je Dmitrij krenuo naprijed. Kolja je očito zaista želio da može pred razrednim kolegama ispričati barem jednu priču o nekom uzbudljivom otkriću, da mu se barem jednom dive kao kakvom junaku. Možda je u igri čak bila i neka djevojčica koju je Kolja potajno želio impresionirati, tako da ga prestane gledati kao malo štrebersko govno, što je zapravo i bio, mislio je Dmitrij. Osmjehnuo se sam sebi i poveo ih dublje kroz čudan kompleks hodnika koji nisu bili obasjani svjetlom već desetljećima.

Uskoro su primijetili kako zidovi hodnika kojima su prolazili postaju sve oronuliji i oštećeniji. Na mnogim su mjestima bili izgrebani, a zelena se boja s njih ljuštila poput trulih krasta. Hodnici su postali nešto širi, a na stropu nad svojim glavama počeli su uočavati dugačke i od hrđe potpuno smeđe cijevi koje su vijugale tko zna kamo. Na par su mjesta vidjeli crvene strelice našarane sprejem na zidu. Pokazivale su u smjeru suprotnom od onog u kojem su njih dvojica išla, i pretpostavljali su da pokazuju prema izlazu. Iako je to donekle otežavalo provedbu Dmitrijevog plana, čak je i on morao u sebi priznati kako mu je drago što će se imati na što osloniti ako mu se pri povratku sve pomiješa u glavi.

Sada su već vjerojatno bili veoma duboko ispod površine šume. Već su se mjestimično morali probijati kroza hodnike djelomično zakrčene smećem i otpalom žbukom. Vidjeli su sve češće mrlje vlage i plijesni na zidovima.

Tada su došli do novog naglog zakretanja hodnika. Iza zavoja naišli su na neobičan prizor koji je unio dodatnu nelagodu u njihove sve nemirnije misli. Kad su zašli iza zavoja, naišli su na ogromna metalna vrata koja su ih svojom debljinom podsjećala na vrata nekog golemog sefa. No najjezovitije od svega je bilo to što su glomazna vrata bila doslovno iščupana iz zida, kao da je kroza njih prošao jureći vlak.

– Jebote… – zaustio je Dmitrij pri pogledu na vrata koja su ležala na tlu pod njihovim nogama. Njihov okvir prijeteće se uzdizao iznad dječaka.

Dmitrij je želio krenuti dalje, no Kolja ga je ponovno ščepao za ruku.

– Ne idimo dalje, Dmitrij, molim te!

– Ako ne želiš dalje, slobodno se vrati sam cijelim putem do izlaza – odbrusio mu je.

Kolja ga je užasnuto pogledao, a zatim krenuo za njim.

Nakon kratke šutnje, mlađi se brat ponovno oglasio, gotovo šaptom:

– Što… Što misliš da je srušilo ta vrata?

– Nemam pojma – odvratio je Dmitrij zlovoljno. – Bit će da je ovaj podzemni bunker bio osvojen.

– Ali, vrata kao da su bila probijena iznutra! Ležala su izvaljena prema van, kao da je netko htio izaći van…-

– Tiho! – odjednom ga je prekinuo Dmitrij. – Čuješ ovo?

Stajali su u polumraku, osluškujući.

Naposljetku Kolja izusti:

– Što je to? Kakav… je to šum?

– Voda. Mislim da smo u blizini neke podzemne bujice.

Pet minuta dalje niz hodnik činilo se da je Dmitrijeva pretpostavka točna. Vlaga je sve više i više prodirala u sam hodnik. Zidovi su bili sluzavi, a pod nogama im je šljapkalo nekoliko centimetara crne vodurine.

Prošli su kroz još nekoliko masivnih vrata. Svaka od njih kao da su bila srušena eksplozivom ili velikim balvanom. Dmitrij je već počeo sumnjati nema li u ovim tunelima kakvih iznenadnih i silovitih navala podvodnih struja koje bi bile u stanju probiti ta vrata.

Sada su već povremeno i nailazili na malene prostorije iz kojih bi obično odmah dalje vodio nastavak tunela u zidu sa suprotne strane. U njima obično nije bilo ničega osim smeća, razbijenog stakla, lima i cijevi koje bi gmizale zidovima.

Ipak, koliko god duboko da su zašli, počeli su nailaziti i na nedvojbene znakove ljudskog boravka. Što su dalje odmicali, to su češće viđali zidove tunela s našaranim grafitima, u sprejevima različitih boja.

– Vidiš? Ipak nismo jedini koji smo se spustili ovdje – rekao je Dmitrij Kolji.

Grafiti na zidovima uglavnom su ispisivali nazive različitih poznatih rock i metal bendova. Očit dokaz da su već neki klinci prije njih istražili ove hodnike.

Ipak, nedugo zatim uočili su nešto neobično. Kako su odmicali dalje, grafiti su postajali sve nerazumljiviji, kao da su pisani na mnogo njima nepoznatih stranih jezika. U jednoj malenoj i vlagom izjedenoj prostoriji ispunjenoj hrđavim cijevima na jednom je cijelom zidu krupnim slovima (ako su to bila slova) stajao natpis: आत्महत्या.

Nedaleko odatle, u hodniku, iznad velike rupe u zidu pisalo je: THEY ARE LURKING ENGULFED IN CANCER!, što su prepoznali kao engleski, no nisu do kraja razumjeli sam natpis.

Natpisa je bilo sve više. Neki su bili gotovo potpuno nečitljivi, kao da su bili pisani u strašnoj žurbi ili bijesu. Činilo se da se među takvima najviše ponavljalo nekoliko jedva čitljivih riječi: „isten“, „hilfe“ i „banyak tangan“. Drugi su pak bili veoma pomno ispisani, ili urezani nekim oštrim predmetom u zid, poput idućeg: خدا مرده است , ili onog nakon toga: 救恩是強姦 .

Na kraju su naišli i na jedan natpis pisan čistim ruskim jezikom. Bilo je to u do tad najvećoj prostoriji na koju su naišli.

Iz te je prostorije također vodio još jedan prolaz, na zidu desno od njih. Pod prostorije bio je potpuno poplavljen vodom, a na nasuprotnom zidu bio je ugrađen neki veliki metalni stroj nepoznate namijene. Iz njega su vodile metalne cijevi i nestajale u zidu ispod i iznad njega. Stroj je izgledao pomalo poput prevelikog i potpuno hrđavog motora auta. Na lijevoj strani prostorije nalazio se cilindrični oblik koji je možda bio nekakav podzemni bunar, no vrh mu je bio zatvoren teškim poklopcem na kojem su bili iscrtani čudni preklapajući geometrijski oblici. Na zidu iznad „bunara“ čitkom je ruskom ćirilicom pisalo: „Crno srce svijeta kuca kroz beskrajna stoljeća“.

U jednom trenu, dok je Kolja kao hipnotiziran zurio u ruski natpis na zidu, Dmitrij je bez ikakve najave ugasio svjetiljku. Oko njih je u trenu zavladao mrak kao u grobu. Zatim je jurnuo natrag, putem kojim su upravo došli, što je brže mogao, pipajući rukom po vlažnom zidu.

Oba mobitela sa svjetiljkom još je na ulazu u podzemni bunker preuzeo u svoj džep.

Iza njega, s glasom punim potpune panike, čuo je vriskove svoga brata koji su parali zrak:

– Dmitrij? DMITRIJ, NE! NEEEE! NEEEE! VRATI SEEE, NE OSTAVLJAJ ME!!

Njegov mrski mlađi brat vrištao je iz petnih žila u mraku. Čuo je kako je pokušao potrčati za njim, no promašio je okvir tunela kojim su upravo bili došli, i Dmitrij je čuo kako je svom snagom lupio čelom o zid.

Dmitrij je požurio natrag kroz mrak, ne osvrćući se. Koljini su krikovi djelovali sve tiši kako se udaljavao.

Bio je gotovo siguran da to malo govno nikako ne bi bilo u stanju samostalno naći izlaz, pogotovo u mrklom mraku. S druge strane, Dmitrij je cijelim putem pomno pamtio svako njihovo skretanje.

Nakon što više gotovo uopće nije mogao čuti bratove očajne krikove, ponovno je uključio svjetiljku, a zatim požurio još brže natrag prema izlazu.

Osveta je tako slatka, braco, pomislio je. Uz malo sreće, riješio sam te se zauvijek, i nitko nikad neće doznati što ti se dogodilo. Pogotovo kad izvana zagradim vrata hrpom velikog kamenja i debelim granama, tako da ih iznutra više ne bi mogao otvoriti ni jebeni slon.

Ipak, činilo se da je njegov plan imao jednu manu. Naime, nakon nekog vremena zatekao se u prostoriji za koju je bio siguran da kroz nju nisu već prije prošli. U njenom središtu nalazila se crna i odavno mrtva peć pokraj koje je bilo nekoliko praznih staklenih boca, a u kutu pokraj ležale su nečije već odavno neupotrebljive i poderane radničke rukavice.

Jebote, pa gdje sam ja to?, uspaničeno je pomislio u sebi. Zar je bilo moguće da je negdje krivo skrenuo? Možda njegovo pamćenje i sposobnost orijentacije ipak nisu bili tako dobri da se s tolikom sigurnošću osloni na njih? Pa ipak, bio se spreman zakleti samome sebi da nije pogriješio i skrenuo gdje nije trebao, čak i u onih prvih nekoliko minuta u potpunom mraku.

Da? A kako onda objašnjavaš to što sad ne znaš gdje si uopće?, ljutito je siknuo sam na sebe. Hvatala ga je sve veća panika. Što ako se zaista ozbiljno izgubio? Gdje su one sprejem na zidu narisane strelice koje su pokazivale prema izlazu? Koliko je ovaj podzemni kompleks uopće velik? Po onome što su vidjeli pri svojem spustu pod zemlju bio je iznenađujuće razgranat, a Dmitrij je imao neugodan osjećaj da su vidjeli tek jedan njegov mali dio.

Izašao je iz nepoznate prostorije i pokušao se dio puta vratiti, sve dok ne uoči neku poznatu pojedinost. No, kako su minute prolazile, on je hitao sve brže pustim hodnicima (sada već gotovo trčeći), sve uvjereniji da se zaista izgubio. Niti jedno križanje nije mu se činilo poznatim, ili u najboljem slučaju nije uopće imalo nikakve posebitosti po kojima bi bilo uočljivo prepoznatljivo.

Naposljetku, nakon barem dvadeset minuta lutanja u sve većoj klaustrofobiji toga prokletog mjesta, primijetio je da hodnik pred njim postaje nešto širi, a tlo sve mokrije.

Iznenada, ispred sebe začuo je najjeziviji mogući zvuk koji ga je mogao zateći na tom mjestu i u njegovoj situaciji. Točno ispred njega, iza još jednog zavoja, dopirao je zvuk udaljenog plača od kojeg mu se nakostriješila sva kosa na glavi.

***

Preporučeni tekst: Kolja, gdje ti je brat? (horor priča, 3. dio)