[Ovo je 1. dio priče “Kolja, gdje ti je brat”, prvotno objavljene u zbirci naučne fantastike Sfumato udruge Sfera. Drugi dio priče možete pročitati na linku priloženom na kraju ovog teksta.]

Dmitrij nije bio zadovoljan. O, nikako.

Današnji dan je opet u potpunosti pripao Kolji. Bilo je jasno da njegov otac više mari za njegovog mlađeg brata nego li za njega. A to, po Dmitrijevom mišljenju, nije bilo pošteno. Nimalo pošteno.

Danas su bili u posjetu ocu po prvi put u dva tjedna. Prošli tjedan padao je jaki snijeg, kako samo u Rusiji zna padati. Do novog doma njihova oca bilo je gotovo dva sata pješačenja, i to ako bi udarili prečacem kroz šumu. A oni nisu imali auto. Zato su odgodili posjetu za ovaj tjedan.

A danas, otac je opet, po običaju, bio sav posvećen njegovom ljigavom mlađem bratu.

Istina, Kolja je bio dobar učenik, za razliku od njega. Da, dobar – Kolja je bio uzoran. I odlikaš. Volio je čitati. Nije se tukao sa seoskom djecom kao Dmitrij. Govorio je književno, kao da je cijelo prokleto vrijeme u školi.

Pa što ako je on imao u školi same dvojke i jedinice? Pa što ako je više volio praviti nered po susjedstvu nego gubiti oči za knjigom? Otac je uvijek bio ljubazniji prema Kolji. Zašto bi njegov brat imao više pažnje samo zato jer je bolji u školi, i jer ne krade susjedove jabuke, ne gađa pse kamenjem, i ne sipa šećer u rezervoare automobila?

Ne, to nije bilo pošteno. Dmitrij je namjeravao porazgovarati o tome s Koljom, u pravi tren, dok budu nasamo.

Njihova majka i otac razveli su se prije tri godine. Otac se već iznova oženio, majka je ostala sama. Naravno, imala je njih dvojicu.

Dogovor između majke i oca glasio je – jedna posjeta tjedno. Češće su oni posjećivali oca, u njegovoj novoj i velikoj drvenoj kući, na drugom kraju velike šume. Ipak, ponekad bi i on njih posjećivao, u njihovoj maloj kućici s dvije sobe, kuhinjom, stajom i potkrovljem u kojem su spavali dječaci.

Danas, čim su došli u očevu novu kuću, otac je odmah obasuo Kolju pitanjima. Kolja, kako je u školi? I dalje si dobar kao i prije, he hee? Kolja, pokaži Katjuši kako lijepo pišeš (Katjuša je bila očeva nova žena). De, izrecitiraj onu Puškinovu pjesmu, Kolja, onako kako ti to znaš. E, baš si momak i po’, mali moj Kolja!

Pri kraju posjeta, Dmitriju se već stvarno bilo smučilo od toga.

Dmitriju je oduvijek bilo veoma stalo da pridobije očevu pozornost. Pa ipak, kao da nikako u tome nije mogao uspjeti. Obično bi umjesto pohvale ili ponosnih riječi kakve je redovito dobivao Kolja on dobivao samo ukore. Baš kao i onda kad je posudio susjedov auto želeći pokazati ocu da zna voziti. Ili onda kad je prebio dječaka s čijim se ocem njegov otac posvađao. Pa čak i u onoj prilici kad je donio ocu živu zmiju koju je zarobio u veliku teglu iz majčine smočnice.

Čak je, dok su još svi živjeli zajedno, samo za očevu ljubav otrovao susjedovog psa koji je svako jutro ostavljao svoje smrdljive smeđe paketiće u njihovom dvorištu. Otac se neprestano žalio na tog prokletog psa i vikao na njega i njihovog susjeda. No, kad je priznao ocu što je učinio, umjesto njegove zahvalnosti dobio je najveće batine u životu.

Ništa od toga nije upalilo, i sve što je dobivao bile su pokude. Gotovo kao da otac namjerno nije želio vidjeti koliko je Dmitrij hrabar, domišljat, spretan i odrastao.

Proveli su pola dana kod oca, ručali, on je svakom od njih dao nešto novaca, i već je bilo vrijeme za povratak kući. Isti stari i dosadni put kroz šumu.

Cijelim putem Dmitrij je razmišljao o tome kako će se osvetiti svom zlatnom mlađem bratu. Oh, toliko je želio učiniti to odmah, isprebijati ga na mrtvo ime i ostaviti ga da se sam vrati kući. No, znao je da bi u tom slučaju i on vrlo loše prošao kod majke, kad bi ona vidjela što se dogodilo s njezinim uzornim sinčićem. A onda bi to doznao i otac, i mislio o njemu još lošije.

Ne, nije vrijedilo ispaštati zbog ishitrenosti. Trebalo je čekati povoljan trenutak za osvetu.

Dmitrij nije bio raspoložen za duge šetnje s Koljom. Ne sada. Zato, kad je Kolja rekao da bi baš volio istražiti neki novi i kraći put kroz šumu, Dmitrij nije imao ništa protiv.

– Samo naprijed – rekao mu je, a zatim se sumorno zaputio za njim, cijelo vrijeme gutajući psovke.

Koliko je mogao vidjeti, Kolja je udario nešto više prema sjeveru. Nije znao zna li njegov mlađi brat zaista za neki prečac ili ne, i bilo mu je sasvim svejedno. Samo je znao da mu se nije išlo istom dugom stazicom kroz drveće, kojom su uvijek išli i koju je već znao napamet.

Mali Kolja bio je, čini se, dobro raspoložen, iako je bio tih kao i obično. On nije bio dječak od mnogo riječi. Ipak, Dmitrij je mogao na njegovom licu vidjeti neki posebno smiren i ispunjen izraz. Dakle, tako je to osjećati se tatinim mezimcem, pomislio je i tiho opsovao.

Pustio je svog mlađeg brata da ih vodi. Njegove male čizme gacale su pred Dmitrijem kroza snježne nanose. On je ostao pozadi i bijesno si mrmljao u bradu.

Njegov brat imao je tek jedanaest godina. Pravi šmrkavac! Malo govno. Volio ga je nazivati tako, bjesneći potiho u sebi, znajući da je ta riječ zabranjena pred ocem i majkom. Koljina kratka i razbarušena crna kosa nazirala se kroza granje drveća desetak metara pred njim.

Dmitrij je bio pune dvije godine stariji od svog glupog brata. Njegovo lice nije više izgledalo tako dječje i okruglasto kao Koljino, osobito ne nakon što je jednom prilikom slomio nos, a drugom zaradio šav na lijevoj obrvi. Zar nitko od odraslih nije mogao vidjeti koliko je odrasliji od Kolje on bio, koliko je i on zasluživao pohvala i povlađivanja, koliko je muško on već bio? A ne kao ovaj mali balavac, ovo malo govno pred njim! Zaista, takve su ga misli ponekad toliko razjarivale da je imao osjećaj kako bi mogao…

– Dmitrij! – odjednom odjekne uzvik njegova brata odnekud pred njim. On je bio toliko utonuo u svoje misli da nije niti primijetio da već neko vrijeme nema svog brata na vidiku.

Dmitrij pođe u smjeru bratovog glasa koji ga je i dalje zazivao. Glas mu je zvučao nekako uzbuđeno. Što li mu je sad? Da nije naišao na vuka? Ne, to je bila blesava pomisao. Da je doista vidio vuka, ni Kolja ne bi bio toliko glup da iz sveg glasa izvikuje Dmitrijevo ime umjesto da se pokuša uzverati uza neko drvo.

On prijeđe preko nekog malog šumskog brda koje mu je zaklanjalo pogled i uoči svog brata kako stoji pokraj nekakvog dijagonalnog kamenog okvira u podnožju još jedne šumske uzvisine.

Izgledalo je kao nekakva vrata. Što li je to njegov napasni brat pronašao? On mu priđe i pogleda.

– Što je to? – upita on brata.

– Ne znam. Izgleda kao ulaz.

– To vidim i sam, ti mali glupane! Ulaz kamo?

– Ne znam, Dmitrij, zaista. Nikad prije nisam bio u ovom dijelu šume – Koljino dječje lice odavalo je istodobno i silno uzbuđenje i ponos zbog svog otkrića.

On ga bijesno pogleda. Zatim se usredotoči na njihov čudan pronalazak. Dijagonalni okvir u brdu bio je od betona. U okviru su bila nakošena i trošna drvena vrata. Da je cijela ta konstrukcija bila nekoliko puta manja, sličila bi na dijagonalne otvore podrumskih kapaka kakve je znao viđati u dvorištima nekih seoskih kuća.

Malo poviše, iznad ovog čudnog zatvorenog ulaza, iz nakošenog je brda izvirivalo nekoliko metalnih cijevi lagano zaobljenih pri vrhu. Izgledale su gotovo kao… cijevi za ventilaciju. Pa da, tako je!

Na trenutak je čak i Dmitrij zaboravio na svoju srdžbu od maloprije, uzbuđen onime što je vidio pred sobom. On reče svome bratu:

– Izgleda da je ovo nekakvo podzemno sklonište.

Kolja ga pogleda širokih očiju. – Podzemno sklonište? A čije?

– Nemam pojma. No izgleda dosta staro. Možda je to kakvo podzemno sklonište još iz Drugog svjetskog rata. Naše, ili možda čak i njemačko.

Kolja nije mogao sakriti svoje uzbuđenje. Povijest je bila njegov najdraži predmet u školi. Počeo je pocupkivati na mjestu, moleći brata ne bi li nekako mogli samo nakratko zaviriti unutra. Dmitriju se od pogleda na njegovo ozareno lice smučilo, i poželio ga je udariti. No, iznenada, u mislima mu se pojavi jedna nova ideja. Zbog nje, njegovo se namršteno lice smiri, a on odgovori svom mlađem bratu:

– Ma, virenje s praga je za klinčadiju. Hajde da malo pronjuškamo unutra, što kažeš na to?

***

Preporučeni tekst: Kolja, gdje ti je brat? (horor priča, 2. dio)