Vjerovanja i običaji fascinantno su područje za proučavanje. Pokušavajući otkriti razloge zbog čega ljudi danas kolektivno u nešto vjeruju ili pak usvajaju određene uzorke ponašanja, obično možemo mnogo toga naučiti i o ljudima koji su živjeli stoljećima prije našeg vremena.

Primjerice, jeste li se ikad pitali zašto ljudi diljem svijeta danas imaju običaj kucnuti prstima o drvo kako bi od sebe odagnali lošu sreću? Sigurno ste vidjeli ovo gotovo instinktivno ponašanje, a možda ga povremeno i sami izvodite, bez pravog razumijevanja što bi to točno trebalo značiti.

Recimo da slušate prijateljicu koja vam priča o svojoj trudnoj sestri. I recimo da u jednom trenu ona kaže: “Ako sve prođe dobro, trebala bi roditi krajem rujna.” Pritom vaša prijateljica gotovo nesvjesno zglobovima prstiju kucne po stolu, ili možda čak samo verbalno pridoda: “Da pokucam o drvo”, pritom zapravo ne izvodeći nikakvu fizičku radnju. I vi znate što bi to trebalo značiti, a zna i ona – na taj način tjera se urok ili zla sreća i prijateljičina sestra trebala bi roditi bez problema.

Vjerovanje je vjerovanje, i nema smisla raspravljati o tome donosi li ova radnja doista sreću ili ne. Ono što je konstruktivnije jest pokušati dokučiti zašto kucamo o drvo kad želimo da neki budući događaj prođe bez problema? Zašto, primjerice, ne poljubimo drvo? I zašto kucamo baš o drvo? Zašto ne pokucamo o lim, bakar ili o svoju glavu?

Logika iza ljudskog praznovjerja

Svako praznovjerje, naime, ima neku svoju unutarnju logiku. Općenito, vjerovanja i praznovjerja počela su se javljati u ljudskome umu još u prapovijesna vremena. Ljudi tada nisu imali nikakve “tehničke” pomoći kojom bi se obranili od nepredvidljivosti svijeta i okrutne prirode. Ako bi u obližnjoj šumi izbio požar, nije bilo vatrogasaca koji bi spasili selo. Ako bi nečije dijete dobilo vrućicu, nije mu se moglo dati antibiotik.

Ljudi su sve do industrijskih revolucija zapravo bili poprilično na milost i nemilost okrutne prirode. Ljudska tijela bila su slaba i troma nasuprot tijela životinja. Jedina prednost koju je čovjek imao bio je njegov um. Stoga je čovjek počeo izmišljati razna oruđa i alate kako bi si pomogao. No, kroz mnoga tisućljeća, njegovi pronalasci nisu ga mogli spasiti od velikih udesa i prirodnih katastrofa. Čak i kad su ljudi zaplovili morima, brodovi su nepredvidljivo stradavali. I onda kad je izumljena poljoprivreda i stočarstvo, moglo je doći do iznenadne suše i pomora stoke.

Ljudska bića su stoga, shvativši “krhkost” svoga položaja u nepredvidljivom i zastrašujuće okrutnom svijetu, počela izmišljati razna vjerovanja i rituale kao mehanizam obrane od nesreće. Nije bitno jesu li ovi mehanizmi vjerovanja doista i funkcionirali (dakako, nisu), već je bitno to da je pomoću njih čovjek stekao barem privid određene egzistencijalne sigurnosti i gospodarenja vlastitom sudbinom. Zato mu je suočavanje sa svakim novim danom prepunim neznanih opasnosti počelo padati nešto lakše.

Paganizam drevnih Kelta

Sad kad smo ustanovili zašto je došlo do razvoja ljudskog praznovjerja, vratimo se našem prvotnom pitanju – zašto čak i danas ljudi još uvijek kucaju o drvo?

Postojanje ovog vjerovanja sa sigurnošću je moguće unatrag detektirati sve do vremena drevnih keltskih postojbina. Kelti su bili Indoeuropljani, a živjeli su na širokom području središnje Europe, u današnjoj Španjolskoj, Britaniji, Irskoj, Italiji, u Portugalu, itd. Keltsku kulturu moguće je datirati još u vrijeme od oko 1200 godina prije Krista.

Drevni Kelti bili su ljudi paganskih vjerovanja. To, veoma sažeto, znači da su vjerovali u mnogo božanstava, a svoje bogove doživljavali su kao sile prirode. S obzirom na to da su zato pokušavali živjeti u relativnoj harmoniji sa svijetom koji ih je okruživao, drveće je bilo jedno od ključnih objekata njihova štovanja i vjerovanja.

Tako su Kelti vjerovali da je drveće dom bića iz današnjih narodnih bajki – vila, duhova prirode i sličnih entiteta. Zbog ovoga, drveće je igralo ključnu ulogu i u keltskim druidskim obredima.

Ljudi su oko svoje kuće sadili određene vrste drveća kako bi im magična bića koja žive u drveću pomogla odagnati zlo i privući blagostanje u njihov život. Osim toga, drveće je igralo centralnu ulogu i u keltskom prinošenju žrtava i slično.

Zašto, dakle, kucamo o stol da bismo otjerali zlu sreću?

Kelti su tako razvili običaj dodirivanja i kucanja o drvo kako bi “probudili” i stupili u kontakt s dobrim magičnim bićima, te kako bi omeli iz zbunili zle entitete koji su u drveću obitavali. Za zahvalu duhovima prirode na pruženoj pomoći, pokucali bi još jednom.

Kršćani su ovaj običaj, kao i mnoge druge paganske običaje, inkorporirali u sklop svojih vjerovanja. Zato se kroz neko vrijeme na područjima pokrštenih pogana razvio običaj kucanja o drvo kršćanskoga raspela. Ova je gesta također služila kao svojevrsni pokušaj uspostave komunikacije između ljudi i božanstva, te traženja pomoći ili zaštite od Boga.

Ova vrlo stara vjerovanja preživjela su, dakle, sve do danas, u formi praznovjernog kuckanja o drvo kako bi se odagnala nesreća i prizvala sreća.

***

Preporučeni tekst: Iskušajte ove recepte iz vještičjeg priručnika!