Mali zeleni vanzemaljci bili su dio su naše pop kulture još i prije nego li je čovječanstvo posjetilo Mjesec. Još 1898. godine Herbert George Wells izdao je jedan od prvih znanstvenofantastičnih romana, famozni “Rat svjetova”. Roman je pokrenuo masovnu histeriju teoretiziranja o vanzemaljcima. Radio drama rađena po ovom kultnom romanu 1938. godine uznemirila je javnost, uvjerivši ljude da slušaju stvarni radijski prijenos o invaziji vanzemaljaca na Zemlju. Od tad pa sve do današnjih dana, debata o tome jesmo li ili nismo sami u svemiru nikako ne jenjava.

Obje teorije tijekom godina imale su brojne strastvene zagovornike. No u zadnje vrijeme mogli ste i sami primijetiti da među običnim ljudima znatno prevladava mišljenje kako ne možemo biti sami u svemiru. To jednostavno nije matematički i statistički vjerojatno, kažu oni. Stoga će vas možda iznenaditi informacija da su se neki maštoviti i radišni  znanstvenici s Oxforda ponovno prihvatili matematičkog dokazivanja vjerojatnosti postojanja izvanzemaljskih civilizacija. Oni sad tvrde kako bismo se, nakon svih odgledanih epizoda Dosjea X, Zvjezdanih staza i Ricka i Mortyja, ipak trebali pomiriti s time da smo vjerojatno jedina svjesna bića u bespućima svemira.

Neki će zbog ovog novog zaključka nedvojbeno odahnuti (nema invazije malih zelenih na Zemlju, ne?!). Ipak, u drugima će on nedvojbeno pobuditi tjeskobu. Zamislite, naša Zemlja kao jedina, beskrajno sićušna oaza života koja samotno pluta kroz beskonačan svemir… Nije baš utješna pomisao, što kažete?

No, kako su ti nadobudni  znanstvenici s Oxforda uopće došli do ovog novog predomišljanja po pitanju postojanja naših intergalaktičkih prijatelja? Izgleda da je u tome glavnu ulogu odigrala jedna matematička formula nazvana Drakeova jednadžba. Pomoću ove apstraktne, spekulativne jednadžbe pokušava se predvidjeti vjerojatnost postojanja drugih svjesnih bića u svemiru. Tako ona u obzir uzima parametre poput broja civilizacija u našoj galaksiji čije elektromagnetske signale možemo detektirati, brzine i vjerojatnosti razvoja zvijezda i njihovih pripadajućih planeta pogodnih za razvoj života, brojnost takvih planeta za koje do sad znamo itd.

“I fell in love with an alien”

Međutim, ono što je oduvijek bilo sumnjivo u ovoj jednadžbi jest to da se ona većinski temelji na pukom nagađanju. (Kako primjerice sa sigurnošću odrediti koliko je zapravo planeta pogodnih za razvoj života?) No, usprkos tome, znanstvenici na Oxfordu zaključili su kako je spomenuta jednadžba i dalje “previše ziheraška”.  Mišljenja su da treba uzeti u obzir i kako samo postojanje uvjeta za razvoj života na nekom planetu ne znači da će se život tamo i pojaviti. Čak i uza sve idealne uvjete, šansa da se to doista i dogodi ekstremno je mala, gotovo ništavna.

Stoga najnovije procjene govore o čak 85-postotnoj mogućnosti da su ljudi doista sami u svemiru. Druga je opcija da smo pak toliko udaljeni od drugih oblika života da nikad neće moći stupiti s njima u kontakt.

Ipak, bez obzira na ovu novu i pesimističnu procjenu, većina javnosti vjerojatno će i dalje vjerovati da nismo sami u svemiru.

Mali zeleni postali su neraskidiv dio naše pop kulture. Sami kozmos čini nam se jednostavno preogromnim da se u njemu bar još ponegdje ne zalomi iskra života. Osim toga, već u nekoliko navrata iz udaljenih predjela svemira ulovili smo signale koje do danas nismo u stanju protumačiti. Načelno, i dalje je sve moguće.

Što je prava istina? Na to ne možemo odgovoriti, ne dok se naše jednadžbe ove vrste temelje većinski na čistim pretpostavkama. No, kako god se okrene, ako se ikad osjetite klaustrofobično u praznom svemiru, uvijek za utjehu možete ponovno odgledati originalnu trilogiju Ratova zvijezda (nove nastavke izbrišite s hard diska, nisu vrijedne zauzimanja virtualnog prostora).

Live long and prosper!