Svi smo bar u srednjoj školi čuli za ime jednog od najpoznatijih naturalističkih pisaca na svijetu, Emila Zole. No, zapravo ekstremno mali broj ljudi, čak i nakon uručenja fakultetske diplome iz područja humanističkih znanosti, zna išta konkretno o Zolinom životu osim, eventualno, naziva dvaju njegovih najpoznatijih djela.

Pa ipak, Zolinih fascinantnih djela ima dovoljno za napuniti cijelu jednu omanju knjižničku policu, a njegov je osobni život i sam fascinantan i poučan poput vrhunske fabule kakvog tragičnog romana. Da više ljudi dobije priliku upoznati ovog velikana svjetske književnosti malo pobliže, vjerujem da bi se Emile Zola danas itekako mnogo čitao među mladima, i to samoinicijativno.

Danas ćemo se zato zajednički pozabaviti najdramatičnijom epizodom iz Zolinog života. Radi se u svoje vrijeme glasovitoj Aferi Dreyfus, koja je ovom već tada nevjerojatno popularnom piscu doslovno upropastila život, i to samo zato jer se Zola usudio, usprkos prevladavajućem mišljenju javnosti, zahtijevati pravdu za nevino osuđenog čovjeka.

No, prvo nekoliko osnovnih informacija o Zolinom životu.

Tko je bio Emile Zola?

Emile Zola (1840. – 1902.) smatra se predvodnikom, glavnim teoretičarom i najvažnijim piscem naturalističkog pravca u književnosti. Naturalistička proza razvila se iz realizma, predstavljajući u neku ruku “realizam na kvadrat”. Naturalisti su u svojim djelima često nastupali kao kroničari društvene stvarnosti, bilježeći bez dlake na jeziku društvene pojave kojima su izravno svjedočili. Tako se u realizmu iscrpno opisivački i dokumentaristički stil isprepliće s pisanjem o temama koje su se do tad smatrale nedostojnima uvođenja u visoku književnost (primjerice, pisanje o ljudima s društvenog dna, o prostitutkama, zločincima, prosjacima, preljubnicima i slično).

Iako je Emile Zola postao “alfa i omega” ovog književnoga pravca, njegov život prije stjecanja književne slave bio je sve samo ne povlašten i glamurozan.

Njegova je obitelj, zbog preuranjene smrti Emilovog oca, vrlo rano završila u teškoj financijskoj situaciji. Nakon što je Zola najraniju mladost proživio u Provansi na jugu Francuske, završio je u pariškom koledžu u velikome gradu, gdje je bio sustavno izlagan izrugivanju i mučenju školskih kolega zbog svoje povučenosti i činjenice da dolazi “sa sela”. Od zlostavljanja ga je spasio vršnjak Paul Cezanne, kasnije glasoviti slikar.

U to doba Zola i Cezanne zajednički se upuštaju u prve poetske eksperimente, no Zola zbog teškog siromaštva u obitelji pokušava zaslužiti stipendiju u novoj školi, gdje se zlostavljanje vršnjaka nastavlja, a on tone sve dublje u bijedu, stalno se razbolijeva, te na kraju ne uspijeva položiti tada obavezan “ispit zrelosti”.

Uspjeti ili propasti

U tom razdoblju, govore Zolini biografi, budući je pisac živio u tolikoj bijedi da je bio prisiljen hvatati i jesti vrapce da ne umre od gladi, a mnoge dane proveo je bez mogućnosti da ustane iz kreveta jer je po tko zna koji put bio založio svoje jedino odijelo. No, Emile Zola nekako u to vrijeme, kao u inat svemu, odlučuje da će ili uspjeti kao književnik, ili propasti do kraja.

Kao što je vrijeme pokazalo, ovaj veliki rizik pokazao se pravim putem za mladog Zolu. Jer, nekih dvadesetak godina poslije, Zola je već najčitaniji suvremeni pisac u cijeloj Francuskoj, a njegova su djela glasovita i diljem Europe. No, usprkos stečenoj slavi i bogatstvu, Zola nikad nije uspio živjeti doista sretno. U vrijeme svoje slave, Zola žali za mladošću koju je nepovratno bacio u vjetar, a uskoro se upliće i u nesretnu aferu s mlađom ljubavnicom u koju se, iako je oženjen, iskreno zaljubljuje. Ovo, i još neki aspekti Zolina života (posebice Afera Dreyfus), učinili su da se protiv provokativnog i slavnog pisca pred kraj života okrene gotovo cijela francuska javnost, te počne javno napadati i blatiti njega i njegovu obitelj u neslućenim razmjerima.

Afera Dreyfus

Presudan slučaj koji je Zolu gotovo preko noći pretvorio od najčitanijeg francuskog pisca do najomraženijeg čovjeka u zemlji bila je politička afera poznata pod imenom Afera Dreyfus. Stoga ćemo ukratko proučiti pozadinu ove afere, prije nego li proučimo Zolinu upetljanost u politički skandal.

Dakle, afera se zakuhala kad je 1894. godine francuski vojni oficir Alfred Dreyfus odjednom bio optužen za izdaju domovine jer je Njemačkoj, navodno, ustupio neke francuske tajne dokumente. Dreyfus je po kratkom postupku bio opljačkan od vojnih činova i počasti te zatvoren. No, uskoro u javnost izbija sve više indicija da je ovaj čovjek osuđen nedužan, pri čemu se francusko društvo dijeli na dvije vrlo strastvene i ratoborne strane – jednu koja vjeruje u njegovu krivnju, te drugu koja dokazuje da je u pitanju politička igra čija je žrtva posve nevin čovjek.

Potrebno je razumjeti zašto je presuda generalu Dreyfusu izazvala toliki interes i reakcije javnosti. Naime, kad su se ovog pitanja dohvatili francuski nacionalisti i liberali, ubrzo je postalo jasno da se manje radi o Dreyfusu, a više ideološkim pitanjima.

Nacionalisti su smatrali kako je, bez obzira na stvarnu Dreyfusovu krivnju, potrebno inzistirati na valjanosti presude jer su ulozi u toj priči, prema njima, bili čast i imidž Francuske i njezinih institucija. Stoga je, usprkos dokazima, bilo neprihvatljivo priznati da je vojni i državni vrh pogriješio. S druge strane, liberalni građani smatrali su da se francuski “obraz” može očistiti jedino poništavanjem nepravedne presude. Društvene napetosti bile su po ovom pitanju toliko velike, da je dosta iznenađujuće što nije došlo do izbijanja građanskoga rata.

Progon neistomišljenika

S današnjeg gledišta više nema nikakve sumnje da je Dreyfus bio nevin. No, tadašnje francuske vlasti odlučile su, umjesto poništavanja presude, krivotvoriti dokumente ne bi li nekako dokazale da je Dreyfus doista ustupio tajne državne dokumente stranoj sili, čime je postao izdajnik domovine. Kad su na vidjelo isplivali dokazi o krivotvorenju dokaza, država je počela zatvarati ljude koji su prokazivali prijevaru, nastojeći ih tako ušutkati. Istovremeno, u javnosti se uporno isticalo Dreyfusovo židovsko porijeklo, ne bi li ga se prikazalo kao ne-Francuza spremnog izdati Francusku.

Najblaže rečeno, slučaj Dreyfus izrastao je u pravi primjer brutalne društvene represije, lova na vještice i cenzure politički nepodobnih mišljenja. Afera je daleko nadrasla samog jadnog Dreyfusa koji je i dalje čamio u buhari dok su dvije polovice francuskog društva režale jedna na drugu.

A onda je na scenu stupio tada najpoznatiji francuski književnik Emile Zola i zauzeo Dreyfusovu stranu. U tom trenu Francuzi su podivljali.

Emile Zola i slučaj Dreyfus

Prije nego li se Zola na svoju štetu javno založio za Alfreda Dreyfusa, neko je vrijeme iz pozadine pratio suđenje i naknadni razvoj skandala. Zola je, kao i većina drugih Francuza, u početku bio uvjeren u Dreyfusovu krivnju, iako mu se nije sviđala količina agresije, krvožednosti i fanatičnog nacionalizma koju je suđenje običnom izdajniku probudilo u javnosti.

No, s vremenom je Zola, za razliku od velikog broja svojih sugrađana, otkrio da više jednostavno ne može ignorirati gomile dokaza koji su počeli govoriti o Dreyfusovoj nevinosti. Prvo je stanoviti pukovnik Picquart, koji je bio zadužen pronaći definitivne dokaze Dreyfusove krivnje, zapravo dokazao suprotno – da je dokument na temelju kojeg je ovaj čovjek osuđen zapravo falsifikat. Po kratkom postupku je Picquart poslan na opasne vojne pohode van Francuske, s očitom namjerom vojnog vrha da ga se riješe, po mogućnosti zauvijek. No, ovaj je obrat u slučaju dopro do ušiju javnosti, a zatim je još nekoliko ljudi javno iznijelo sumnje i dokaze da je Dreyfus nevin. Većina ih je zbog toga bila osuđena i zatvorena.

J’accuse

U ovakvoj usijanoj društvenoj atmosferi, proslavljeni pisac Emile Zola postaje uvjeren u nevinost čovjeka protiv kojeg se okrenula vlastita država. Zato smatra svojom ljudskom dužnošću dići svoj glas u prilog istini, pogotovo kao pisac koji se cijele svoje karijere bavio prikazivanjem i društvenih realnosti i ukazivanjem na nepravde.

Svoj glas u prilog Dreyfusove nevinosti Zola je dignuo objavljivanjem poznatoga novinskoga članka pod naslovom J’accuse (“Optužujem”), u kojem je žestoko napao i na odgovornost pozvao vojni i politički vrh zemlje zbog prikrivanja istine u ovom političkom slučaju, pritom upropastivši život nevinom čovjeku.

Zola je nesumnjivo, kao poznati književnik, računao da će njegova slava i autoritet pomoći da se istina istjera na vidjelo. I, istina, njegov je članak postao prava medijska bomba jer su novine u kojima je objavljen bile razgrabljene u tada nevjerojatnih 300 000 primjeraka.

Lov na vještice

No, sam Zola nije se izvukao tako lako. Istog mjeseca zbog svoga je teksta završio na sudu zbog vrijeđanja časti francuske vojske. Osuđen je na godinu dana zatvora i novčanu kaznu, a uz to je i izbrisan iz popisa Legije časti. U spisima nekih Zolinih suvremenika ostalo je zabilježeno da je, zato što se zauzeo za Dreyfusovu nevinost, Zola gotovo preko noći u narodu postao jednako omražen kao i navodni izdajnik domovine. Stoga ga je pri izlasku iz sudnice dočekala ogromna razularena gomila koja mu je dovikivala uvrede, prijetila mu i pokušavala na njega nasrnuti, kao da iz sudnice izvode pravog državnog neprijatelja a ne čovjeka koji je francuski jezik proslavio diljem svijeta.

Jednom kad se patriotska svjetina razjarila i u Zoli počela također vidjeti državnoga neprijatelja, nije ju bilo lako zaustaviti. Tako su za vrijeme suđenja Zoli pokušali na dražbi prodati čitavo imanje, a njegova žena i djeca danonoćno su živjeli u strahu od brojnih prijetnji građana koje su im bile upućivane u javnosti i slane putem pošte.

Situacija je za Zolu i njegovu obitelj postala upravo nepodnošljiva. Primjerice, osim upućivanja danonoćnih prijetnji, Zolu je svjetina u jednom navratu, skupa s kočijom, pokušala baciti u rijeku Seinu. Tako je pisac sa svojom obitelji na neko vrijeme bio prisiljen pobjeći u Englesku, pogotovo nakon što je suluda presuda protiv književnika bila na sudu potvrđena i po drugi put. Za vrijeme njihovog odsustva, javno blaćenje Zolinoga imena i časti u tisku samo se pojačalo.

Kraj skandala

Zola i njegova obitelj mnogo su pretrpjeli jer se slavni pisac drznuo javno se založiti za pravdu i istinu. Osim društvenoga ugleda i časti, bili su tako prisiljeni i pobjeći iz vlastite zemlje ne bi li izbjegli javni linč i zatvor.

No, pod pritiskom nakupljenih dokaza, Dreyfus je iznenada, nakon nekoliko pokušaja obnove sudskog procesa, napokon bio oslobođen optužbi 1899. godine (pet godina nakon početka skandala), što je i Zoli omogućilo da se nakon godinu dana proživljenih u progonstvu relativno rehabilitiran vrati u svoju domovinu.

Zola je umro tri godine nakon iznenadnog završetka ovog javnog cirkusa, otrovavši se ugljičnim monoksidom iz kućne peći. Ovaj progon države i društva protiv istinoljubivoga pisca i do danas se pamti kao jedna od najvećih javnih hajki na ljude od pera u suvremenoj povijesti. No, usprkos svim blaćenjima i podmetanjima, Zolino ime i njegovo golemo književno djelo neoskvrnjeni su i visoko cijenjeni sve do danas.

Sve se ovo dogodilo isključivo jer je slavni pisac odlučio slijediti vlastitu savjest i podići svoj glas protiv javno prihvaćene nepravde. Što mislite, koliko bi današnjih autora, koji neprestalno ističu vlastitu istinoljubivost i aktivizam, bilo spremno na kocku staviti svoje udobne fotelje i javni ugled samo kako bi pomogli nekome koga uopće ni ne poznaju?

***

Preporučeni tekst (LINK): Treba li umjetniku platiti za njegovu kreativnost?