Kao novi gostujući autor na Kurzivu, u narednim ću objavama za vas prikazati pet najistaknutijih filmova (po mome izboru) poznatog talijanskog redatelja Federica Fellinija.

Uvodna riječ o Felliniju

Kako bi razumjeli pozadinu kroz koju su njegovi filmovi nastajali, trebali bismo ukratko opisati razvoj svjetske kinematografije u tadašnje doba. U vrijeme kada je zlatno doba Hollywooda privedeno svome kraju i kada se pojavio novi val u cijeloj svjetskoj kinematografiji (onaj koji nije slijedio stope već dosadnog i ponavljajućeg narativa Hollywoodskih filmova), Fellini staje uz bok Bergmanu, Kurosawi, Godardu te i mnogim drugim velikanima novog filmskog vala koji će u imati velik utjecaj na buduću filmsku industriju.

Nećemo previše ulaziti u Fellinijevu biografiju, osim što ćemo spomenuti da je rođen u Riminiju, odakle se kasnije preselio u Rim, gdje će raditi s Rosellinijem i upoznati svoju buduću suprugu Guliettu Masinu. Ona će glumiti u mnogim njegovim filmovima i biti veliki izvor njegove inspiracije.

Novom rječju “felliniesque“ počinje se opisivati stil ovog utjecajnog režisera, prepoznatljiv po međusobnom prožimanju motiva iz stvarnosti s nadrealnim i fantastičnim elementima nalik snu. Mnogi Fellinijevi filmovi su poluautobiografski, no nitko zapravo ne zna koji njihovi motivi točno vuku porijeklo iz stvarnosti, a koji iz  fantazije.

O ciklusu recenzija filmova Federica Fellinija

Bez daljnjeg okolišanja, odabrao sam ove njegove filmove koje ću vam kroz dogledno vrijeme predstaviti:

1. La Strada

2. Nights of Cabiria

3. La Dolce Vita

4. 8 ½

5. Amarcord

Nadam se da će vas ove recenzije ponukati da pogledate barem neke od Fellinijevih filmova kako biste se uvjerili u njegovu bezvremenost. Također, s obzirom na to da je tekst u nastavku moj recenzentski debi, nadam se da ćete mi oprostiti na mogućim omaškama te uživati u recenzijama onoliko koliko sam ja uživao pišući ih.

1. Recenzija: La Strada (1954)

Film koji ću vam danas prestaviti nosi naslov La Strada (“Cesta“), a naslovnu cestu najvjerojatnije je potrebno shvatiti kao alegoriju života. Film je pun karnevalskih motiva i simbolike uz pomoć kojih dolazi do smjene realnog s fantastičnim ozračjem, što će biti karakteristično i za mnoge kasnije Fellinijeve filmove. Radnja se vrti oko bestijalnog snagatora Zampata, jednostavne djevojke Gelsomine (koja utjelovljuje stil nijemih komičara poput Charlie Chaplina, Buster Keatona itd.), i hodača na žici Matta (poznatijeg pod nadimkom The Fool, koji bismo mogli prevesti kao Budala ili Lakrdijaš).

Filmska radnja počinje na obali mora, gdje snagator Zampano traži zamjenu za djevojku koja mu je kao pomagačica u njegovim putujućim kolima služila kao sluškinja i kao komičarski dodatak na njegovu točku. On nudi Gelsomininoj majci 10 000 lira kako bi otkupio Gelsominu, te je Gelsomina od vlastite obitelji prisiljena na pridruživanje putujućem cirkusu.

Točka koju izvodi Zampano vrlo je jednostavna i gotovo pa trivijalna. U njoj on pokazuje snagu stežući željezni lanac oko svojih prsa te ga zatim lomi svojim prsnim mišićima. Nešto prije svakog nastupa, Gelsomina paradira okolo u ulozi klauna koji svira bubnjeve, kako bi najavila glavnu točku. Tako idu iz grada u grad i sakupljaju novac.

Filmska simbolika

Zampano ( kojeg je glumio tada mladi, ali visoki i kršni Anthony Quinn ) od je početka vrlo okrutan prema Gelsomini ( čiju ulogu zapravo igra prava Fellinijeva supruga), zabranjujući joj da svira trubu. Truba kroz film i kroz glazbu Nina Rote simbolizira umjetnost i čežnju za boljim životom.

Ovaj film poput mosta povezuje talijanski neorealizam s kasnijim Fellinijevim filmovima, pri čemu je za talijanski neorealizam karakteristično tematiziranje užasa poslijeratne Italije i borba za radnička prava. Zampano ovdje ispoljava karakteristike snage, brutalnosti, uzemljenosti, okrutnosti i neemotivnosti. U simbolici filma on utjelovljuje tijelo.

Jedna od scena koju je na testnoj premijeri ovog filma odglumio A. Quinn bila je toliko dojmljiva da mu je priskrbila ovaciju publike. No Felliniju se to nije svidjelo, smatrajući da Quinn ne smije biti dobar glumac, najvjerojatnije kako bi ga odijelio od ikakvih osjećaja koje bi njegov lik Zampano mogao pokazati.

Gelsomina predstavlja dušu. Njezino okruglo, simpatično lice i njezino geganje podsjeća nas na Chaplinovsku figuru, također aludirajući na talijansku tradiciju Commedie dell’arte. Gelsomina ne govori puno i njezine facijalne ekspresije podsjećaju na grimase kakvog protagonista iz nijemog filmova. Kroz film se sugerira da je djevojka blago mentalno hendikepirana, iako puna osjećaja i simpatije prema svemu što iskusi. Gelsomina doživljava stvari pozitivno, bez obzira na Zampatinu okrutnost prema njoj.

Postoji treća figura, Matto, ali film se na njega referira uglavnom putem njegovog umjetničkog imena The Fool (najbliži prijevod bio bi Lakrdijaš ili Budala). On predstavlja um. Radeći zajedno s Zampanom i Gelsominom u cirkusu, Budala odluči naučiti Gelsominu svirati trubu koju joj je Zampano zabranio svirati. Gelsomina ima dara, no u svirci je prekida Zampano i scena završi time što Budala isprovocira Zampana, te ga Zampano neuspješno napadne nožem i zbog tog krivičnog dijela završi u zatvoru.

Te večeri Budala odluči podijeliti mudrost s Gelsominom. “Sve ima svoju svrhu. Čak i ovaj kamenčić”, kaže, pokupivši ga s ceste. Spominje da ne zna koja je svrha kamenčića, ali ako taj kamenčić nema svrhu, onda je sve besmisleno, čak i zvijezde koje ih okružuju. Zanimljivo je što što to kaže upravo The Fool, jer je on sam akrobat na žici, koristeći krila anđela u svojoj točci.

Iako je Gelsomini primamljiva ideja bijega s Budalom, Budala joj savjetuje da ipak ostane sa Zampanom, vidjevši koliko mu je vjerna. Zampano se pri izlasku iz zatvora i dalje ponaša okrutno prema Gelsomini. No, u jednom trenutku, kada prenoće u samostanu, Gelsomina mu predlaže da se vjenčaju, a Zampano se pretvara da spava. Gelsomina uzima trubu i odsvira onu istu melodiju koju je jednom čula kada su jednom prilikom zaspali u seoskom prenoćištu. Zampano otvara oči i sluša trubu iako se pravi da spava i ništa ne spominje. Čini se da skepticizam prema svijetu i čuđenje prema ljepoti stvaralaštva još nisu u potpunosti umrli u njemu.

Na daljnjem putu, Zampano sa svojom trokolicom dostiže Budalu, čiji se auto pokvario. Ljut jer je zbog njega završio u zatvoru, Zampano ga izmlati. Iako ga nije htio ubiti, Budala se primi za glavu, pogleda sat te izjavljuje: “Stao mi je sat. Slomio si ga”. Sat simbolizira vrijeme, a cesta život. Vrijeme je Budali isteklo, te on pada na pod krvareći iz ušiju, što je znak da je Budala (tj. um) zaista umro.

Gelsomina je izbezumljena. Zampano bježi s njom, no ona sve više pada u katatoniju, ponavljajući jednu te istu rečenicu: “Budala je mrtav!”. Krajolik se mijenja u zimu, u većini scena prisutan je snijeg. Dijelom shvativši da ona više ne može nastupati u njegovim točkama, ali možda i zbog milosrđa, shvativši da joj je s njim samo gore, Zampano ostavlja Gelsominu dok ona spava, spremajući njezin nakit ispod madraca, a zatim pogledavši trubu, ostavlja joj je kao posljednji dar.

Višeslojna i alegorična radnja

Mnogo godina nakon tog događaja, Zampano dolazi u primorski gradić. Prolazeći ulicom, čuje ženu koja vješa rublje kako pjeva melodiju. Ta melodija je ista ona koju je Gelsomina toliko puta odsvirala na trubi. “Gdje ste čuli tu melodiju?”, upita Zampano. Žena objašnjava kako je tu melodiju svirala jedna žena koja ga opisom podsjeti na Gelsominu, no doznaje da je spomenuta žena umrla od izgladnjelosti i tuge.

Zampano tu vijest stoički prima, no na kraju večeri, kada se napije u lokalnoj krčmi, u potpunosti poludi razbijajući stolove i stolce i mlateći se sa većinom mušterija. Na kraju filma, pijan dolazi do obale. Kao što početak filma počinje s obalom, sad tako i završava. U očaju, Zampano ulazi u more, te se čini da si želi oduzeti život, no zatim izlazi natrag na obalu i puže po pijesku u legendarnoj sceni gdje u velikom stilu ovaj lik po prvi put u filmu javno izrazi svoje osjećaje te istinski zaplače.

Film se na prvo gledanje čini vrlo jednostavan, a radnja vrlo pravocrtna. No film je pun simbolike: more, karneval, cesta, trojstvo tijela, uma i duha (tu se može sugerirati na kršćansku simboliku, ali i na vodu, zemlju i zrak: Gelsomina dolazi iz mjesta pokraj obale, Zampano je zabavljač koji većinu svog života provodi na ulici, a Matto je hodač na žici). 

Perfekcionizam i ludilo genijalnog redatelja

Navodno je Fellini napisao 600 stranica scenarija prije snimanja ovog filma, pazeći da svaku scenu i svaki kadar prikaže upravo onako kako ih je zamislio. Pri kraju snimanja Fellini je doživio živčani slom, najvjerojatnije zbog prekovremenog rada i želje za perfekcionizmom, no naknadno se ipak uspješno oporavio te dovršio izradu filma koji je zatim osvojio mnoge nagrade. 

Gelsominu igra prava Fellinijeva žena, i Fellini za tu ulogu nije htio nijednu drugu glumicu. Možda je vidio nešto pozitivno u njoj, chaplinovski humor kojim se ona ističe, empatiju koju ona pokazuje prema drugim ljudima te njezino čuđenje naspram svijeta i ljubav prema umjetnosti. Gelsomina je zapravo glavna figura oko koje se sve vrti, bez čije prisutnosti ne mogu ni prizemljeni ljudi ni sanjari. 

To je ravnoteža koji će Fellini htjeti predstaviti i u svim njegovim ostalim filmovima. Nitko ne može ići kroz život ne vidjevši svrhu života, kao što nitko ne može ni samo sanjariti, ne prihvaćajući stvarnost koja nas okružuje. Iako je Fellini uvijek naginjao kršćanskoj simbolici, u ovom filmu je prisutna i jedna vrlo stoička nota.

***

Preporučeni tekst: Recenzija: klasik minimalističkog crno-bijelog horora – film “Zazviždi i ja ću ti doći”