George R. R. Martin jedan je od najpoznatijih pisaca današnjice te neosporni majstor suvremene fantastike. Njegov obimni serijal Pjesma leda i vatre, prema kojem se snima i planetarno popularna serija Igra prijestolja, poznat je po čestom i nepredvidljivom umiranju glavnih likova.

Koja je zapravo motivacija iza George Martinove literarne krvožednosti? Želi li eliminiranjem većine protagonista ključnih za radnju jednostavno šokirati publiku? Ili ima i neke druge ambicije? U današnjem tekstu ukratko ću izložiti svoje mišljenje što je zapravo posrijedi, i kakve bi to implikacije moglo imati za željno iščekivani kraj serijala koji je još uvijek u nastajanju.

Do sad je već svakome jasno da u svakoj novoj knjizi Martinovog serijala i u svakoj novoj sezoni televizijske adaptacije njegovoga djela mora umrijeti barem nekoliko do tad najvažnijih likova koji su pokretali cijelu radnju. No, je li to jednostavno Martinov stil pisanja izvan kojeg ovaj genije ne zna stvarati? Dokazi upućuju na suprotno.

Kakvi dokazi? Pa, druge knjige Georgea R. R. Martina, naravno. Iako je najpoznatiji po Pjesmi leda i vatre, ovaj je pisac napisao i mnoga druga djela koja danas često ne dobivaju zasluženu pažnju u sjeni njegova magnum opusa. Bacimo na trenutak pogled na samo neka od njih.

Ubija li Martin i inače svoje glavne likove?

Kao prvo, možemo baciti brzi pogled na Martinov vampirski roman Grozničavi san. Ako bi se pisac opsjednut ubijanjem svojih glavnih likova ikad mogao bezbrižno prepustiti krvoproliću, to bi svakako moglo biti u priči vampirske tematike. No, je li to slučaj s Grozničavim snom? Ne, nije. Pogibanje glavnih likova zamjetno je odsutno u ovoj Martinovoj knjizi.

Zatim imamo i njegov roman o vukodlacima, Razmjena kože. Što je s njim? Slična stvar kao i s prethodnim romanom – roman nije krvav ni približno onoliko koliko od Martina očekujete.

Tu je i njegov rock-horror roman Pjesma sudnjeg dana. I u ovom Martinovom djelu većina glavne postave likova ne završi kao hrana za crve.

Očito, George Martin nije opsjednut ubijanjem glavnih likova. To je gotovo isključiva stilska odlika Pjesme leda i vatre/Igre prijestolja. No, zašto? Zašto baš to djelo?

Zašto je baš Pjesma leda i vatre Martinovo najkrvavije djelo?

Moja je teza da takvi spisateljski postupci u najpoznatijem djelu George R. R. Martina ne služe isključivo šokiranju publike, inače bi krvi do koljena bilo i u drugim njegovim romanima. Stvar je, naime, u okretanju žanrovskih klišeja na glavu. A iznevjerivanje uobičajenih žanrovskih postupaka i motiva izgleda da doista jest Martinova glavna stilska odlika.

Razmislimo malo. Martinovi romani o vukodlacima i vampirima nisu pretjerano krvavi, iako od njih očekujemo da to budu. Umjesto toga, Martin u njima izvrće cijelu legendu o vukodlacima i vampirima na glavu, čineći od njih nešto drugo, pritom uskraćujući čitateljima očekivanje preobilnog krvoprolića. Njegovi “strašni i nadnaravni” horor protagonisti, uz to, na kraju ispadaju ne baš posebno strašni. Klišej horor žanra uspješno je slomljen.

A onda, imamo Pjesmu leda i vatre, njegovu epsku fantastičnu sagu. Što gotovo u samom startu očekujemo od epske fantastike? Pa, očekujemo da će glavni protagonist uspjeti obaviti svoju misiju. Možete li uopće zamisliti da u Gospodaru prstenova Frodo i Sam već u prvoj knjizi budu masakrirani od strane orka u zasjedi? Naravno da ne možete.

Spisateljska poetika iznevjerenih očekivanja

Martin svjesno razbija okvire žanra u kojm piše. Stoga, ako piše u okviru “krvavih žanrova”, suzdržavat će se od pretjerane strave i krvi. A ako piše u žanru epske fantastike, učinit će da inače nepobjedivi junaci ne budu nepobjedivi, i da inače galantni i plemeniti likovi zapravo budu pokvareni, siledžije ili naivne budale.

Ovaj Martinov postupak “iznevjerivanja unaprijed zadanih očekivanja” posebno je uočljiv kad nakon prve dvije knjige Pjesme leda i vatre Martin počne kršiti pravila svijeta koja je sam postavio. Do treće knjige je njegova čitalačka publika već evidentno shvatila što od ovog serijala može očekivati – mrtve junake! Mnogo mrtvih junaka! Stoga je Martin u trećoj knjizi prvo uveo scene šokantnih smrti glavnih negativaca u priči, a zaključivši da čak ni to više nije dovoljno “van okvira”, počeo je u život vraćati neke do tad već mrtve i zauvijek otpisane glavne junake.

Stoga je Martinova spisateljska poetika evidentno bazirana na iznevjerivanju stereotipa književnih žanrova i očekivanja publike. Ako to publiku usputno i šokira, tim bolje!

Što to može značiti za svršetak Pjesme leda i vatre i Igre prijestolja?

Što to, dakle, može značiti za dovršetak njegove naoko beskrajne sage o Westerosu? U svjetlu ove analize rekao bih da trebamo svoja očekivanja okrenuti na glavu. Tada ćemo se možda približiti načinu na koji Martin razmišlja dok piše. Zato se trebamo zapitati koji su uobičajeni načini završavanja fantasy sage, te ih zatim izokrenuti.

Očekujemo veliku završnu bitku? Možda je uopće ne bude, već se sve razriješi mirno. Grizemo se da doznamo tko će na kraju sjediti na prijestolju? Možda nitko! Pitamo se hoće li pobijediti dobro ili zlo? Možda sve završi “neriješeno”. Nagađamo koji će od glavnih likova preživjeti do zadnjih stranica ne bi li spasio dan? Možda nitko. Možda na kraju u najvažnijeg lika bude prometnut neki od najsporednijih likova, ili možda na kraju uopće ne bude preživjelih, kao niti razrješenja radnje, već sve nestane u jednoj golemoj i razornoj apokalipsi – bez stvarnog zaključka! Možda na kraju Bijeli hodači ispadnu pravim pozitivcima, a ljudi negativnom i invazivnom vrstom?

Naravno, ovo su samo nagađanja. Ali spreman sam se okladiti da nisu daleko od Martinovog razmišljanja. I možete biti sigurni da nas na kraju ove sage čekaju neka od najvećih iznenađenja, čak i ako to znači da će se iznenađenje sastojati od toga da ga uopće ne bude!

***

Preporučeni tekst: Šokantni rođendanski poklon: Preporuka knjiga zbog kojih će vas ljudi zamrziti