
Kako je danas osvanuo još jedan “punokrvni” ljetni dan, i kako je vaše dežurno škrabalo s Kurziva još uvijek na ljetovanju, i danas želim objaviti tekst u nešto opuštenijem tonu, te s vama podijeliti još jednu svoju pjesmu s motivom mora. Nadam se da ste u trenutnu čitanja ovog teksta udobno zavaljeni u fotelju, doma ili u svome uredu, te da nemate ništa protiv još malo “morskih” stihova.
Pjesma koju vam danas predstavljam nalazi se u rukopisu moje još neobjavljene pjesničke zbirke Razglednica od soli. Većina pjesama okupljenih u toj zbirci pisana je posebnom, eksperimentalnom, “rasječenom” vrst0m stiha. Čita ga se kao i klasičan stih, od početka do kraja reda, usprkos “rasječenosti”, čija je namjena prvenstveno vizualna – on služi za predočavanje efekta sličnog mreškanju svjetlosti na neravnoj površini oceana.
Rasječeni stih može se smatrati i vizualno poostvarenom metaforom podvojenosti pjesničkog subjekta, koja je kao motiv također često prisutna u zbirci. Uz to, ovakav tip stiha vizualno naglašava cezuru (ponekad pravilnu, slogovnu; a ponekad i nepravilnu, isključivo fonetsku).
Pa, ako ste spremni, krenimo zajedno na more!
***

VEČER ZA PAMĆENJE
Voda oslobađa medvjeđe gracioznosti –
Vodi trebam zahvaliti što naučih lebdjeti.
Uranjam u zeleno, škrgama dišem plavo.
Pupovi tirkiza cvjetaju u prsima i u oku.
Dok nestajem u vodu okružuje me svijet:
Noga u Indoneziji, oko u Pacifiku,
Ruke u Meksiku, i srce posred Vira.
Mediteran me ziba u kolijevci od stakla.
Gutam cjelov vala, a sa njim i latice
Zlatnoga šafrana što je pao s neba.
***
Preporučeni tekst: Usnuli Posejdon (poezija u prozi za sve koji već sanjaju o moru)