Uvod u glavne grane buddhizma: rasprostranjenost hīnayāne u Aziji (dio 2/5)

S jučerašnjim danom počeo sam objavljivati seriju tekstova u kojima na maksimalno stručan no pristupačan način pokušavam protumačiti neke od glavnih karakteristika i međusobnih razlika među glavnim granama buddhizma u Aziji.

Jučer smo se tako u prvom tekstu pozabavili navođenjem i tumačenjem osnovnih svjetonazorskih i etičkih karakteristika hīnayānske grane buddhizma, a danas ćemo nastaviti s proučavanjem raznih do danas preživjelih hīnayānskih tradicija u Aziji. U sutrašnjem ćemo tekstu zato prijeći na proučavanje druge glavne grane buddhizma po imenu mahayāna.

Kao i jučer, napominjem da su ovi članci za moj blog Kurziv donekle preuređeni dijelovi mojeg većeg stručnog rada dostupnog na internetu – Navayāna na Zapadu.

Uvod u pregled azijske hīnayāne

Ovaj nužno sažet pregled širenja i razvoja buddhizma u pojedinim azijskim zemljama prvo će se pozabaviti kratkim pregledom specifičnosti ceylonskog oblika buddhizma, pošto je Ceylon odigrao ključnu ulogu u povijesti buddhističke religije. Na Ceylonu je kompletiran i pismovno fiksiran te sačuvan najvažniji korpus svetih buddhističkih tekstova po imenu Tipiṭaka (više o Tipiṭaci – vidi jučerašnji tekst 1/5). Također, tamo je hinayānska tradicija našla utočište nakon odumiranja buddhizma na samom indijskom potkontinentu u vremenima muslimanskih provala početkom drugog tisućljeća. Na zabačenom Ceylonu se od nestanka uspjela očuvati drevna theravādska škola (vidi jučerašnji tekst).

Nakon toga će biti predstavljen samo najkraći osvrt na najizraženije posebnosti ostalih najvažnijih buddhističkih zemalja Istoka. Svrha je ovoga predočavanja istaknuti raznolikosti i „mutacije“ buddhističkih vjerovanja, kako između njegovih različitih grana, tako i u različitim zajednicama koje načelno pripadaju istoj grani buddhizma.

Ceremonija stovanja Buddhe u Indoneziji
Foto: Wikipedia

Buddhizam na otoku Ceylonu

Vjeruje se da je od svih do danas očuvanih buddhističkih škola upravo theravāda najbliža izvornom Buddhinom učenju. Ipak, vidjet ćemo da živa tradicija buddhizma na Ceylonu nije uvijek uspjela dosljedno prakticirati svoje očuvano drevno znanje. Tako je buddhizam na Ceylonu u svome historijskom razvoju do današnjih dana razvio mnoga korumpirana i devijantna vjerovanja koja su u potpunom neskladu s Buddhinom porukom iz Pālijskog kanona.

Usprkos mnogim hinduističkim, muslimanskim i kršćanskim invazijama, Ceylon je od samog pristizanja theravāde  na njegovo područje bio pretežno buddhistička zemlja, te je buddhizam bio najvažniji faktor u kulturnom i religijskom životu njegovog naroda (Gombrich, 2003., str. 138.). Povijest buddhizma na Ceylonu po predaji započinje dolaskom Mahindine misije (sanskrt – Mahendra) 250. godine prije Krista. Mahinda je bio sin najvećeg buddhističkog kralja Aśoke, koji je bio poslan proširiti Buddhino učenje na jug. To se, dakako, dogodilo više od dva stoljeća nakon smrti Buddhe. Do tad je bilo održano već nekoliko tzv. „buddhističkih sabora“ koji su sazivali Buddhini učenici u svrhu utvrđivanja i očuvanja kanonskih učenja, no u to vrijeme, prije dolaska redovnika na Ceylon i tamošnjeg konačnog zapisivanja Tipiṭake, ova učenja su se još uvijek pamtila i prenosila s generacije na generaciju isključivo usmenim putem.

Jug Indije i Ceylon
Foto: Wikimedia Commons

Kako je Ceylon od tada pa sve do današnjih dana ostao glavno središte theravāde na svijetu, u vezi s tim postoji legenda (dakako, lokalna sinhaleška) o tome da je Buddha predvidio teška vremena za theravādu te na samrti od bogova izmolio zaštitu za ceylonski otok (Gombrich, 2003., str. 139).

Takva i slična vjerovanja općenito su karakteristična za sve theravādske zemlje Azije. Tako praktički svaka od njih ima legendu prema kojoj je Buddha za života nakratko posjetio i ovlastio tu zemlju za kultiviranje njegovoga učenja, te su takve legende izvori za početak štovanja mnogih mjesta hodoćašća diljem Azije u kojima je Buddha navodno obitavao (Gombrich, 2003., str. 123). Na taj način razne udaljene theravādske zajednice u očima ostalih buddhista zadobivaju legitimitet. Nepotrebno je istaknuti da ne postoje nikakvi poznati dokazi koji bi upućivali na Buddhino osobno hodočašće Azijom. Koliko za sad znamo, Buddha je propovijedao isključivo na indijskom potkontinentu, a osobno nije posjetio niti otok Ceylon koji pripada Indiji.

Pisani izvori o širenju buddhizma na Celyonu potječu iz 2. st. pr. Kr., no postaju važni kao izvori tek u povijesnom periodu Polonnaruva. Sačuvana je Mahāvaṃsa (tj. „Velika kronika“) čiji je prvi dio u 6. stoljeću na pāliju sastavio redovnik Mahānāma. On ju je sastavio po uzoru na drugu kroniku pod nazivom Dīpavaṃsa (tj. „Otočna kronika”), a ostali izvori za Mahāvaṃsu smatraju se izgubljenima. Drugi dio Mahāvaṃse napisan je u 13. st, a građa je mu je dodavana sve do 18. st. Ti su kasniji dodaci poznati pod imenom Cūlavaṃsa (tj. „Manja kronika”).

Poznato je da je buddhizam nerazdvojni dio sinhaleškog nacionalnog identiteta, što je u današnje vrijeme i povod za zaoštravanje tenzija između izvornih Ceylonaca i Tamilaca na otoku.

Buddhisticki hram na Ceylonu
Foto: Max Pixel

Posebnosti ceylonske hīnayāne

U ceylonskoj verziji buddhizma, Buddha se smatra “svetim kraljem Buddhom”, prema kome „funkcionira sav pojavni svijet” (Gombrich, 2003., str. 142), što je, dakako, veoma uočljiv otklon od lika Buddhe predstavljenog u vjerovanjima Tipiṭake, jer je on na Ceylonu gotovo obogotvoren. U Tipiṭaci je, s druge strane, ostalo zabilježeno Buddhino sustavno poricanje da je on po naravi bilo što drugo do li čovjek od krvi i mesa.

Također, u kulturnoj svijesti Ceylona prisutna je analogija ujedinjene ceylonske nacije s kozmosom, kao i analogija vjerskog pantenona i državne strukture (lokalno božanstvo > regionalno božanstvo > Buddha) (Gombrich, 2003., str. 143).

Buddhisticki hram 2 Ceylon
Foto: Pixabay

Kao važnu karakteristiku (neki autori bi zasigurno rekli i – značajnu korupciju) ceylonskog buddhizma treba istaknuti veoma izraženu prisutnost magijskih elemenata i egzorcističke prakse. Oni potječu s keralskog područja, a na Ceylonu se u buddhističkim zajednicama čak štuju i neka „pan-hinduistička” božanstva s „izraženim južnoindijskim posebitostima“ (Gombrich, 2003., str. 144).

Kronike spominju i kako je ceylonski kralj Parākrama Bāhu I. u 12. st. ujedinio različite otočne buddhističke sekte (nikāye). No, to je ujedinjenje zapravo podrazumijevalo ukidanje dobrog dijela tih istih sekti. Kralj je tom prilikom na vodeće mjesto buddhističkih redovničkih zajednica (tj. saṅgha) postavio figuru saṅgharāje („kralja saṅghe“) koji je njome upravljao uz asistenciju dvojice službenika koje je birao državni kralj. Takva je politizacija saṅghe u redovničkoj tradiciji buddhizma bila značajna inovacija, no izgleda da je bila općeprihvaćena jer su i neke druge buddhističke jugoistočne azijske zemlje prihvatile taj model (Gombrich, 2003., str. 159). Naravno, raznolikost nikāya (tj. buddh. sekti) je s protjecanjem vremena na Ceylonu ponovno uzela maha.

Buddhisticki hram 3 Ceylon
Foto: Wikimedia Commons

Daljnje korupcije ceylonskog buddhizma

Mnogi ceylonski kraljevi su kroz povijest, po uzoru na poznatog indijskog kralja Aśoku (vidi tekst o Aśoki na Kurzivu), „radili za javno dobro”. Odredba iz 10. st. ističe kako samo istinski „bodhisatte mogu postati kraljevi” (bodhisatta je nešto poput buddhističkog sveca, čovjek na samom koraku do postizanja krajnjeg prosvjetljenja). Tako npr. znamo za kralja Buddhadāsu iz 4. st. koji je na Ceylonu gradio „odmorišta na putevima i domove za sakate i slijepe”, te bolnice u svakom većem mjestu, a navodi se kako je i kralj osobno sudjelovao u liječenju bolesnika, bio uzoran bodhisatta te dosegao prosvjetljenje. On nije bio jedini istinski bodhisatta-vladar Ceylona. Usprkos tom veoma pozitivnom trendu, također je zabilježeno kako je upravo na Ceylonu započeo trend „posjedovanja mnogo nepokretne imovine od strane individualnih redovnika” (Gombrich, 2003., str. 161) od kojih se, prema Buddhinom učenju, očekuje da budu siromašni poput prosjaka.

Buddhin kip Ceylon
Foto: Wikipedia

Uz to, buddhističkoj saṅghi službeno nije bilo dopušteno posjedovanje robova, no sve se na Ceylonu po tom pitanju počelo svoditi samo na terminologiju. Saṅghe su upošljavale laike kao ārāmike tj. poslugu, a ističe se kako su oni bili robovi u svemu osim u imenu. U nešto kasnijim razdobljima čak je i formalnost oko nazivlja bila ukinuta te su ceylonske saṅghe  otvoreno posjedovalje robove uz izliku da ih je moguće osloboditi i time učiniti karmički dobro djelo (Gombrich, 2003., str. 162). Duhovne zasluge su, usput budi rečeno, na Ceylonu bile postale gotovo vrstom “valute”. U zamjenu za njihovo prenošenje obavljali su se različiti poslovi, te su se održavali rituali u kojima bi zasluge bile prenošene na pokojnike, što je zapravo u uočljivom proturječju s buddhinim naučavanjem o zakonu karme (pāli – kamma) po kojem svatko neizbježno ubire plodove vlastitih djela, bilo u ovom ili idućim životima.

Promjene ceylonskog buddhizma koje su se postepeno sve više udaljavale od izvornog Buddhinog naučavanja Gombrich pripisuje sociološkoj činjenici da “redovnici na Ceylonu nikad nisu bili lutajući isposnici, već su [od pamtivjeka] bili ustaljeni u ruralnim sredinama”, te su kroza intenzivne kontakte sa seoskim zajednicama “postepeno [sve više] preuzimali njihove vrijednosti […] i običaje” (Gombrich, 2003., str. 166).

Buddhisticki redovnici
Foto: Pixabay

Pokušaji restoracije Dhamme na Ceylonu

Oporavak iz tako “iskvarene” varijante buddhizma uslijedio je posredstvom kraljevog pokroviteljstva, te povratka samim tekstovima Tipiṭake kao temelju duhovne prakse. Po uzoru na Aśoku, pojedini su ceylonski kraljevi na sebe preuzimali odgovornost “pročišćenja” saṅghi od iskvarenih učenja, što je ovdje uglavnom podrazumijevalo podrobna ispitivanja redovnika o doktrini Buddhine Dhamme i razrješenje od redovničkog statusa onih nedoraslih i nedostojnih. Kraljeva figura bila je ključna pri takvim purifikacijama redovničkih zajednica pošto sami redovnici nisu bili u položaju otjerati nekog koruptnog redovnika silom iz svoje saṅghe. Takve prakse, kao i povratak izučavanju Kanona, doprinijeli su znatnoj revitalizaciji redovničkih zajednica u posljednjih sto godina, iako je i danas stanje daleko od idealnog.

U 19. st. zabilježeno je postojanje dvije vrste buddhizma na Ceylonu. To su a) ostaci starog buddhizma iz prošlih stoljeća u zabitijim djelovima otoka koji su bili “van dosega europskog utjecaja”, kao i b ) nova vrsta “samosvjesnog i artificijelnog” buddhizma čija je tendencija bila obnavljanje izvornih buddhističkih vrednota i tradicije, uz neke posebitosti koje su se razvile pod direktnim utjecajem europskog protestantizma (Gombrich, 2003., str. 173).

Kip Buddhe u Burmi
Foto: Wikimedia Commons

Burmanska hīnayāna

Što se tiče posebitosti buddhizma u Burmi, najvažnije je istaknuti njihovu veoma izraženu deklarativnu težnju fundamentalizmu, tj. povratku teoriji Pālijskog kanona. Na Burmi je prisutan izražen trend pokušaja ostvarivanja što veće sličnosti njihove buddhističke tradicije sa spisima Tipiṭake. No, jasno je da je u konkretnoj praksi stanje i dalje veoma različito od onog kojem se težilo, i to uglavnom zbog utjecaja elemenata “burmanske narodne religije”. Tako je u Burmi i dalje vrlo izraženo štovanje entiteta koji se nazivaju nat i neka su vrsta duhova (King, 1977., str. 87).

Naravno, kao što je jasno iz prvog u ovoj seriji tekstova, vjerovanjima izvorne hīnayāne bila su strana ovakva vjerovanja u duhove i slične entitete jer: a) nisu se bavila metafizikom i nadnaravnim; b) nisu vjerovala u ljudsku dušu i doslovni nastavak života nakon smrti.

Prinos natovima u Burmi
Foto: Wikipedia

Tajlandska, kambodžanska i indonezijska hīnayāna

Tajlandski theravādski buddhizam karakterizira stroga hijerarhijska struktura i visok nivo organizacije redovničkih zajednica, a seoske varijante također su pune “animističkih i [čak i] brahmanističkih [religijskih] elemenata” (Swearer, 1977., str. 99).

U Kambodži je također uočljiv sličan trend modifikacije buddhizma. Kmeri se gotovo svi smatraju buddhistima, no njihovo je vjerovanje pod velikim utjecajem starih narodnih vjerovanja u duhove (koji se nazivaju neak ta) te je izraženo vjersko štovanje mrtvih predaka (Zago, 1977., str. 109)

U Indoneziji je utjecaj indijskih vjerovanja na lokalni buddhizam vrlo izražen. Tako se u 13. stoljeću uz klasični śivaizam (kult hinduističkog boga Śive – više o njemu pročitajte u zasebnom tekstu) i buddhizam u sklopu tendencije “oblikovanja suprotnosti u više jedinstvo” javlja i “kult Śive-Buddhe, koji i u današnje vrijeme prisutan na Baliju“ (Bakker, 1977., str. 148).

Kmerski kip Buddhe
Foto: Wikipedia

Zaključak

Općenito se može ustvrditi povijesna tendencija prilagođavanja “originalnog” buddhizma iz Pālijskog kanona i njegovo stapanje s narodnim religijama therāvadskih azijskih zemalja. Pritom je zanimljivo napomenuti kako većina buddhista iz tih zemalja upravo svoj buddhizam smatra svojevrsnim povratkom izvornom Učenju, usprkos dobroj upućenosti ondašnjih redovnika u spise Kanona s kojim su neki elementi njihovog vjerovanja u uočljivoj opoziciji.

Popis literature korištene u ovom dijelu teksta:

Bakker, J. W. M. “Contemporary Buddhism in Indonesia”. (u: Dumolin, Heinrich; Maraldo, John C.: Buddhism in the modern world, New York & London, Collier books & Collier MacMillan Publishers, 1977)

Gombrich, Richard. Theravada buddhism: A social history from ancient Benares to modern Colombo. London &˛New York, Routledge Taylor & Francis Group, 2003.

King, Winston L. “Contemporary burmese buddhism”.  (u: Dumolin, Heinrich; Maraldo, John C.: Buddhism in the modern world, New York & London, Collier books & Collier MacMillan Publishers, 1977.)

Swearer, Donald K. “Recent developments in thai buddhism”. (u: Dumolin, Heinrich; Maraldo, John C.: Buddhism in the modern world, New York & London, Collier books & Collier MacMillan Publishers, 1977.)

Zago, Marcello. “Contemporary Khmer Budhism”. (u: Dumolin, Heinrich; Maraldo, John C.: Buddhism in the modern world, New York & London, Collier books & Collier MacMillan Publishers, 1977.)

***

Preporučeni tekst: Uvod u glavne grane buddhizma: hīnayānski buddhizam (dio 1/5)

Jeste li znali?!, Zanimljivosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.