Ovim tekstom završavamo našu malu seriju članaka koji vam mogu poslužiti kao uvod u upoznavanje s osnovnim granama buddhizma, njihovim posebnostima i raznolikostima, kao i rasprostranjenošću određenih oblika buddhizma u Aziji. Danas ćemo se pozabaviti trećom glavnom granom buddhizma, tzv. vajrayānom, koja je karakteristična za himalajsko područje, a posebice za Tibet.
Još jednom ću, reda radi, istaknuti da su ovi članci za Kurziv donekle preuređeni dijelovi mojeg većeg stručnog rada dostupnog na internetu – Navayāna na Zapadu.
Osnovno o vajrayāni
Inače, neki poznavatelji ističu da se vajrayāna (čitati kao: “vađrajana”) može mirne duše smatrati tek podvrstom mahāyāne, i u tome ima neke logike. Pa ipak, vajrayāna je toliko posebna i profilirana da egzistira kao pojava za sebe. Sam naziv ove grane buddhizma prevodi se kao “dijamantno vozilo”.
Razlog za takvo izdvajanje vajrayāne posve je razumljiv i nimalo neopravdan zbog veoma izražene prisutnosti posebitosti nastalih pri vajrayānskom preuzimanju nekih tantričkih praksi, poput korištenja mantri, yantri, mandala, štovanja brojnih egzotičnih muških i ženskih božanstava, i slično. U ovoj grani buddhizma prisutna je i izražena ritualnost, korištenje profanih užitaka kao sredstava za dostizanje prosvjetljenja, poistovjećivanje s božanstvom i odbacivanja tako nastalih impresija (o božanstvu, sebstvu praktikanta, i njihovoj istovjetnosti kao iluzije…), kao i elementi stare Tibetske religije bön.
Inače, za one koji se tek uvode u buddhističku terminologiju, pojasnit ću neke od gore spomenutih specifičnih izraza. Mantre su tako kratke govorne formule koje služe za “pružanje uvida” i koncentraciju. Jedna od najpoznatijih buddhističkih mantri svakako je vajrayānska “formula” “Oṃ maṇi padme hūṃ” koju mnogi pokušavaju prevesti na razne načine, time propuštajući poantu, jer se glavna snaga mantre krije u njezinom zvuku pri izgovoru, a ne u značenju samih riječi.
Nadalje, yantre su mistični apstraktno-geometrijski dijagrami koji služe kao pomagalo u meditaciji i mogu predstavljati određena božanstva, a vizualno su najčešće kvadratnog oblika. Mandale su pak likovno-geometrijski mistični dijagrami koji reprezentiraju kozmos, a njihovu osnovnu strukturu obično čini kvadrat unutar kruga. Sam termin tantra odnosi se na ezoterična učenja porijeklom iz Indije, a i hinduizam i buddhizam imaju svoje tantričke oblike. Bön je šamanistička religija koju su Tibetanci slijedili prije usvajanja buddhizma, a do danas su se bön i vajrayānski buddhizam toliko međusobno isprepleli da je vrlo teško razlikovati jednu od druge religije.
Glavni tekstovi (ili tantre) vajrayāne zovu se Guhyasamājatantra i Kālacakratantra. Tantra je, kao što primjećujete, termin koji istovremeno označava i ezoterična učenja, kao i tekstove na kojima se ta učenja temelje.
Povijest vajrayāne
Vajrayāna je još iznimnija iz razloga što je sve do polovice dvadesetog stoljeća ona kao vjerovanje i vjerska praksa bila gotovo ekskluzivna na Tibetu i Himalaji, a svijet se doista upoznao s njom tek nakon prebjega tibetanskih lama i njihovog raseljavanja po svijetu nakon kineske okupacije Tibeta.
Počeci buddhizma na Tibetu vežu se uz 7. stoljeće kada se nakon dugog perioda rata kralj iz Lhase oženio princezom Nepala i Kine zbog uspostavljanja saveza između država, a obje njegove žene bile su budistice. No, tek nakon još jednog stoljeća buddhizam, koji je onda po prvi put dosegao do tad “barbarski” Tibet, biva prihvaćen i počinje se širiti. Izmirenje tibetskog šamanizma i Buddhinog nauka, koje je stvorilo tako jedinstvenu vjersko-kulturnu pojavu kao što je vajrayānski buddhizam, pripisuje se velikom indijskom tantriku Padmasambhavi (Crook, str. 123).
Ezoterični buddhizam
„Glavna praksa kako hinduističkog tako i buddhističkog tantrizma jest sādhanā, tj. vizualizacija svetih bića.“ U njoj se invokacijom, mantrama i ritualnim prinosima (praksama koje su inače u suprotnosti sa anti-obrednim načelima izvornog buddhizma) priziva nadnaravno biće koje se sjedinjuje s meditantom (Crook, str. 125).
Također, u tibetskom su buddhizmu ostale očuvane i stare tibetske šamanske prakse zazivanja narodnih bogova i duhova, padanja u trans, egzorcizma, opsjedanja meditantova tijela od strane nadnaravnih entiteta i slično (Crook, str. 127 – 128).
U ezoteričnim ritualnim praksama tantričkog buddhizma bitna je transformacija energije. Sve se prihvaća stvarnim i vrijednim, pa „čak i gnjusne i moralno upitne stvari. No, one se sve transformiraju putem mentalne yoge u jasne i prazne energije Buddha-uma“. Ipak, često se naglašava kako su takve tantričke prakse iznimno opasne za neupućene jer pružaju velik rizik od postajanja robom užitaka koji bi se trebali transformirati (Crook, str. 127 – 129).
Po čemu je vajrayānski buddhizam uopće buddhizam?
Kada ovako predstavimo glavne karakteristike vajrayānskog buddhizma, čovjeku dođe da se zapita kakve veze ovakva religije uopće ima s izvornim buddhizmom. Prisjetimo se, izvorni Buddhin nauk bio je i protiv ritualnih praksi, protiv dogmatičnosti, protiv metafizike, protiv vjerovanja u trajno sebstvo i dušu i protiv štovanja božanstava.
Ono što, međutim, veže izvorni buddhizam s ovom vrlo udaljenom vajrayānskom inačicom sama je srž Buddhina nauka – “Četiri plemenite istine”. I sljedbenici vajrayāne smatraju kako u svijetu postoji patnja, i kako ju je moguće ukinuti slijeđenjem Buddhina nauka, a slijede i u srži isti moralni kodeks kao ostale grane buddhizma, kodeks koji se temelji na suosjećanju sa svim živim bićima i ugasnuću strasti.
Uloga Dalai Lame
Definitivno najprepoznatljivije lice vajrayānskog buddhizma jest Dalai Lama, kojeg mnogi na Zapadu pogrešno doživljavaju kao buddhističku inačicu pape. No, Dalai Lamina uloga nikako se ne može usporediti s ulogom pape u kršćanstvu iz nekoliko razloga.
Kao prvo, Dalai Lama je značajan samo za vajrayānski buddizam, i posve sigurno ne predstavlja ostale buddhističke tradicije, pa ga se ne može smatrati predstavnikom buddhizma općenito. Nadalje, tibetski buddhizam sačinjava nekoliko glavnih sekti: Nyingma, Kagyu, Sakya i Gelug, a svaka od njih ima vlastite vrhovne vjerske predstavnike. Lik Dalai Lame pripada isključivo u tradiciju sekte Gelug, a čak ni u toj sekti on ne predstavlja njezinog vrhovnog vjerskog vođu. Dalai lama je tako “samo” simbolična titula koju nosi osoba koju se prepoznalo kao iduću reinkarnaciju Dalai Lame.
Lik Dalai Lame služi vjernicima kao duhovni i moralni vodič te kao politički predstavnik i nacionalni simbol Tibeta.
Osim toga, Dalai Lama se smatra avatarom (tj. “utjelovljenjem”) polubožanskoga bodhisatte suosjećanja po imenu Avalokiteśvara, čije ime u prijevodu znači “Gospodin koji gleda prema dolje na svijet”, i predstavlja utjelovljenje suosjećanja prema svim živim bićima. Ikonografski, obično ga se prikazuje s mnogo ruku (tradicionalno se vjeruje da ih ima čak tisuću). Njegove mnogobrojne ruke simboliziraju njegovu skrb i konstantnu predanu angažiranost u brizi za sva živa bića.
Popis literature korištene u ovom poglavlju teksta:
Crook, John H: World crisis and buddhist humanism (End games: collapse or renewal of civilisation), New Delhi, New Age Books, 2009.
***
Preporučeni tekstovi:
