Dobrodošli u još jedan nastavak iz serije tekstova “Turneja po knjižnicama”, putem koje mi je želja čitateljima prenijeti dojmove i iskustva prilikom posjeta baš svim gradskim knjižnicama u Zagrebu. Nakon poduže stanke s ovom serijom tekstova, prouzrokovane lockdownom zbog epidemije (a bome i mojom morbidnom lijenošću, jer lockdowna kod nas već mjesecima nema), po prvi put nakon veljače zaputio sam se u obilazak nove gradske knjižnice.

Tako danas zajedno razgledavamo Knjižnicu Vladimira Nazora. Ona se nalazi u Vodovodnoj ulici broj 13, a do ove adrese najlakše je stići tramvajskim linijama 6 ili 11. Potrebno je na Ilici sići s tramvaja dvije stanice prije okretišta na Črnomercu, a zatim od Ilice prošetati na jug, do križanja Vododovne i Ulice Grada Mainza, za što vam je potrebno svega nekoliko minuta opuštenog hoda.

Knjižnica s ružičnjakom

Knjižnica Vladimira Nazora jedna je od onih u koje nikad prije rada na ovoj seriji prikaza nisam imao priliku zalutati. Stoga nisam prilikom ovog posjeta nisam imao ni neka unaprijed stvorena očekivanja.

Za početak, mogu istaknuti kako je jedna od najupečatljivijih osobina ove biblioteke ta da se ispred nje, nasred ulice, nalazi mali ali šarmantni ružičnjak. U dosadašnjem obilasku gradskih knjižnica, mislim da je Nazorova zasad prva pred kojom sam vidio posađene ruže.

Na istoj adresi s ovom knjižnicom, ali u zasebnim prostorijama, nalazi se i dječja knjižnica. Međutim, kako to obično i biva, nju ovom prilikom nisam razgledao jer za to nisam imao nikakav valjan razlog koji bi mogao opravdati moje šuljanje i fotografiranje prostorija u kojima borave djeca. Stoga sam se poštedio neugodnosti i usredotočio se isključivo na knjižnicu za odrasle, gdje je već i samo po sebi dovoljno neugodno fotografirati naokolo, istovremeno se trudeći ne uloviti u kadar lica drugih posjetitelja.

Simetrija i prozračnost

Svojim “štihom”, ova me knjižnica najprije podsjetila na kakvu prostranu knjižaru, prije nego li na knjižnicu. Prednji dio biblioteke, gdje se nalazi knjižničarski pult, podosta je nestiješnjen, a dojmu prozračnosti pridonose i staklena ulazna vrata, kao i veliki prozori biblioteke.

Nadesno od knjižničarskog pulta nalazi se većina knjiške kolekcije. Police su ovdje nešto više zbijene, no razmak među policama, kao i njihova simetrična posloženost u prostoru, doprinose tome da interijer ove knjižnice na posjetitelja ne ostavi dojam klaustrofobije, naguranosti ili razbacanosti. Ipak, iako će netko ovakav vizualni identitet knjižnice smatrati plusom, ja osobno preferiram biblioteke s nešto kaotičnijim prostornim razmještajem te “skladištarskim štihom”. Knjižnici Vladimira Nazora, prema mome mišljenju, fali jedna određena doza karakterne ekscentričnosti. Stoga i usporedba ove knjižnice s knjižarom – time željeh reći da me se interijer dojmio kao pomalo bezličan i sterilan.

Književna ponuda

Što se tiče samog obujma, rekao bih da se radi o gradskoj knjižnici srednje veličine. S obzirom na to, rekao bih da se radi biblioteci sa sasvim zadovoljavajućim knjižnim fondom. Beletristika, dakako, prevladava, a posebno je “bujna” kolekcija domaće književnosti. No, rekao bih da je Nazor sasvim solidno opremljen i popularnom publicistikom.

Ipak, ako tražite vrlo specifične stručne publikacije ili publicistiku koja je više usmjerena na akademsku zajednicu a ne na prođu kod šireg čitateljstva, moguće je da ovaj književni fond neće ispuniti sve vaše potrebe. Drugim riječima, ako pišete diplomski, za tu svrhu postoje i prikladnije knjižnice od ove. No, ako se radi o tome da se želite upustiti u neobavezno upoznavanje s osnovama filozofije, teorije književnosti, sociologije, filmologije, psihologije, povijesti i slično – tada ćete i ovdje zadovoljiti svoju čitalačku glad.

Tišina u knjižnici!

Od još nekih usputnih zapažanja, mogao bih istaknuti i kako Nazor posjeduje jedno ili dva računala za korisničko korištenje, a pred ulazom u knjižnicu stoji i mala kutijica sa suvišnim književnim naslovima koje je posjetitelj dobrodošao prisvojiti i odnijeti doma, što mi je uvijek drago za vidjeti.

Međutim, ono što me prilikom moga posjeta malo zateklo jest činjenica da u samoj knjižnici nije vladala tišina. Naime, baš u vrijeme kad sam navratio, jedna od knjižničarki imala je, izgleda, srdačan razgovor s jednom od posjetiteljica. Tako je tišinu knjižnice bar dobrih desetak minuta remetio zvuk njihovog nesuzdržanog ćaskanja.

Dakako, nije fer suditi knjižnici na temelju ovakve usputne impresije, jer vrlo je moguće da ostatak vremena u Nazoru vlada sveopća tišina, te da sam ja jednostavno imao “peh” te navratio upravo krivo vrijeme. Međutim, svrha ove opaske nije pokuda, već jednostavno zapisivanje fragmenata istaknutijih osobnih dojmova koji su mi preostali nakon razgledavanja ove knjižnice.

Što sam ovaj put posudio?

Dakako, kao i pri svakom obilasku nove knjižnice, tako sam i pri ovoj posjeti nešto i posudio. Ovog puta to su bili ovi naslovi:

• Sven Popović – Uvjerljivo drugi (Roman mladog hrvatskog prozaika čija mi se prva knjiga vrlo svidjela. Ipak, već sad mogu reći da ova njegova druga publikacija podbacuje što se tiče mojih očekivanja, te se stoga njome vjerojatno neću pozabaviti u zasebnom prikazu);
• Jasmina Kallay – Napiši scenarij (Vrlo zgodan i praktičan uvod u zanat pisanja i oblikovanja filmskih scenarija namijenjen prvenstveno početnicima);
• Rabindranath Tagore – Gitanjali (Hvaljena zbirka poezije u prozi najpoznatijeg modernog indijskog pjesnika nagrađenog Nobelom).

Toliko za ovaj put. U skorije vrijeme  (nadam se) slijedi novi izvještaj iz neke od preostalih zagrebačkih knjižnica, prema slučajnom odabiru. Možda idući put zalutam upravo u vaš kvart, stoga – stay tuned!

***

Preporučeni tekst: Turneja po knjižnicama, posebno izdanje: Razgledavanje Gradske knjižnice Dugo Selo