U današnjem izdanju serije tekstova koje se bave recenzijama starih videoigara donosimo vam čak tri naslova. Radi se o igrama koje su sredinom devedesetih godina bile silno popularne, a igrale su se na arkadnim strojevima u putujućim lunaparkovima.

U današnju retro recenziju ugurat ćemo čak tri prastare igre. To su Blood Bros. iz 1990. godine, Tumble Pop iz 1991. godine i Galz Panic iz 1990. godine.

Mala arkadna igraonica u putujućem lunaparku

Prvo da vam kažem što me osobno veže za ove pretpotopne igrice. Rođen sam 1987. godine. Vjerujem da sam po prvi put posjetio neki od putujućih lunaparkova u Zagrebu otprilike u vrijeme završetka Domovinskog rata. Recimo da je bila 1995. godina, odoka. U to vrijeme, kad je našim krajevima postalo ponovno sigurno putovati, kod nas se pojavio jedan od prvih poratnih putujućih lunaparkova. Onje od sredine do kraja devedesetih, vjerujem, obišao više hrvatskih gradova, kao i neke okolne države. Ciklički bi se vraćao u naš kraj barem jednom godišnje.

Taj lunapark imao je razne sadržaje, no moj mladi um najviše su opčinili kuća strave i mala igraonica s desetak arkadnih strojeva.

Još i danas, više od dvadeset godina nakon što sam posljednji put vidio tu putujuću arkadnu igraonu, do u detalje se sjećam kako je izgledala. Bila je postavljena u sklopu putujućeg lunaparka na zagrebačkoj Klaki. Zidovi i pod videoigraonice bili su od prašnih drvenih dasaka, kao u nekom saloonu na Divljem Zapadu. S lijeve strane nalazila se mala staklena kupola iza koje je sjedio prodavač žetona, a uz prednji i desni zid bile su poredane glomazne i šarene arkadne mašine.

U mašine se ubacivao neravni žeton koji je koštao oko 3 kune, te ste za njega dobivali tri života na nekoj od arkadnih igara. Ako biste potrošili sve živote prije nego li ste dovoljno napasli oči i ostala čula na nekim od tih tadašnjih čuda tehnike, mogli ste u stroj ubaciti novi kupljeni žeton te nastaviti igrati od mjesta gdje ste bili stali.

Povratak u djetinjstvo

Razlog zbog kojeg se ovoliko dobro sjećam detalja iz vremena provedenih u toj maloj, prašnjavoj i primitivnoj arkadnoj igraonici je taj što su naslovi o kojima ćemo danas govoriti bili moj prvi doticaj sa svijetom računalnih igrica.

Nakon što me kao dvadeset-i-nešto-godišnjaka uhvatila nostalgija za starim vremenima, godinama sam se pokušavao sjetiti kako su se zvale ove tri igrice koje su me u potpunosti zaokupljale kao klinca. No, nije bilo šanse da njihova imena prizovem u sjećanje. Kad sam već bio odustao od toga da ću ih ikad ponovno naći, netko na bivšem poslu mi je sasvim slučajno spomenuo računalni emulator za stare arkadne igrice. Emulator se zove MAME (Multiple Arcade Machine Emulator). Uz pomoć tog sam programa konačno pronašao tri igrice koje sam tražio gotovo dvije trećine svoga života te ih čak uspio i ponovno zaigrati u današnje vrijeme, na računalu. Ovo su moji dojmovi o odigranom.

Blood Bros.

Oko arkadne mašine s ovom igrom obično je vladala nepodnošljiva gužva, jer svi su se željeli okušati u ulozi opakog revolveraša koji mecima kosi horde kauboja i Indijanaca. Ovo je u biti igra koja slijedi klasičnu filozofiju arkadnih strojeva – učini klinca ovisnim, a zatim na njega pošalji toliko neprijatelja da će ubacivati žetone svakih nekoliko minuta, u očajničkom pokušaju da nastavi gdje je u rekordnom roku krepao.

Doista, ako se sjećate ove kultne western igre, tada znate da se u njoj umiralo, i umiralo, i umiralo. Ponekad više niste u stanju ni slijediti što se događa na ekranu. Jer, prema vama istovremeno iskače desetak neprijatelja, pet oklopnih vozila, ratni bombarder i skupina konjanika, a svi vas istovremeno gađaju s nekoliko desetaka metaka, bumeranga, granata, bombi, itd. No, koliko god se ova igra činila nepravedna i pretjerano teška, toliko je bila i zabavna i izazovna!

Ova igrica bila je zamišljena kao pucačina iz trećeg lica u kojoj na statičnom ekranu s interaktivnim pozadinama rešetate horde neprijatelja. Ono što ju je najviše izdvajalo od svih ostalih bio je dašak neodoljivog humora. Primjerice, svojom ste artiljerijom mogli srušiti neku od obližnjih kuća. Kad bi zidovi kuće pali, nerijetko bi otkrili zbunjenog ukućana koji sjedi na zahodskoj školjci ili u kadi. Osim toga, za dodatno streljivo morali ste izrešetati odbjegle svinje koje bi povremeno počele pretrčavati vašim ekranom.

Iako u kasnijim nivoima akcija u ovoj igri postaje iritantno zamorna, to ipak predstavlja mnogo manji problem ako ovaj uradak igrate putem emulatora, jer tada vas novi ubačeni “žetoni” ne koštaju baš ništa. Prema mojoj procjeni, potrebno je minimalno 20 žetona za prosječno vještog i iskusnog igrača kako bi završio ovu i danas donekle zabavnu igricu.

Tumble Pop

Iako je ova arkada nesumnjivo nešto lakša od akcijom prenatrpane igre Blood Bros., to i dalje ne znači da je imalo lagana. Da bih danas došao do kraja ove igre, potrebno mi je najmanje 10-15 virtualnih žetona (30 do 45 života, lol).

Ovo je platformerska igrica sa statičnim ekranom, a vi se nalazite u ulozi nekakvog lovca na čudovišta (valjda). Na leđima imate kutiju u koju pomoću cijevi, u stilu Ghostbustersa, usisavate razne duhove, kosture, kromanjonce, biljke mesožderke, klaunove, izvanzemaljce i slične nakaze. Zatim usisane protivnike možete ispaljivati na druge protivnike, pritom skupljajući novčiće, slova, blago i objekte koji vam daju razne beneficije.

Nekoliko je elemenata zbog kojih je ova igra bila jedna od najpopularnijih u tadašnjim lunaparkovima. Kao prvo, bila je to jedna od vizualno najprivlačnijih igara u tada nevelikoj ponudi. Boje koje u njoj prevladavaju neodoljivo su šarene i razigrane, a dizajn nivoa i čudovišta unikatan je za svaku mapu na kojoj se zateknete. A posebnu vizualnu poslasticu predstavljaju bossovi na kraju svake mape. Oni su ogromni, suludo osmišljeni i opaki. Tako će se vaš mali čovječuljak s vremena na vrijeme morati okušati protiv biljke mesožderke koja baca spore i veća je od vas bar deset puta, ili protiv ogromnoga letećeg klauna koji žonglira bombama, kao i protiv vatrenoga zmaja, ogromne hobotnice i sličnih kreatura.

Usprkos nekim prljavim trikovima koje vam ova igra servira (poput povremeno potpuno nepredvidljivih skokova okolnih neprijatelja), ova se zabavna arkadica zapravo odlično oduprla prolasku vremena te ju i danas znam s guštom zaigrati.

Gals Panic

Od svih arkadnih igara u starom lunaparku, jedna je bila uvjerljivo najnepoštenija. To je ova igra – Gals Panic. Sjećam se da su stariji dečki nerijetko imali potrebu zviznuti ovaj arkadni stroj šakom iz sve snage. Možda je to i glavni razlog što se ova igra u ponudi lunaparka nalazila vrlo kratko vrijeme. Pa ipak, i usprkos tome, usadila mi se zauvijek u sjećanje.

Ova igra mogla je biti izrazito nepoštena i tjerati vas da ubacujete nove žetone u nju svakih pola minute iz jednog jedinog razloga. No, uvijek je imala publiju jer bila je to erotska igrica. Da, ne biste vjerovali što su sve klinci prije pojave računala i interneta bili spremni napraviti ne bi li vidjeli par pikseliziranih sisa.

Ova igra je neka vrsta slagalice. Na početku svakog nivoa dobijete ekran s neotkrivenom slikom. Spajajući linije preko ekrana, postepeno otkrivate dio po dio slike (a svaka slika, dakako, sadrži pikseliziranu djevojku sa sve manje odjeće). Pritom djevojka stenje, smije se i dobacuje vam gluposti tipa: “Please be gentle”, “I love you”, i slično. Da, igra ovog tipa danas bi teško prošla razne kontrole koje odlučuju o podobnosti video-sadržaja za klince, no ono su bila neka druga vremena.

Igra zvuči lagano? E pa nije! Đavolski je teška! I to zato jer u svakom trenu na vas vrebaju ogromni pauci, plamena čudovišta i razna rotirajuća geometrijska sr*nja. Ako presjeku vašu liniju prije nego uokvirite dio ekrana – gubite život. Problem je u tome što su pojedini neprijatelji i do deset puta brži od vas, a na ekranu ih ponekad ima i po 10 ili 15 odjednom. Tako svoj žeton u vrijednosti od tri života ponekad, na svoj veliki užas, možete najdoslovnije izgubiti u manje od 5 sekundi. U takvim prilikama bi onda najčešće počelo udaranje po arkadnom hardveru… Ali svi su se uvijek obavezno vraćali, bar još jednom okušati sreću na ovom arkadnom užasu.

Da bi igra bila još nepoštenija, nakon što na jedvite jade prijeđete neki nivo i dodatno razgolitite djevojku na pozadinskoj slici, igra vas ponekad bez ikakva razloga odluči vratiti na prijašnji nivo. Osim toga, morate se natjecati i protiv vremena, a ako ne ostvarite zadovoljavajući broj bodova pri otkrivanju ekrana, vaša bajna djevojka na slici iznenada se može pretvoriti u žabu krastaču ili neku drugu životinju, te ćete i opet morati započeti nivo ispočetka.

Ova je igra bila ultimativni grabež kovanica. Danas ju je zanimljivo odigrati uglavnom kako biste bolje shvatili psihologiju koja je klince nekad tjerala da ostave i posljednji novčić za nekim od arkadnih aparata.

***

Preporučeni tekst: Retro recenzija: Najkrvavija igrica svih vremena stara je već 21 godinu