Tko je, a tko nije klasik književnosti? (alternativni naslov: Jebite se, akademici!)

Inspiraciju za današnji tekst pronašao sam prije par dana u jednom postu objavljenom u književnoj grupi na Fejsu. To je grupa u kojoj članovi raspravljaju o tzv. “klasicima” književnosti. No, osoba koja je napisala post koji me inspirirao potegnula je pitanje o kojim je autorima dopušteno, a o kojima nije dopušteno raspravljati u samoj grupi, jer izgleda da se ljudi teško (ili nikako) mogu dogovoriti tko danas zaslužuje biti ubrojan među književne klasike.

Pritom je posebno zanimljiv ton kojim je ta dilema bila predstavljena. Naime, postavljač pitanja imao se zapravo potrebu unaprijed i ispričati jer on, kao laik, otvara raspravu o tome mogu li se, primjerice, Tolkien ili Agatha Christie uvrstiti među književne klasike.

Društvo mrtvih pjesnika 2
Foto: Facebook/CinemaDrugs

Akademska mistifikacija

To samo govori koliko se uloga današnjih književnih kritičara i akademika mistificira u beskraj. Pitamo se je li nam uopće dopušteno razgovarati o temama o kojima ove učene i praktički obogotvorene akademske glave raspravljaju u svojim kabinetima, a kamo li i dovesti neki od njihovih “svetih” zaključaka u pitanje. Tako je laicima najbolje ili unaprijed odustati od pačanja u sfere književnog kanona, ili se pak unaprijed ponizno ispričati što su se, kao nedostojni nestručnjaci, o tome drznuli imati vlastito mišljenje.

Iz tog razloga pišem ovaj tekst. Želim doprinijeti prekidu mistifikacije. Želim da ljudi osvijeste kako akademsko mišljenje “stručnjaka” (kojima, usput, i sam pripadam) za umjetnost znači manje od prdeža usred oluje naspram mišljenja samih laika onda kada se raspravlja o umjetničkom kanonu i klasicima. U nastavku ću obrazložiti zašto je to tako.

Društvo mrtvih pjesnika 4
Foto: Facebook/Movie Remixer

O književnom kanonu

Što je zapravo „književni kanon“? Najjednostavnije rečeno, to je određeni skup tekstova nekog naroda, epohe ili govornoga područja koji se smatra svojevrsnom „Best of“  kompilacijom svega što su određeno razdoblje i određena kultura imali za ponuditi.

Tako je, primjerice, danas više-manje veoma jasno koji bi autori pripadali u kanon svjetske književne renesanse, koja bi djela mogli uvrstiti u kanon hrvatskog romantizma, ili pak u kanon poljske avangarde. Recimo, kad bismo se dohvatili sastavljanja književnog kanona hrvatske renesansne književnosti, apsolutno svima koji znaju išta o hrvatskoj renesansi (pa tako i vama) bilo bi jasno da će u kanonu očekivano biti zastupljena imena poput Šiška Menčetića, Đore Držića, Hanibala Lucića, Petra Hektorovića, Petra Zoranića, Marina Držića i sličnih veličina. Ono što bi, s druge strane, mnoge iznenadilo, bilo bi da u sklopu tog književnog kanona netko vidi uvrštene i manje poznate i gotovo zaboravljene renesansne pisce, poput primjerice Marina Kaboge (za kojeg vjerojatno do sad nikad niste ni čuli).

Društvo mrtvih pjesnika 3
Foto: Facebook/FilmSinopsis

Tko odlučuje o kanonu?

Zašto je važno tko je u književnom kanonu a tko nije? Zato što se na temelju općeg slaganja stručnjaka o tome koja imena zaslužuju ući u neki kanon odlučuje i o kojim će se umjetnicima učiti u školama i na fakultetima, o kojim će se djelima pisati znanstveni radovi i koja će djela, pojednostavljeno govoreći, ostati zapamćena kroz povijest! Ako ste se ikad zapitali zašto na satovima književnosti ne učite primjerice i stihove trenutno popularnih rap-ravera iz dueta Krankenšvester, sada znate da o njima i o njima sličnima ne učite zato jer oni (bar do sad) nisu općeprihvaćeni kao dio hrvatskog književnoga i/li glazbenoga kanona!

E, a sad treba postaviti i najvažnije pitanje – tko zapravo određuje koja će se imena uvrstiti u određeni kanon umjetničkih djela?

Društvo mrtvih pjesnika 6
Foto: Facebook/Dead Poets Society

Na to pitanje nije lako odgovoriti. Iz šire perspektive, moglo bi se reći da sama povijest vrši selekciju. Javnost općenito kroz desetljeća i stoljeća pamti i raspravlja o djelima koja su u određenom povijesnom periodu ostavila najsnažniji utisak u kolektivnoj svijesti. Tako je neka djela jednostavno nemoguće ignorirati, jer su ostavila utisak na previše ljudi u predugom vremenskom periodu da bi ih se na ikoji način moglo prozvati „nedovoljno važnima“.

E, ali ipak je jasno da postoji i određeni uži skup „stručnjaka“ koji piše školske udžbenike, književne antologije, povijesne preglede, drži predavanja i slično. To su ljudi o kojima u užem smislu ovisi oblikovanje bilo kojeg umjetničkog kanona, ljudi koji se stručno bave proučavanjem neke grane umjetnosti. Njihov je zadatak, na temelju povijesnih saznanja, proučiti koliko je koje umjetničko djelo kroz povijest „ostavilo traga“, i na temelju toga ga uvrstiti ili ne uvrstiti u službeni umjetnički kanon nekog naroda ili umjetničkog razdoblja.

Ono što je sada potrebno predočiti jest to da u bilo koji književni kanon ulaze samo autori i djela koji:

  • imaju “nedvojbenu umjetničku vrijednost“;
  • su ostavili značajan utisak na veliki broj čitatelja, do te mjere da su postali dio „opće kulture“;
  • su autori čiji je umjetnički utjecaj na vlastite suvremenike i naredne generacije stvaratelja „neosporan“.
Društvo mrtvih pjesnika 7
Foto: Facebook/Bibliophile Mystery

Naravno, već pri samom letimičnom bacanju pogleda na ova tri pretpostavljena kriterija prema kojima se izabiru klasici neke književnosti (ili neke umjetnosti općenito), jasno je da zapravo samo prvi kriterij, procjenjivanje umjetničke vrijednosti djela, spada pod izravnu regulativu akademika i književnih stručnjaka. A upravo je taj kriterij i najsubjektivniji, jer se temelji na kategoriji estetike. Estetika je, kao što vam je poznato, jedan za svakoga vrlo individualno doživljen pojam. Nešto što je nekome odvratno, drugome će biti predivno. Recimo, nekome se može povraćati od samog mirisa mokraće, dok drugog isti taj miris seksualno uzbuđuje. (Da, namjerno sam glup i degutantan, kako bih vam pokazao da rasprava o klasicima nije sveta!) Estetitka je subjektivna. A ostala dva kriterija (javni utjecaj djela, postajanje općom kulturom) nisu u domeni akademika, već same čitalačke publike, laika.

Kako to mislim? Ovako: dijelom opće kulture i široko utjecajnim djelima ne postaju djela koja akademici proglašavaju značajnima, već to postaju ona djela za koja mari i koja pamti sama publika.

Društvo mrtvih pjesnika 9
Foto: Facebook/Dead Poets Society

Ne možete zajebati publiku

Promislite o sljedećemu. Recimo da iz nekog razloga najveći književni stručnjaci u Srbiji sutra odluče proglasiti zbirku poezije Bore Čorbe književnim klasikom. Ti stručnjaci izdaju o toj tezi znanstveni rad i održe predavanje. Znači li to da je Čorba zbog toga doista i postao književnim klasikom?

Naravno da ne znači. Ono što bi ovakav postotak polučio bilo bi ekspresno gubljenje ikakvog kredibiliteta ili vjerodostojnosti upletenih “stručnjaka” koji su donijeli ovu odluku. Zašto? Pa, zato što sama čitalačka javnost ne podržava njihovo mišljenje! Zato što bi Čorba bio proglašen klasikom bez da je postao dio opće kulture i bez da je utjecao na više novih generacija stihoklepaca. Zbog toga bi javnost ignorirala i ismijala zaključak akademika. A kad se neki zaključak ignorira od strane ciljane publike, onda on kao da nikad nije ni bio donesen.

Upravo iz ovog razloga jasno je da akademici nisu oni koji stavljaju “točku na i” kada se raspravlja o klasicima umjetnosti. Njihova je uloga zapravo samo da “prikupe” dojmove svekolike javnosti o nekome djelu (po mogućnosti dojmove iz više generacija, životnih sredina i vremenskih epoha), i tada na temelju tih mišljenja široke zajednice donesu presudu o “kanonizaciji” nekog djela. Oni nisu “od boga dani” za odlučivanje o umjetničkim klasicima, oni su tek birokrati koji “sređuju dokumentaciju”.

Društvo mrtvih pjesnika 8
Foto: Facebook/Dead Poets Society

Ne, zbacivanje književnih stručnjaka s trona ne znači da će Nives Celzijus biti novi Krleža!

No, znači li to da je bitno samo koliko je neko djelo popularno? Pa na taj način je i Nives Celzijus klasik književnosti, reći će netko u odgovor na ovu moju tiradu. No, nije tako, i vrlo je jednostavno objasniti zašto.

Istina, nakaradna knjiga Gola istina Nives Celzijus 2008. je godine kod nas bila najčitanija knjiga, zahvaljujući distribuciji na kioscima i “žute” pompe koja je to djelo i razvikala. Zbog toga je Nives i morala dobiti blesavog Kiklopa za “Hit godine”. No, usprkos tome što je veliki dio javnosti očito pročitao (ili barem kupio), Nivesino djelo, jedna je stvar i dalje jasna, i to na temelju mišljenja same čitalačke javnosti. Značajni dio građana nije se o knjizi izrazio nimalo pozitivno (to je moguće najlakše dokazati korisničkim komentarima na internetu), a što je još važnije od toga – danas o toj knjizi zapravo više nitko i ne priča. Knjiga nije ostavila traga, impresionirala nikoga, niti inspirirala novu generaciju pisaca (lol!). Na temelju svega toga, očito je da je javnost vrlo nedvosmisleno donijela presudu Nivesinoj knjizi. Da je bila i deset puta prodavanija, Gola istina zbog toga svejedno ne bi bila književnim klasikom jer su ju svi ismijali, a zatim zaboravili.

Filthy Frank
Foto: Facebook/Bear Catholic

Kraj književne prijevare

Stoga, vidite, nema nikakve opasnosti od uvlačenja šunda među književne klasike čak i ako demitologiziramo ulogu akademika u procesu odlučivanja o književnom kanonu, te stvar i službeno prepustimo u ruke onih koji cijelo vrijeme i donose odluke – samoj publici. Njih nije moguće zavarati, kao niti im prodati mačka u vreći. To polako ali sigurno uče i današnji akademici koji u domaće književne klasike nastoje uvrstiti vlastite kolege i pajdaše, koji zapravo uopće ne znaju pisati i koje nitko ne čita! Odgovor publike je opće ignoriranje najnovije domaće književne proizvodnje, što je nedvosmisleni, složni i gromoglasni izrečeni “JEBITE SE!” u lice akademika čije mišljenje, a i sama profesija, tim pokušajem manipulacije općim mišljenjem prestaju biti relevantni.

***

Preporučeni tekst: Treba li umjetniku platiti za njegovu kreativnost?

Boemski kutak, Svijet umjetnosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *