Sukob suvremenih pjesničkih stilova u zbirci poezije “Skok preko kože” autora Filipa Žganjara

Ovih dana sam, u potrazi za novom misaonom hranom, u nekoj knjižari slučajno nabasao na zbirku poezije Skok preko kože meni nepoznatog autora Filipa Žganjara. Po završenom čitanju, shvatio sam da imam potrebu napisati nekoliko osobnih dojmova o ovoj zbirci, koju sam doživio vrlo podvojeno – nekim se pjesmama diveći, a druge pak ignorirajući u potpunosti. Ta dvojna narav ove knjige, prema mojem mišljenju, vrlo dobro ilustrira neke od vrlo evidentnih problema i uobičajenih trendova unutar trenutne hrvatske poezije.

Kao prvo, smatram da je na samome početku ovog kratkog prikaza potrebno istaknuti kako autor spomenute zbirke, mladi Bjelovarac Filip Žganjar, od izdavanja ovog svog pjesničkog prvijenca zapravo nije više objavio niti jedan jedini književni naslov (ili sam takav dojam barem stekao nakon pretrage na Googleu). Zbirka Skok preko kože izdana je još 2013. godine, i to u okvirima jedne razvikane poetske edicije i pjesničkog natječaja, čime je autorovo nestajanje sa scene odmah po izdavanju tim znakovitije.

Većina mladih autora koji u okviru poetskih natječaja “velikog kalibra” uspiju osvojiti izdavanje knjige zapravo u narednim godinama upadaju u fazu poetske hiperprodukcije, konstantno gostujući na svim vrstama pjesničkih događanja te izbacujući nove rukopise kao na pokretnoj traci. U slučaju Filipa Žganjara, uspjeh na natječaju “velikog kalibra” nije rezultirao hiperprodukcijom, već upravo suprotno – ponovnim padom u autorsku anonimnost. No, zašto je upravo u Žganjarovom slučaju došlo do ovakvog razvoja događaja? Čovjeka ne poznajem, pa ne mogu sa sigurnošću reći ništa o tome. Međutim, imam svoju teoriju, koja je možda istinita, a možda i nije.

Poezija 2
Foto: Needpix
Prisutnost semantičkoga konkretizma

Većina pjesama u zbirci Skok preko kože vrlo je evidentno pisana pod izravnim utjecajem stila suvremenih hrvatskih pjesnika čije se pisanje u stručnoj literaturi često naziva semantičkim konkretizmom. Kao takva, Žganjarova zbirka pati od većine boljki od kojih pati i poezija autora koji su na neki način, izravno ili neziravno, utjecali na stil ovog mladog pjesnika.

Podsjetimo se, nazivom “semantički konkretizam” podrazumijeva se poetski stil kojeg odlikuju: izrazita jezična apstraktnost, fragmentiranost izraza, višeznačnost, značenjski neprobojne metafore te temeljenje pjesama na književnoj teoriji.

Zbog ovakvih karakteristika, pjesnike semantičkoga konkretizma često se doživljava kao autore s elitističkim pretenzijama, jer ovakvi pjesnici svjesnim odabirom pišu tako da njihove pjesme (donekle) znaju dešifrirati jedino studenti i profesori komparativne književnosti i ostalih srodnih studija. Dakako, semantička neprobojnost mnogim modernim autorima služi kao “zavjesa od dima” koja sakriva činjenicu da oni zapravo nemaju bog zna što za reći, što postaje i više nego evidentno kad netko tko poznaje teoriju počne dekonstruirati ovakvu vrstu pjesništva.

Pisanje 2
Foto: MaxPixel
Prisutnost rock i beat poezije

S druge strane, iako se Žganjar obilato služi semantičkim konkretizmom, u određenim pjesmama zbirke u kojima ovaj utjecaj slabi te kad autor progovara prirodnije i spontanije, zapravo postaje očito da se radi o vrlo talentiranom autoru.

Uz tendencije poigravanjem apstraktnošću semantičkoga konkretizma, u zbirci Skok preko kože istovremeno se nazire i jedan drugačiji spisateljski stil, koji je mnogo inspiriraniji, autentičniji i mnogo “demokratskiji” od nekomunikativnog i “kvazi-elitnog” stila pjesničkih semantičara. Ovaj drugi stil mnogo je manje zastupljen u samoj zbirci, no kad Žganjar progovara na ovakav način, njegov jezik i vizija upravo cvjetaju. Stil je to dobrim dijelom inspiriran rock-pjesnicima poput Boba Dylana i Toma Waitsa, kao i stilom američkih beatnika.

Kao takav, ovaj drugi stil također se odlikuje jezičnom inovativnošću i odvažnom metaforičnošću, no čitatelj je, bez obzira na svoj akademski stupanj i profesiju, u stanju instinktivno nazrijeti značenje te se poistovjetiti s pjesničkom idejom, što je karakteristika dobrog pjesništva.

Pisanje 9
Foto: Flickr
Sukob dvaju pjesničkih stilova

Kao primjer prvog stila ove zbirke, onog poistovjetivog sa “semantičkim konkretizmom”, navodim nekoliko sljedećih primjera stihova:

  • Oblik lule / smrtonosan je za / drveće koje ne može / skinuti svoje prstenje. 
  • Prostirem tepih / s vitičastim zagradama za tvoje trepavice / i žiletima za slučaj da ogladniš. // U frižideru imam par neukusno našminkanih Meksikanaca.
  • Crvena strijela puže po zraku / kao gušter po osunčanom kristalu. / Izvuče kockastu plahtu i / napravi piknik na mjestu / razdvajanja oblaka.

Kao primjer drugog stila zbirke, onog poistovjetivog sa “rock i beat pjesništvom”, navodim nekoliko sljedećih primjera stihova:

  • Pustinja ne priznaje / svoju djecu. / Uređuješ prozore, / već su puni / rupa od metaka, / lišća koje jede / otvorene rane / i svjetlo /neprekinute linije / krvi, boje zalaska / civilizacije, / rituala koje obavljamo / kad smo sami i zapleteni / u sokove života.
  • Svjetlo kineskih lanterni / pretvara ulicu u muzej voštanih figura. / Oči nam se na zraku sjaje kao barokne haljine, / netko bez glasnica viče: odlazimo. / Samo da podignemo bezglavo sidro / i rastavimo bol na molekule.
  • […] općenito patnja, svemirski kaos i zakoni matematike / prikazani na jednoj žici u dvije oktave / jednostavni kao pribijanje mrtvaca na križ, / silovanje, redovi za kruh, redovi za spašenu zemlju, / za život u provinciji, za nešto sasvim drugo / nepojmljivo i nedostižno truplu u nama
Pisanje 2
Foto: Free Stock Photos
Teorija zavjere?

Dakako, nerealno je očekivati da netko stvori realističnu predodžbu o stilovima unutar neke zbirke poezije tek na temelju šest subjektivno probranih primjera stihova. Međutim, ono što iz ove komparacije jest očigledno, upravo je to da je sukob barem dvaju napadno različitih pjesničkih stilova u Skoku preko kože podosta očita odlika knjige.

Ono što postaje evidentno nakon čitanja cijele zbirke jest to da je drugi stil, onaj kojeg ovdje zovem “rock i beat pjesničkim stilom”, mnogo manje prisutan u zbirci. Zapravo, pjesama pisanim ovim stilom nalazi se tek u natruhama, i tek ponešto više u posljednjem pjesničkom ciklusu unutar zbirke.

Međutim, predložio bih tezu prema kojoj su ovi “ostaci ostataka” beatničke poezije zapravo srž ove zbirke i temelj na kojem je ona nastajala. Čini mi se očitim da se sami autor nalazi na svome terenu upravo unutar ovakvih pjesama, koje odlikuje visok stupanj ispovjednosti, intimnih dojmova i zaista impresivnih usporedaba, metafora i pjesničkih slika. Nasuprot ovakvih pjesama, prevladavajući stihovi pisani u stilu semantičkog konkretizma u ovoj se zbirci čine vrlo nezgrapni, bezidejni i neosobni. Zapravo, čine se kao da su zastupljeni samo kako bi pjesnik slijedio nekakvu nevidljivu šablonu…

I upravo s ovim zaključkom dolazim do svoje glavne teorije o tome zašto je mladi Žganjar, nakon osvajanja prestižne pjesničke nagrade, jednostavno ispario s književne scene. Naime, šablona je stvarna, ona je realnost naše pjesničke scene!

Joker 6
Foto: Screenshot taken at: YouTube/Warner Bros. Pictures/JOKER – Final Trailer – Now Playing In Theaters
Što se zapravo događa?

Moja je teorija (i ne zaboravite da je to doista samo moja teorija, te da autora nikad nisam upoznao te da zapravo ne znam što se događa u njegovom privatnom životu) ta da se autor povukao sa scene u trenutku u kojem je bio prisiljen kompromitirati pjesnički stil svog književnog prvijenca u korist slijeđenja određene šablone. Pri tom ne sugeriram da je ovaj pjesnik pokušao pobijediti na nepošten način, već iznosim pretpostavku prema kojoj je on jednostavno uočio prevladavajući trend u izboru poetskih žirija, te ga odlučio slijediti.

Naime, u zadnje vrijeme se na pjesničkoj sceni vrlo mnogo (no ispod glasa) govori o tome kako članovi raznih hipotetskih žirija pjesničkih natječaja biraju nagrađene rukopise prema jednom glavnom kriteriju – a to je slijeđenje šablone! Većina tih istih članova žirija piše upravo stilom srodnim semantičkom konkretizmu, te iz godine u godinu biraju isključivo nove rukopise koji su što dosljedniji u slijeđenju te iste poetske šablone, na uštrb kvalitete. Žiri zapravo bira rukopise koji čim više nalikuju na njihova vlastita djela. Zašto?

Na taj način naš hipotetski žiri stvara iluziju vlastite važnosti na sceni, te grade predodžbu o tome da je upravo njihova književnost stvorila cijelu generaciju novih pjesničkih glasova. Naravno, ovo se događa uz brutalno gušenje svih onih “drugih” glasova koji su nespremni žrtvovati vlasnički pjesnički integritet radi podlijeganja ovakvim vrstama pritisaka. Stoga zaista originalni autori bivaju zaboravljeni, a na sceni se iz godine u godinu nagrađuju zbirke koje nije moguće ni razlikovati jedne od drugih.

Ljubavna tuga
Foto: PxHere
Zaključak

S obzirom na to koliko je očito da u zbirci Skok preko kože postoje dva gotovo međusobno suprotstavljena pjesnička stila, i s obzirom na to koliko je stil u kojem se autor osjeća prirodnije i vještije očito zapostavljen – rekao bih da je autor vjerojatno bio svjestan postojanja potrebe za “slijeđenjem šablone”. Je li se žiri koji je ocjenjivao Žganjara doista povodio za ovim kriterijem? To ne zna nitko osim njih samih, i ja na ovom mjestu ne mogu tvrditi da o tome imam ikakva saznanja – jer nemam. No, ozračje na samoj sceni danas je takvo da autori, bez obzira na mindset konkretnog žirija, već unaprijed imaju dojam da se od njih očekuje slijeđenje šablone.

Žganjarov naprasni nestanak sa scene upravo u trenu uzdizanja iz anonimnosti govori o tome kako je možda i požalio žrtvovanje svoje “rock autentičnosti” u svrhu udovoljavanja nekim unaprijed stvorenim kriterijima primjerenosti. Možda je Žganjar čak i shvatio kako doista autentičnim poetskim glasovima trenutno najčešće ni nema mjesta na našoj pjesničkoj sceni, pa je stoga odlučio demonstrativno “napustiti dernek”. Ako je tako, svaka mu čast, jer takva gesta zaslužuje priznanje.

Nakon čitanja Žganjarove zbirke, osjetio sam se obeshrabreno. Jer, shvatio sam da u rukama držim knjigu autora s neupitnim talentom i originalnim pjesničkim stilom. No autor se, izgleda, osjetio primoranim zatomiti vlastiti stil i prirodnost u svrhu davanja omaža autorima mnogo lošijima od njega samoga. I tako je njegov neupitni pjesnički talent bio sputan, podčinjen te na kraju zatomljen.

Ako iz ovakve priče treba izvući ikakvu poruku – to je onda poruka o nužnosti pisanja radi samog pisanja. Kad kao kolektiv zaboravimo na prestiž i nagrade te jednostavno počnemo pisati zato što imamo nešto za poručiti, bez straha za vlastitu karijeru pisca – tada će se i različite lažne veličine na našoj sceni početi urušavati poput kula od karata te prestati diktirati kako bi tko morao pisati, a književnost će ponovno postati slobodna i vratiti se u vidokrug širokog sloja čitatelja.

***

Preporučeni tekst: “Revolucionar” Stjepana Bajića – najoriginalnija recentna zbirka poezije u Hrvatskoj?

Boemski kutak, Književnost, Recenzije

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *