Današnji tekst govori o Japancu po imenu Daikichi Amano. Ovaj neobičan i kontroverzni čovjek istovremeno je svjetski priznati umjetnički fotograf, no i režiser nekih od najbolesnijih i najkontroverznijih japanskih porno filmova koji užasavaju internetsku publiku. S obzirom na takvu narav današnje teme, ne preporučujem čitanje ovog teksta gadljivim i općenito osjetljivim osobama te, naravno, maloljetnicima.

Počeci kontroverznog Daikichija Amana

Reći da je čovjek po imenu Daikichi Amano neobična individua bio bi eufemizam stoljeća! Ovaj Japanac rođen 1973. godine, živi u Tokyju, a ujedno je slavljen i kao beskrajno inventivni i odvažni umjetnik, a s druge je strane pljuvan kao eksploatatorski pornograf čiji bolesni uraci koketiraju sa zoofilijom te podsjećaju na ekstremnu hentai pornografiju pretočenu u stvarni svijet.

O njegovom osobnom životu nema mnogo konkretnih podataka, no iz nekoliko sam online intervjua s ovim gospodinom uspio iskopati da je od Daikichi od malih nogu bio zainteresiran za miješanje granice između groteske i odvratnosti te seksualnog uzbuđenja. Tako je Amano u intervjuima znao navoditi da je kao tinejdžer doživljavao seksualno uzbuđenje gurajući si plastične autiće u rektum (zbog čega je završavao i u bolnici), te vršeći veliku nuždu iza polica supermarketa ili na grobljima.

Amano se školovao kao reklamni dizajner u Americi, a svoju je karijeru započeo dizajniranjem omota za druge pornografske tvrtke, kao i snimanjem klasične pornografije. No, priznaje da je ubrzo doživio zasićenje normalnom pornografijom te je shvatio da u današnjem svijetu postoji itekako plodno tržište za porniće koji prelaze svaku granicu normalnosti i dobrog ukusa.

Istovremeno i pornograf i umjetnik?

Činjenica je da je gospodin Amano doslovno oboje – i umjetnik i pornograf, i to ne samo zbog dvojnih osjećaja koje publika gaji prema njegovome radu. Jer, D. Amano se bavi i stvaranjem svjetski zapaženih umjetničkih fotografija, kao i snimanjem ekstremnih pornografskih filmova.

Kao fotograf, modni dizajner i konceptualni umjetnik Daikichi je priznat diljem svijeta. Internacionalnoj publici predstavio je svoj rad na samostalnim izložbama u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i Kanadi, a održao je brojne izložbe i u rodnom Japanu. Za njegov rad čula su i svjetski poznata imena poput Marilyna Mansona, Gaspara Noe i Riccarda Tiscija.

Međutim, većina Daikichijeve vizualne umjetnosti nastaje na setovima njegovih porno filmova. On osobno nema nikakvih problema s titulama pornografa i umjetnika, već poručuje da svatko iz publike može osobno odlučiti u koju kategoriju želi svrstati njegov rad.

Ekstremna pornografija od koje će vam se okrenuti želudac istovremeno biva pretočena u art fotke

Daikichijevi pornografski filmovi su (malo je reći) vrlo ekstremni, a snima ih u okviru svoje pornografske filmske kuće Genki Genki. Obično uključuju glumce koji imaju seksualne odnose prekriveni ribljim iznutricama, kao i guranje živih mrtvih i/li samljevenih crva, jegulja, žohara, žaba, riba, lignji, hobotnica i škorpiona u sve ljudske otvore.

Iako je estetska dimenzija Amanovih art živopisnih fotografija uglavnom evidentna i dojmljiva, ovaj se kontroverzni Japanac često nalazi pod paljbom optužbi za eksploataciju žena te za nepotrebnu okrutnost prema životinjama.

Međutim, Amano u intervjuima tvrdi da, usprkos ekstremnoj i odvratnoj naravi filmova koje snima, zapravo nema nikakvih problema s pronalaženjem glumica. Štoviše, čak tvrdi i da ga zainteresirane djevojke doslovce proganjaju ne bi li dobile priliku pojaviti se u nekom od njegovih užasavajućih uradaka.

Većinu svojih filmova Amano snima, montira i dizajnira posve sam, u svoje stanu. Najveći problem s kojim se susreće u svome poslu jest, priznaje, to što nikako ne može odstraniti odvratan smrad ribe, insekata i mljevenog mesa iz svoga stana.

Navodi i kako se gotovo sve životinje upotrijebljene za njegove filmove obavezno pojedu, jer on osobno nije poklonik ubijanja životinja isključivo “za zabavu”, te ih stoga nastoji sve iskoristiti za hranu. Naravno, ovakvim navodima ne može se opravdati mljevenje živih žaba ili riba i njegovo je stvaralaštvo vrlo, vrlo moralno upitno. No on se time ne opterećuje, dok god ima publike koja financira snimanje njegovih suludih fantazija.

Umjetnost ili poremećaj?

Daikichijeve umjetničke fotografije često nastaju na istim setovima na kojima i njegova pornografija, te prikazuju iste motive – djevojke prekrivene insektima i morskim životinjama. Jedino što zapravo razlikuje njegovu pornografiju od umjetnosti jest to što na fotkama (bar onim za javne izložbe) najčešće nema prikaza snošaja i genitalija.

Kao i njegova umjetnost, Amanova pornografija ima izvrsnu prođu. Neke naslove uspijeva prodati i u nekoliko tisuća primjeraka, a cijena njegovih filmova je, nema potrebe naglašavati, dosta paprena.

Daikichi Amano navodi kako su ciljevi njegovog pornografskog i umjetničkog opusa prelaženje granica normalnog i prihvatljivog, idoliziranje ljepote ljudskog tijela, te istraživanje zazornih osjećaja koji nastaju pri eksplicitnim prikazima stapanja i međusobnog prožimanja ljudskog i životinjskog svijeta, pri kojem estetika ljudske golotinje biva transformirana u nešto izobličeno i nakaradno.

Kao svoje glavne izvore inspiracije, ovaj čudak navodi japanske erotske drvoreze iz Edo perioda, kao i japansku mitologiju.

***

Preporučeni tekst: Priča iza “Sna ribarove žene”, jednog od najpoznatijih i najbizarnijih erotskih drvoreza na svijetu